Kad je voda došla do grla, kad je Dubrovnik već bio otpisan s 13 uzastopnih poraza, klub s juga posegnuo je za vatrogasnim mjerama. Ionako najtanjeg proračuna u Favbet Premijer ligi, u Dubrovniku su znali da na tržištu neće pronaći spas, uostalom za ono što je u međuvremenu otišlo, pa i za manje od toga, jer je iz Bara otišao s aferom, stigao im je ćudljivi Branden Jenkins. Klupu je preuzeo Darko Kunce, dok bi cijela ideja bila od slabog značaja da se nije nagovorio za reaktivizaciju - Lukša Andrić.
Otkako je završio karijeru, Andrić je odlučio baviti se trenerskim poslom i to je vrijeme već debelo radio s klincima. Uostalom i dalje je trener juniora Dubrovnika, ujedno je bio i asistent Roku Ukiću u U-16 reprezentaciji.
U siječnju je Andrić proslavio okrugli 40. rođendan, dok u igračkoj biografiji u kojoj je bilo pravih klubova, velikih utakmice i pozornica Eurolige, stoji kako je posljednju utakmicu odigrao u svibnju 2019. u dresu mađarskog Szolnokija. Bio je gotovo pet godina bez profesionalne košarke. Od 35. do 40. godine života.
Lukša Andrić stigao je u juniorski pogon Cibone još kao daroviti klinac iz Dubrovnika. Igrao je za sve reprezentativne uzraste, naravno, stigao je i do seniorske reprezentacije, ali ispalo je da u njegovom igračkom "primeu" na tim pozicijama bila i te kakva gužva. Uzmite samo da je Andrić zakucao na vrata reprezentaciju, dok su na visokim pozicijama još bili Nikola Vujčić, Nikša Prkačin, Mario Kasun, Dalibor Bagarić, Krešimir Lončar i Sandro Nicević, već su dolazili Ante Tomić, Marko Banić, Stanko Barać, kasnije i Luka Žorić, onda Miro Bilan ili Darko Planinić. Znate već onu priču da je s centrima, barem tada, bilo lako, koga se god izabralo, oni su odradili svoje i tu se moglo samo birati, jer kvalitete nije nedostajalo.
Uglavnom, Andrić je zaigrao na dva eurobasketa, 2011. i 2013. te Svjetskom prvenstvu 2014. bez značajne uloge. Ostat će mu upisana jedina zlatna medalje hrvatske košarke, ona s Mediteranskih igara 2009. kad je dijelio visoke pozicije s Antom Tomićem i Lukom Žorićem.
Nakon što je stigao do seniora Cibone, dok se kalio u međuvremenu i u Dubravi, Andrić je pod Tornjem ostao do 2010. godine. Cibona je još bila euroligaš, Andrić euroligaški igrač, što je nastavio biti i u Galatasarayju gdje je proveo dvije sezone. Za veliki ugovor se vratio na jednu sezonu u Hrvatsku, tada u ambicioznu Cedevitu, da bi uslijedio povratak u Tursku, ovaj put u Türk Telekom. Iza toga je slijedila epizoda u VTB ligi kao igrača Astane, da bi na kratko stigao u španjolsku Manresu iz koje je stigao Szolnoki, u kojemu je u ljeto 2019. - tako se barem činilo - i zaključio karijeru nakon tri sezone igranja za mađarski klub.
Ako ste pomislili da je Lukša Andrić tada okačio tenisice o klin, prevarili ste se, jer je on je i dalje ostao aktivan. Odlazio je u teretanu, igrao je barem dva puta tjedno košarku s veteranima u Dubrovniku, uhvatio se i rada s klincima, pa je bio u prilično dobroj kondiciji kad je pala ideja da se reaktivira i pomogne Dubrovniku u očuvanju statusa u eliti hrvatskih klubova.
U utorak je isporučio Alkaru, finalistu Kupa 22 poena i osam skokova, sve je to učinio za samo 18 minuta igre u kojima je Dubrovnik napravio u odnosu na Alkar ključnih 19 poena viška. Bila je to osma Andrićeva utakmica od povratka u aktivnu košarku. U tih osam utakmice Dubrovnik je stigao do četiri pobjede, prije toga je u prethodnih 19 utakmica ostvario samo tri. U tom preporodu Dubrovnika je Andrić boravio na terenu prosječno 25 minuta, za to vrijeme ubacivao 14,5 poena, skupljao 6,6 skokova i bio na prosječnom je valorizacijskom indeksu 18. Za čovjeka koji je zakoračio u peto desetljeće života i koji nije igrao aktivnu košarku gotovo pet godina, ovo su respektabilne brojke.
Naravno, nije to dobra vijest za domaću ligu koja se trudi biti razvojna, koja nastoji promovirati klince, onda se na teren vrati veteran u mirovini i drži lekcije nekakvim potencijalima naše košarke. Opet, nemojte zaboraviti i to da je trenutačno od svih tih potencijala na visokim pozicijama u našoj ligi teško pronaći nekog klinca koji posjeduje talent kakav ima Lukša Andrić. Klasa je vječna, a forma prolazna, iako i kad smo kod forme, nema se tu što reći...
Može li Lukša Andrić u svojim posljednjim utakmicama karijere, jer ne treba vjerovati da će trajati i u sljedećoj sezoni, ostaviti svoj Dubrovnik u društvu najboljih? Dubrovčani sada imaju sedam pobjeda na kontu, do kraja će gostovati kod Cedevite, Splita i Zadra, tu je teško za očekivati da mogu što ugrabiti. I čekaju u Gospinu polju Zabok i Dubravu, gdje se nadaju bodovima. Hoće li im te dvije pobjede biti dovoljne za ostanak u ligi, zavist će i od toga što će u međuvremenu napraviti Šibenka i Vrijednosnice Osijek. Pri tome Dubrovniku igra i opcija da bude na koncu izjednačen s Osječanima ili Šibenčanima, jer s obje momčadi ima pozitivan skor.
I sve to uz Lukšu Andrića na terenu. Koji osim što školuje klince koje trenira, radi to trenutačno i s dobrim dijelom centara u hrvatskim premijerligašima. Jer, klasa je to, dok su godine samo broj. Ako ste u stanju trčati. Lukša Andrić je u stanju.
Taman je od 2019. naovamo uhvatio svježinu...
Komentari (0)