Ovog ljeta Cibona je pod Toranj dovela nekolicinu zanimljivih mladih igrača. U prvom redu su to Toni Nakić i Mateo Drežnjak, stigao je i Krešimir Radovčić, a već otprije je tu i Roko Prkačin. Roster se polako popunjavao, Ivan Velić je slagao igračku križaljku, a onda je malo zapelo na dovođenju igrača na najosjetljivijoj poziciji, razigravača.
Puno se imena izvrtjelo, u kombinacijama su bili mnogi znani i neznani, a na kraju se na oglas javio Amerikanac Ronald Moore (32). Posao je dobio, no treba vidjeti hoće li zadovoljiti uvjete. Stožer Cibone ga tek treba upoznati na parketu. Nekoliko dana nakon dolaska u Zagreb, Moore se javio za Jutarnji list.
- Nisam još imao prilike istražiti Zagreb, budući da još čekam rezultate testa na koronavirus, ali ono što sam do sada vidio mi se jako sviđa. I ljudi su dragi, to sam primijetio - govori Moore, kojeg pitamo kako to da se odlučio na Hrvatsku, s obzirom na to da je proteklih sedam godina bio u Italiji i Francuskoj.
- Čuo sam puno dobroga o jačini ABA lige. Uvijek sam u potrazi za novim izazovima. Moja žena ima prijateljicu koja je iz Zagreba, a bitno mi je da mi se obitelj dobro osjeća u cijelom okruženju. Žena i 16-mjesečni sin još nisu sa mnom, doći će idući tjedan. Važno mi je da je i njima dobro.
Jeste li čuli i o povijesti Cibone, njenim igračima?
- Znam da je hrvatska reprezentacija bila jaka prije, a znam ponešto i o velikoj povijesti Cibone. Moj agent je stariji od mene pa mi je objasnio o kakvom se klubu radi, a i neki moji prijašnji treneri su mi nahvalili ligu i klub. Čuo sam i za Dražena, znam da ovdje ima i svoj muzej. Volio bih ga posjetiti kada ulovim vremena. Košarka je moj život i volim slušati o velikanima ove igre.
Dolazite u klub u kojemu je mnogo mladih talentiranih igrača. A jedan od najvećih, ne samo u klubu nego i u Europi je Prkačin. Jeste li spremni preuzeti ulogu vođe u Ciboni?
- Uh, ne mogu vjerovati da sam jedan od najstarijih sada na parketu, vrijeme nevjerojatno brzo leti. Uzbuđen sam što ću igrati s mladim, talentiranim igračima. Želim im pomoći i mogu biti vođa koji će im pomoći da što manje griješe i da postanu što bolji igrači i da, ako to žele, jednom odu u NBA.
Koji su vaši ciljevi u sezoni?
- Pobjede. Cijeli život sam bio pobjednik i uvijek sam želio pomoći momčadi da stigne do pobjede, bilo asistencijama ili davanjem koševa u velikim trenucima.
Kako biste opisali svoj stil igre?
- Uvijek sam bio tradicionalni razigravač, dakle prvo tražim dodavanje i suigrača u boljoj poziciji. Ali ne sramim se šutirati ako treba. Tako sam i zaradio nadimak još na koledžu, jedan novinar me nazvao ‘maestro’. Cilj mi je razigravati momčad, učiniti suigrače boljima i kreirati im dobre situacije za koš, zapravo biti trener na parketu.
Znači li to da već razmišljate o budućnosti?
- Ha, oduvijek sam mislio biti trenerom, čak su mi prije nekoliko godina i ponudili trenersko mjesto, ali nisam još bio spreman za igračku mirovinu. Definitivno se mogu zamisliti u ulozi trenera i volio bih raditi s mladima, primjerice na koledžu ili u srednjoj školi.
Prošlu ste sezonu igrali u redovima francuskog Pau-Ortheza...
- Svidjela mi se francuska liga, iako je bilo malo drugačije nego u Italiji. U Francuskoj sam se morao malo prilagoditi na neke nove stvari, poput toga da sam nekada ulazio s klupe u igru, a to mi se nije ranije događalo. Ali drago mi je što sam to prošao, to je bila nova prepreka na koju sam se morao prilagoditi. Isto tako i zbog cijele situacije s koronavirusom ta je sezona bila doista čudna, onda smo imali i dosta ozljeda i stalno smo iznova morali raditi na kemiji. U Italiji mi je bilo sjajno, to je predivna zemlja i tamo sam zaista uživao svih pet godina.
Gotovo cijelu karijeru ste proveli u Europi, ali ste rođeni u Americi. Volite li više Euroligu ili NBA?
- Hm, teško pitanje. Uzmemo li u obzir i osnovni dio sezone i doigravanje onda Euroliga. Ako gledamo samo doigravanje onda NBA, jer mi se ne sviđa igra kakva se može vidjeti tamo prije playoffa.
Pratite li utakmice sada? Kako vam se uopće čini taj koncept balona u Orlandu?
- Gledam utakmice, da. Sviđa mi se taj koncept, iako, jasno, ne dugoročno. Ali takva je situacija i mislim da je interesantno zato što favoriti ne pobjeđuju u tolikoj mjeri, jer im je oduzeta prednost domaćeg parketa. Uz to što su igrači opušteniji no inače i mogu igrati kao na haklu. A trenutno mi se čini da u toj atmosferi najviše uživa Lillard, u ovom trenutku najbolji igrač u balonu.
Onda, tko će osvojiti naslov?
- Nemam pojma, iskreno. Znam samo da mi je sada puno zabavnije gledati favorite kako se muče kada nemaju navijače iza sebe, tako da je prvenstvo u potpunosti otvoreno. Vidjeli smo kako su Lakersi prošli protiv Portlanda i Clippersi protiv Dallasa u drugoj.
U Dallasu stanuje i Luka Dončić, što mislite o njemu?
- Nevjerojatan mladi igrač koji bi mogao ispisati povijest lige.
Za koga vi navijate?
- Rođen sam i odrastao u Philadelphiji tako da navijam za Sixerse. Iako gube 0-2 od Celticsa ne gubim nadu, sve je moguće okrenuti. Imali smo i dosta problema s ozljedama, sada nema Simmonsa, ali očito je to postalo pravilo kod nas. Što se tiče omiljenog igrača, to je definitivno Iverson, ali obožavao sam i Tima Hardawaya. Danas sam fan LeBrona Jamesa, ne samo zbog toga što radi na parketu, nego i zbog toga što radi izvan njega - otvara škole, pomaže mladima i svojoj zajednici.
I vi pomažete mladima organizirajući košarkaške kampove...
- To je nešto što smo pokrenuli brat i ja. On je igrao košarku na koledžu, a sada je trener u srednjoj školi i onda smo prije pet godina krenuli s organiziranjem kampova za djecu. Radimo i individualno s klincima i na neki način želimo pomoći generacijama koje dolaze. I zato mi je LeBron drag i ugledam se na njega. Znam da nisam LeBron (smijeh), ali mislim da mogu pomoći mladima, i to je nešto što me ispunjava.