Nisam, realno znao što će me dočekati, ali kod Bože Miličevića samo je na papiru 78 godina. Uostalom, nekadašnji moćni direktor Cibone, čovjek koji je i osnovao ABA ligu, a onda je odlučio ne pognuti glavu Bandićevim jurišnicima na Cibonu, i dalje vitalan i svjež s idejama
- Dok ovo pričamo, meni je pet ideja u glavi. Ljudi govore da je to sreća u mojim godinama, ali to je prokletstvo. I znam da se može. Cibona danas nema niti milijun, u moje je vrijeme imala pet, danas bi morala, s obzirom na to da sve oko nas raste, imati 15 milijuna, ali dobro. Para ima, stoje na cesti, samo ih treba znati pokupiti. Ma sad imam ideju kako bih mogao složiti proračun na deset milijuna.
To je samo jedan od presjeka razmišljanja. Ali, mi smo razgovarali o aktualnoj situaciji oko ABA lige u kojoj Ciboni visi mač nad glavom, a ona je odlučila napokon podići tu glavu na panju i obraniti se. Barem da ne plati pozivnicu ako ispadne...
- Nije ovo samo pitanje Cibone, ovo je pitanje ukupne hrvatske košarke. I tu se HKS ne može skrivati. Svi klubovi teže jačim, moćnijim ligama. I ABA liga se mora vratiti svojim temeljima. Podijeliti se na zapad i istok. Ona nije slučajno nazvana Jadranska liga, jer je ideja bila da u njoj participiraju klubovi čiji države izlaze na Jadransko more. Tu se mora pronaći deset klubova iz Hrvatske, Slovenije, BiH, pa i Crne Gore. Nikakav Partizan i Zvezda ne smiju biti nositelji, to je tragedija, glupost sporta!
Kako će se tu uključiti Savezi, kad oni ne priznaju ABA ligu, jer su članice FIBA-e, a FIBA ne priznaje ABA ligu?
- Ta je liga idealna za razvoj igrača između nacionalnih prvenstava i Eurolige. U njoj se igrači moraju provjeravati jesu li jednog dana kadri zaigrati Euroligu. I stoga HKS mora hitno napraviti program po kojemu će jedan naš klub za tri sezone biti dio Eurolige, ako dođe NBA u Europu, onda i o toj poziciji treba razmisliti. Laž je da nema novca. Imamo objekte, imamo logistiku, samo je pitanje kakve su ambicije ljudi u klubovima i Savezu. Za tri godine moramo imati ozbiljan klub, ispod toga se ne može ići. Tko to nije u stanju provesti, bolje je da se makne. Treba imati četiri stranca, a uz njih prisloniti našu perspektivu, koja će vidjeti gdje je. A ne da, kad ubace deset poena, od njih radimo zvijezde...
Miličević se potom prisjetio svojih godina u Ciboni.
- Kad se kupuju stranci, onda to mora biti gornja kvaliteta. Najskuplji igrač je onaj koji ništa ne donosi. Ako podignemo kriterije, onda za nas ima spasa. I to sve možemo napraviti unutar države, samo moramo biti jedinstveni, od Saveza, kubova, lokalnih samouprava. Bojim se da ćemo bez jednog euroligaša za tri sezone sve izgubiti. Ako Savez osporava ABA ligu, a u njoj mu igraju tri najbolja kluba, onda se ti klubovi moraju povezati s klubovima iz Slovenije, BiH, Crne Gore i zalagati se za podjelu konferencija na zapad i istok. Ili tim regionalnim idejama reći doviđenja. Kažem, novca ima, ali ga treba znati prikupiti. Za to trebaju programi i ljudi koji će ih sprovesti. I krenuti početi puniti dvorane. Igrati pred 200 ljudi je nemoguće, mora se nešto pokrenuti. Mi nikako da nešto naučimo od NBA lige.
Je li današnja ABA liga ono što je Miličević očekivao da će biti kad ju je pokretao prije četvrt stoljeća?
- Ona nije slučajno nazvana Jadranskom ligom, jer je ideja bila da su u njoj države koje izlaze na Jadran. Znamo koje su to. Nakon dvije sezone stigla je u Zagreb delegacija iz Beograda s idejom da se priključe. Nikada nije bila ideja da zatvorimo, jer sport i glazba nemaju granice, niti je to trebalo zaustaviti na područje bivše države. Sjetite se da su tu igrali Maccabi, Szolnok, Nymburk... Uostalom, imao sam razgovor s vodećim ljudima Beka u Turskoj, koji su bili spremni ući u ligu, ali su željeli unutra klub iz Rumunjske, jer to je tržište od novih 22 milijuna stanovnika. Stoga je dobro da se danas razmišlja o Cluju ili Vienni, bilo je i ranije interesa čak i iz sjeverne Italije, pa i kod Efesa kad je u Turskoj bilo zabranjeno reklamirati pivo.
OK, ali veliki problemi nastali su kad s klubovi postali vlasnici lige.
- Tada je stvorena hajka nad vlasnicima, fizičkim osobama, koja je osmišljena u tvornici laži u Beogradu, uz potporu tamošnje politike. Naši ljudi, ljudi iz Cedevite i Cibone, su na tu priču naivno nasjeli, namjerno ili bez pameti, sada je svejedno, ali je činjenica da su Zagreb i Hrvatska tada izgubili stvarno upravljanje nad ligom, ono se sada samo fiktivno vodi iz Zagreba. I tako smo sami sebe uništili. Upozoravao sam na to, moglo se to tada spriječiti. I gdje smo sada? Naši se klubovi natječu tko će s manje novca složiti momčad. I jedino moguće u ovom trenutku je odrediti iznos koji je minimalan kako bi klub mogao igrati naše nacionalno prvenstvo. To je milijun i pol eura. I da trener u omladinskom pogonu radi za 2000 eura, a ne da okolo kokošari. Tako bi se vrlo brzo podigla kvaliteta, a novca, kažem, ima. I ne bi tada naši igrači odlazili u Austriju ili Mađarsku.
Što HKS treba prvo napraviti?
- Pristupiti klubovima. Savez je asocijacija klubova, treba saslušati volje i želje naših najboljih klubova. Treba postojati i poveznica između Saveza i klubova, u vidu osobe ili udruženja klubova, savjeta klubova. Savez, pak, prema van mora emitirati optimizam, obilaziti klubove. Ne prepuštati ih sebi samima. Mi posljednjih deset godina živimo u nekoj prošlosti, tražimo legende, a svi su danas legende. Počnimo napokon pričati o mladosti, ovo je njihovo vrijeme. Znam neke kadete sada koji su veliki potencijali i ako se s njima bude radilo kako treba, ne moramo strahovati. Mi imamo Matkovića koji je čudo, imamo te Ivišiće koji dolaze, o Zupcu neću govoriti, kao ni o Hezonji, doći će ti klinci i treba nam još ekstra stranac. Je li to mogao biti Larkin? Košta dva milijuna? Pa koliko koštaju klupski promašaji? Da nam je bio tu Larkin zadnjih godina, pitam vas ja gdje bismo mi bili...
Miličević smatra i da izbornik mora biti profesionalac, a osim što je na dnevnoj bazi uključen kroz razgovore u košarku, na utakmice rijetko ide.
- U Cibonu ne idem iz dva razloga. Prvi je taj što na ulazu u Dvoranu Dražena Petrovića piše Ustanova za sportske objekte. Drugi je razlog što odem tamo i budem sretan što nismo izgubili trideset razlike. Zakon o sportu, ovaj aktualni, je glup. On je u klubove doveo političke kadrove iz desetog ešalona. Nekada su to bili ljudi prve razine. Imaš plodova onoliko koliko je stalo. Mi smo zaboravili što je to klub. U moje vrijeme je mogao biti bilo tko trener u Ciboni i taj bi osvajao trofeje. Da se nije rodio Krešo Ćosić, uza sve te vrhunske trenere, nikada ne bismo pobijedili SSSR. To je jednostavno tako. Uvijek je sve do igrača. Meni su se gurali svi treneri, neki mi i danas zamjeraju što nisu onda vodili Cibonu. Ja im kažem što sada ne odu u Cibonu!
Božo je bio vispren, kao i prvog dana kad sam ga upoznao, a tome ima više od tri desetljeća. Tada je bio moćan i u naponu snage. Slušajući ga sada, shvatio sam još jedanput što je najveći problem hrvatske košarke. Ni novac, ni igrači, ni treneri. To su sportski djelatnici. Tu smo najviše poklekli, ima ih manje koji vrijede, koji imaju viziju, nego što ima playmakera.
Komentari (0)
Komentiraj