Ako netko zna kako je to biti najveći hrvatski talent, kako se nositi s očekivanjima i kako, na koncu, prihvatiti da je karijera mogla otići i u drugačijem smjeru, bez obzira što je iza njega bilo čudesnih sezona, onda u hrvatskoj košarci ne treba otići dalje od Josipa Sesara.
On, međutim, više nije “mostarski Jordan”, kako mu se tepalo kad je sazrijevao i kad je većina hrvatskih stručnjaka o tom talentu govorila da se s više košarke u svojim rukama rodio na ovim prostorima samo jedan. Samo Toni Kukoč.
Josip Sesar je danas trener koji drži tron HT Premijer lige i koji je svoju momčad napunio igračima koji su zastali u svom razvoju.
Da se razumijemo, svi ovi igrači o kojima je riječ ne bi bili u Gorici da su za njih pokazali interes Cibona, Zadar ili Split. Međutim, nisu. A Sesar je s njima složio momčad koja je u prva tri kola sredila i Split i Zadar, a u četvrtom ide na noge Ciboni, koju su Gorica i Sesar s nekima od ovih igrača već pobjeđivali u ranijim sezonama.
Sesar vrlo dobro razumije tankoćutnost igrača kojima raspolaže, njihove stranputice dok su se iz obećavajuće juniorske košarke prebacili u surovi profesionalizam i gradi im put da ovom sportu mogu dati jako puno, ali i jednog dana (dobro) živjeti od košarke.
I to je priča današnje Gorice iza koje stoji veliki angažman predsjednika Duška Radovića. Gorica je etablirani član najbolja četiri hrvatska kluba, ona će ove sezone igrati i ABA 2 ligu (u “balonima” po svoj prilici), ali zagorčavati život Splitu, Zadru i Ciboni kad god se otvori i najmanja šansa.
Pobjede Gorice, poput one subotnje kontra Zadra nisu više iznenađenje, prije je to sustavni rad kluba, koji živi u okvirima svojih mogućnosti, manjih nego su to one u tri hrvatska ABA ligaša, ali korektne u danim uvjetima.
I da, Gorica će i dalje rasti. I dalje će Sesar vrebati odbačene igrače koji su negdje zapeli, a silno mu je žao ovoga ljeta nije uspio privoljeti još jednog zalutalog klinca - Nika Slavicu - jer bi s njime ova momčad bila posve zaokružena, pa možda i ciljala na neki domaći trofej. Usput, na ovom popisu nema, recimo, Hrvoja Majcunića, mlađeg brata Ivana. Iako je među njima. Taj mlađi Majcunić, recimo i to, stigao je iz Cibone, u kojoj se razvijao, u Goricu, a jedan od osvajača kadetskog zlata na EP 2018., istom onom na kojemu je Roko Prkačin bio MVP. Ova se priča razvija i traje...
Lovro Mazalin
Krilo/1997.
Najveći talent svoje generacije, koja je, pak, bila opisivana kao jedna od najdarovitijih u povijesti hrvatske košarke (isto godište su i Ivica Zubac, Ante Žižić, Dragan Bender, Nik Slavica...). Kad je Cibonu u kojoj je krenuo zamijenio Cedevitom, nije nikako uspijevao dosegnuti očekivanja. Onda su krenule putešestvije, odlazak u Zaragozu dogodio se prerano, pokušao se vratiti u sarajevskim Sparsima i onda odlučio sve restartati u Gorici, gdje je pod paskom Josipa Sesara posljednje tri sezone. Sesar je uvjeren da su mogućnosti Mazalina velike i on ima ključnu ulogu u njegovoj momčadi.
Mate Kalajžić
Bek/1998.
Mate Kalajžić je 2018. godine bio izabran u najbolju petorku Eura za igrače do 20 godina, a Hrvatska je na tom natjecanju igrala u finalu, osvojila je srebro. Uz Kalajžića su tada boje Hrvatske branili i Mateo Drežnjak ili Toni Nakić, danas kud i kamo razvikaniji. Iako je Kalajžić, omiški play ponikao u Splitu, prije svih njih zaigrao i za A reprezentaciju. No, u njegovom razvoju nešto su kumovale ozljede, nešto nejasan razvoj igrača Splita, pa je Kalajžić u samo godinu i pol dana od A reprezentativca stigao u poziciju da je postao slobodan igrača na Gripama. Josip Sesar i Gorica nisu niti trenutka razmišljali i doveli su ljetos ovog fizički impresivnog playa u Goricu.
Karlo Uljarević
Bek/1998.
Put Karla Uljarevića vrlo je sličan onom Mate Kalajžića. Ovaj Osječanin je kao klinac došao u Cibonu i tu se promovirao u seniorskog igrača, a neke zanimljive utakmice dovele su ga i do A reprezentacije. Poput Kalajžića. Obojica su igrali to EP U-20 na kojemu je Hrvatska 2018. bila srebrna. Onda su ga se pod Tornjem riješili, a Uljarević je preko Škrljeva zaradio ugovor u Zadru. U međuvremenu više nije bio reprezentativac, a ovoga ljeta riješio ga se i Zadar. I on je - poput Kalajžića - play, a oni sporije sazrijevaju, pa je Sesar jedva dočekao slobodne Uljarevićeve papire iz Zadra i odmah ga priključio Gorici. U prvom duelu protiv Zadra, u subotu, Uljarević je šutom sa sirenom donio pobjedu Gorici.
Krešo Ljubičić
Centar/1998.
Krešo Ljubičić je zagrebački centar, također član one U-20 reprezentacije koja je osvojila srebro na EP-u U-20 2018. godine. Ponikao je u Rudešu, odakle stiže u Cibonu, ali ona ga se ovo ljeto odrekla, iako nije jasno po čemu su to sadašnje opcije na pozicije čistog centra bolje od Ljubičića, a za razliku od njih, ne računajući Bundovića, Ljubičić je rođeni Zagrepčanin. Klasična je “petica”, Sesar želi razbuditi i trasirati karijeru ovoga igrača u ozbiljnom pravcu, a Ljubičić je - poput Kalajžića ili Uljarevića - već bio na popisu hrvatske A reprezentacije.
Ivan Majcunić
Bek/1996.
Iako rano naznačen talent ovoga igrača, iako su ga pod sobom imali i Cibona i Cedevita u razvojnim godinama, premda je Ivan Majcunić - recimo i to - bio reprezentativac na Svjetskom prvenstvu U-19 2016. godine kad je Hrvatska izgubila finale od Amerikanaca nakon produžetka (sjećate se, onaj SAD s Jaysonom Tatumom, nakon što je Luka Božić promašio bacanje za zlato, a uoči natjecanja se ozlijedio Lovro Mazalin, Dragan Bender nije igrao zbog spora oko tenisica, a na samom turniru se ozlijedio i Ante Žižić). Majcunić je igrač fine ruke, s velikim Sesarovim povjerenjem raste iz sezone u sezonu.
Emil Savić
Bek/1998.
Emil Savić je košarkaški odrastao u Španjolskoj, bio je po hrvatskim mlađim selekcijama, a u Goricu je stigao nakon što je bio u španjolskom Burgosu i nejmačkom Karlsruheu. Može igrati sve tri vansjke pozicije i to je velika prednost ovoga igrača čiji je razvoj Sesar tek započeo, ali treba vjerovati da će se napredak već vidjeti do konca sezone.
Borna Kapusta
Bek/1996.
I Kapusta je, poput Majcunića, bio član reprezentacije na SP-u U-19, odakle nosi svjetsko srebro. Ovaj Koprivničanin je igrao u Zaboku, a onda ga je Sesar povukao u Goricu. Riječ je o playu vrlo dobre vizije igre, koji će svakom novom sezonom biti sve bolji. Još jedan od onih koje Sesar izvodi na trajnu vrijednost domaće klupske košarke.
Ostali
Ante Mašić (Krilo/1985.), Marko Baković (Centar/1993.), Maj Kovačevič (Bek/1990.), Ivan Batur (Bek/1991.)
Ostatak momčadi, pošto je gornji dio napunjen igračima do 24 godine, jesu četiri iskusnija igrača. Uostalom, što reći za 35-godišnjeg Antu Mašića, koji u dresu Zagreba ima iza sebe i euroligašku sezonu. Tu je i iskusni slovenski snajper Maj Kovačevič, koji je igrao i za Krku, Zadar, Split i Široki, a Ivan Batur je nekada bio velika zadarska nada, igrao je u svim mlađim kategorijama, a proteklih sezona je nosio ambicije manjih klubova u Hrvatskoj i Sloveniji. Konačno, tu je i Marko Baković, skočni, vižljasti centar, s kojim je Sesar radio u Gorici dok se ovaj klub probijao iz Prve u Premijer ligu, a Baković je samo lanjske sezone napustio Goricu zbog angažmana na Islandu. Ova četiri igrača drže balans momčadi koju potpisuje Josip Sesar.