Dok se ljetos pod Tornjem slagala momčad, u Cibonu je bez previše pompe stigao Amar Gegić (23), standardni reprezentativac BiH koji je protekle dvije godine “oživljavao karijeru” u domovini nakon što je s 18 otišao u Bayern te s 20 potpisao za Partizan u kojem je odigrao jednu sezonu. Međutim, već se u pripremama dalo naslutiti da će Gegić biti vrlo ozbiljno pojačanje za momčad Vlade Jovanovića, jedan od ključnih ljudi nove Cibone koja je evo sezonu otvorila sa četiri pobjede iz pet utakmica. I pritom su Vukovi dobili obje u ABA ligi, Mornar u gostima i Megu na svom parketu, uz značajan Gegićev doprinos...
Iako vrlo mlad, činjenica da je seniorski debi u Sparsu imao s 16, kao i to da mu je Zagreb već peti grad u kojem živi kao košarkaški profesionalac, čini ga daleko iskusnijim od većine vršnjaka. Usput, rođen je u Stuttgratu, dok je košarku počeo igrati u Sarajevu. Kako je došlo do svih tih preseljenja?
- Kad je počeo rat, roditelji su otišli u Njemačku, ja sam se rodio ‘98. i bilo mi je samo šest mjeseci kad su se vratili u Sarajevo. U Sparsu sam proveo pet godina, dvije u Munchenu, po jednu u Beogradu i Tuzli, prošlu sezonu ponovo u Sarajevu i sada sam tu - kratko će opisati svoj dosadašnji košarkaški put.
- I da, promijenio sam pet klubova u četiri države, ali još više trenera, ne mogu ih sve ni nabrojati.
Vidio sam se u Ciboni
Pritom je popis prilično impresivan s obzirom da je u Bayernu radio sa Svetislavom Pešićem, Sašom Đorđevićem i Dejanom Radonjićem, u Partizanu ga je vodio Andrea Trinchieri, u reprezentaciji Damir Mulaomerović, Duško Vujošević, Jasmin Repeša...
- Da sam od svakog zapamtio samo po jednu rečenicu, već bi puno naučio - smije se Amar.
U posebno dobrom sjećanju ostao mu je Mulaomerović.
- On me prvi pozvao u reprezentaciju, ponovo smo se sreli u Tuzli. Imali smo sjajnu suranju, s njim je lako raditi, jednostavan je trener, razumije košarku. Zahvaljujući Muli sam nakupio dosta reprezentativnog iskustva, u tom krugu sam sad već pet godina, odigrao sam oko 30 službenih utakmica za BiH.
Nije mu u međuvremenu bilo teško napraviti korak nazad kad je iz Partizana otišao u Tuzlu, a ni Cibona mu ljetos nije bila jedini izbor. Dapače.
- Meni je prošla sezona u Sarajevu mi je otvorila oči. Imali smo dobre rezultate, iako na kraju nismo uspjeli vratiti ABA ligu u Sarajevo, to je bio dobar korak u mojoj karijeri, kako bih je nastavio graditi u smjeru u kojem je išla prije. U Bayernu i Partizanu sam učio kako biti profesionalac, to mi je puno pomoglo, ali sezona u Beogradu mi nije donijela što sam htio, nisam se razvijao u igrača kakav bih želio biti. Onda sam napravio korak natrag i hvala bogu da jesam. Od tada opet idem stalno prema naprijed. Što se tiče Cibone, nakon dobre sezone mi je došlo dosta ponuda iz raznih zemalja. Ali imao sam iskustvo iz Bayerna i Partizana, gdje su me dovodili su me generalni manageri, dok treneri nisu znali tko sam. U Partizan sam recimo došao kao 15. igrač, da bi se izborio za petorku kod Trinchierija. Ovdje se pak dogodilo da me želi trener, koji me znao otprije, željeli su me Roza (sportski direktor Marin Rozić) i Domagoj (direktor Čavlović), čitava klupska struktura. Prije sam preskakao stepenice i to mi je donijelo nekih dobrih stvari, opet bih izabrao isti put, ali sada sam vidio da me tu ozbiljno žele, pratio sam što se događa u Ciboni. Svidjela mi se mlada momčad u izgradnji, zato sam došao i do sada su se moja očekivanja potvrdila. Vidio sam se u ulozi koju želim igrati.
Sve je lakše s pobjedama
Tu ulogu do sada odrađuje prilično dobro, sjajno se snašao u Jovanovićevom sustavu.
- Kod nas je Mustapić s 27 godina nastariji, dok smo svi ostali mlađi od 25, neki dosta mlađi. Mislim da je to pravi spoj, da će Cibona profitirati kao klub, a puno ćemo dobiti i mi igrači. Možemo igrati brzu košarku s dosta trke, kontakta u obrani, uz naravno borbu koja nikad ne izostaje.
Vidjelo se to u ponedjeljak protiv Mege kad je Cibona u drugom poluvremena okrenula zaostatak od 16 razlike i došla do pobjede u produžetku.
- To je karakter. Takvi smo i na treningu. Nekad nam Vlado da igrati do određenog broja poena i onda se igra do krvi. Od nas 12 tu, svih je 12 pobjednika. Nitko ne želi popustiti ni na treningu. Protiv Mege smo tako izašli u drugom poluvremenu, kao ekipa, vidjeli kako trebamo igrati. Što kaže naš trener, u životu nemaš drugu šansu, dok u košarci imaš drugo poluvrijeme u kojem možeš izaći i odigrati drukčije. Sad smo pobijedili, ali isto tako nam se ne smije događati da ulazimo u toliki minus, moramo od prve minute biti na visini zadatka.
Koliko je prije dolaska u Zagreb poznavao današnje suigrače?
- Igrao sam protiv Drežnjaka dok sam bio u Slobodi, prije i u mlađim kategorijama gdje sam ga uvijek pobjeđivao. Protiv Mustapića sam igrao u prvom dijelu prošle sezone dok je bio u Slobodi, i protiv Majcunića kad smo u ABA 2 igrali s Goricom u Sarajevu. Trenera sam najbolje poznavao jer je vodio FMP dok sam ja bio u Partizanu. Znao sam i Krešu Radovčića, Tonija Nakića...
Kako su svi igrači generacijski vrlo blizu, Cibona ove sezone definitivno ima jedan poseban “miks”.
- Ja stvarno nijednog suigrača ne mogu izdvojiti, reći da sam s bilo kim bolji nego s nekim drugim. Svi smo stalno zajedno, u gradu ne možeš biti sam čak i ako dođeš sam. Zbog toga sam se vrlo brzo i lako prilagodio na život u novom gradu, ujedno su mi dolazili prijatelji pa sam i s njima upoznavao Zagreb.
U toj dobroj “kemiji” sigurno je pomogla i pobjednička serija započeta u pripremama.
- Apsolutno. Početak s pobjedama je puno lakši. Samo se nadam se da će se nastaviti, dosta to znači za ozračje u momčadi.
Jedna o pobjeda koju svi ističu je i ona protiv Partizana tijekom prprema na turniru u Opatiji. Je li Gegić imao neki dodatni motiv protiv kluba čiji je dres nosio?
- Uvijek to postoji neki kad igraš protiv bivšeg kluba. Nama je Partizan bila utakmica u kojoj smo htjeli vidjeti koliko možemo protiv momčadi koja se gradi za Euroligu. Protiv njih i Pesara smo se uvjerili da možemo igrati sa svima. Te pobjede su zbilja bile važne za nas.
Stranac samo na papiru
Ipak, postojala je i opasnost da ne poletite...
- Kad se mi malo opustimo, trener nam uvijek zna objasniti situaciju, spustiti nas na zemlju. Gledali smo utakmice u kojima smo upisali pobjede pa bismo vidjeli koliko smo i gdje griješili. Zato nije moglo doći do potpunog opuštanja jer smo morali razmišljati kako ne griješiti sljedeću utakmicu. Mogu reći da smo učili i iz tih pobjeda.
Gdje Amar Gegić vidi Cibonu u ABA ligi ove sezone?
- Vidim nas u Top 6. Imamo pobjednički mentalitet u svlačionici, svaku utakmicu, kući ili vani, idemo u pobjedu. Mlada smo ekipa, možda će nam u jednom trenutku faliti iskustva, makar do sada s tim problema nemamo i nadam se da nećemo ni imati. Dizat ćemo se kroz sezonu i na kraju kad je najbitnije igrati najbolje.
Tko je favorit u regionalnom društvu?
- Ne bih nikoga izdvajao jer je to vrlo teško u ovako ranoj fazi sezone. Ono što mogu reći je da smo mi mladi i gladni, vidjet ćemo gdje će nas to odvesti.
Jedan je od tri stranca u Ciboni...
- Samo po papirima, definitivno se tu ne osjećam kao stranac.
Ne bi ni trebao, pogotovo jer su druga dvojica Argentinac i Amerikanac, Jose Vildoza i Nate Reuvers.
- Njih dvojicu gledam kao sebe kad sam otišao u München. Treba im vremena za adaptaciju, pogotovo jer su prvi put u životu promijenili ne državu nego kontinent. Ja sam se brzo uklopio, oni također izgledaju tako, mislim da se obojica dobro osjećaju kao dio ove ekipe. Ponavljam, sve je lakše kad se pobjeđuje i uvjeren sam da će stvari leći još i bolje kako sezona bude odmicala.
Svakako ciljamo trofeje
Trener Jovanović puno rotira, ima li zbog toga nekakvog nezadovoljstva u svlačionici?
- Vlado svaku utakmicu traži petorku koja je u ritmu, ovisi to i o protivniku. Mislim da nitko od nas nema problem s time da će jednom igrati 18, drugi put 30 minuta. Po meni je to vrlo važno jer ćemo imati 60-70 utakmica u sezoni pa nije isto igraš li 25 ili 35 minuta u prosjeku. Lakše je zadržati svježinu kad igraš manje. Naša prednost je da se kroz čitavu sezonu možemo rotirati, svi su spremni odgovoriti kad je potrebno, odraditi svoj zadatak.
O ostanku u ABA ligi, što je jedan od klupskih ciljeva, nećemo niti pričati s obzirom da Gegić vidi Cibonu u gornjem domu. No, što je s Hrvatskom, kako mu tu izgledaju konkurenti za trofeje?
- Dobro je imati konkurenciju da budeš bolji. Mi pak moramo gledati sebe. Mladi smo i dosta je toga ispred nas. Mislim da ćemo kroz sezonu rasti i individualno i momčadski. Vidjet ćemo na kraju koliko možemo, ali svakako ciljamo na trofeje u Hrvatskoj.
U Zagrebu je tek dva mjeseca, ali već se osjeća kao kod kuće.
- Jarun mi se jako sviđa, ugodno je, mirno. Dosta sam obilazio centar. Čuo sam da je zološki vrt dobar, to još nisam imao prilike vidjeti. Čekam i taj advent o kojem svi pričaju. Grad je zaista dobar, izbor je velik.
Ako se pak na parketu nastavi u istom ili sličnom ritmu, “brak” Gegića i Cibone definitivno bi mogao potrajati...
- Potpisao sam ugovor na tri godine i vidim se ovdje duže vrijeme, makar ne želim gledati unaprijed. Samo da ostanem zdrav, da mi pobjeđujemo, da budem sretan ovdje i zahvalan na ovome što imam ovdje. Cilj mi je napredovati i igrati u pobjedničkoj ekipi, što bi me moglo i duže zadržati.