Luka Šamanić se prije nekoliko tjedana, u svom prvom velikom intervjuu u ulozi NBA igrača, prisjetio i svojih košarkaških početaka...

- U Cedeviti sam bio kao dijete, a kako se u Zagrebu bolje radilo, odlučio sam tada, sa 13 godina otići kod Andreja Tesle u Zagreb. I isplatilo se.

I ne samo njemu, isplatilo se svojevremeno i Anti Tomiću, Dariju Šariću, Mariju Hezonji i mnogim drugima. Doći u Zagreb i u košarkaškim počecima “proći kroz ruke” Andreja Tesle. Samozatajanog tipa, trenera rođenog 1967. godine, koji se tim poslom bavi već punih 30 godina. Gotovo cijeli vijek u Trnskom, u KK Zagreb, odakle je izašao “mali milijun” igrača, do lani, kada je u klubu pokrenut stečaj. Nema više kluba, nema više škole košarke, malih žutih mrava, nema ničega, niti fotografija po zidovima kultne dvorane kojoj bi što prije trebalo dodijeliti ime Boška Pepsija Božića, legendarnog trenera Zagreba koji ju je proslavio u svijetu. Koji je i Tesli klincu, jednom, prije 30-ak godina, dao priliku da se dokaže.

Problem visokih igrača

Dok smo razgovarali u kultnom kafiću Mrav na katu dvorane, povijest kluba prolazila je pred očima. No, prije reminiscencija - gdje je danas Andrej, 25 kg lakši, zbog zdravstvenih razloga.

- Trenutno sam u KK Bosco, radim s klincima 2005. godište, i zadovoljan sam. Iz Zagreba, gdje sam bio 28-29 godina sam odmah prešao u Bosco.

To je iznimno dug period, kako to da niste nikada odlučili promijeniti sredinu?

- Zato što mi je u Trnskom bilo dobro, i zato što je Zagreb imao sustav rada. To mi je bio izazov, raditi u sustavu koji se mogao kreirati, nadograđivati i mijenjati. E sada, da li smo mogli bolje - vjerojatno smo mogli, da li su neki drugi ljudi to mogli bolje napraviti - vjerojatno su mogli. Ali, ono što mi je bilo važno je da se radilo o sustavu koji je imao perspektivu i koji se nije mijenjao od danas do sutra.

Damir Krajač / CROPIX

O čemu je zapravo bila riječ kada govorite o sustavu?

- Vrlo jednostavno; promocija mladih igrača i njihov napredak prema seniorima. E sada, neki od njih su uspjeli, neki nisu...

Krenuli ste najprije s vlastitim kadrom, da bi kasnije ipak počeli dovoditi perspektivne klince izvan Zagreba.

- Krenuli smo s malom školom košarke koju je vodio profesor Krešo Bilić, a onda smo shvatili da baš ne možemo povući svu kvalitetu kroz Zagreb, jer se recimo tu teško nalaze visoki igrači. Također, bili smo ograničeni na područje Novog Zagreba jer je Cibona kontrolirala centar, Dubrava istočni dio grada, a tadašnji Zrinjevac zapadni.

I još malo o sustavu...

Dugoročni rad

- Struktura je bila u klubu tako postavljena da su se igrači iz mlađih kategorija vukli prema gore. Naravno da je to uključivalo i stalne kontakte sa seniorskim trenerima, dugi niz godina s Pepsijem. Radilo se dugoročno. Konkretno, koja će pozicija u određenom trenutku biti potrebna u seniorskom sastavu, s obzirom na tadašnji sastav i trajanje ugovora. Ako će faliti “jedinica”, onda smo krenuli već tada u potragu za takvim profilom igrača nastojeći ga proizvesti. Jer bi u suprotnom seniorska momčad morala kupovati igrače.

Jako je puno vrhunskih igrača prošlo kroz vaše ruke.

- Prepoznati, selektirati i napraviti igrača, to su bili naši osnovni postulati. Spomenuo sam visoke igrače, po njih smo zato morali ići u Dalmaciju ili Hercegovinu. Radili smo s domaćim igračima, zagrebačkim dečkima, poput Miljkovića ili Simona, ali smo i dovodili mlade i perspektivne, još neafirmirane talente, poput Tomića, Šarića ili Hezonje. I od njihove 14. ili 15. godine do seniorskog staža uspjeli smo ih afirmirati, naučiti nešto, i postali su igrači.

Ne hvalite se baš, to vam očito nije u ‘genetskom kodu’. Ali, neke ste igrače spomenuli, neke niste, poput Sesara, Stojića, Tomasa, Garme, Petrovića... To su igrači koji su bili reprezentativci, neki napravili velike karijere. Kako ste ih prepoznavali, i, jeste li imali i promašaja u tih svojih skoro 30-ak godina u Zagrebu?

- Kada bih govorio o svojim pogreškama mogao bih govoriti pet godina. Svi smo se mi učili, ali generalno smo imali sreću što smo dobro prepoznavali igrače.

Goran Mehkek / CROPIX

Kruno Simon u doba kad je nosio dres Zagreba

Poznata je priča o Sesaru kojeg nisu prepoznali na Gripama pa je došao u Trnsko. Ima li i neka priča u obrnutom smjeru, da nekoga vi niste prepoznali a da se razvio u nekoj drugoj sredini?

- Generalno ne, nije bilo igrača kojeg nismo selektirali, no bilo je situacija da smo morali odlučivati jer nismo mogli raditi hiperprodukciju na određenim pozicijama pa smo se morali odlučiti za određene igrače. Ali, generalno, nismo pogriješili niti u jednom izboru.

Bojali ste se nakrcati vrhunskim talentima, kažete, da se ne zaguše, no u jednoj su se generaciji ipak pojavila dva vrhunska talenta, Hezonja i Šarić?

- Ma oni su ekstra klase, i nije to bio jedini slučaj. Imali smo mi generaciju Marka Tomasa gdje su bili i Garma, Simon, Petrović... Pa onda njima dodajte dva visoka igrača iz Malija, pa su tu bili Tomić, Papac... Sjajna generacija. E sada, koliko je svatko od njih uspio iskoristiti, pitanje je sreće, jer je svako od njih imao isti tretman.

Spomenuli ste Mali, to je bio jedan zanimljiv period u radu kluba.

- To je trebala biti neka dugoročnija suradnja, no onda smo se našli u određenim problemima jer su ti igrači ovdje naišli na svojevrsni šok, od kulturološkog do gastronomskog, da o jeziku ne govorim. To je bio pokušaj koji nismo dalje nastavili, pa je pitanje što bi od toga ispalo.

Bili smo miran klub

U zlatno doba Zagreba imali ste također jedan zanimljiv princip - svake bi godine prodali ponekog igrača i onda skoro cijelu iduću sezonu živjeli od te trgovine. Punili ste budžet kluba.

- Ne bih rekao da je to bio sustav, ali smo uspjeli stvoriti kvalitetu od tih igrača. No, prije svake prodaje je bio veliki rad s tim igračima. Također, dalo bi se pričati je li nam baš svaka prodaja bila uspješna... Ali, stabilizirali smo se, klub je živio mirno, nismo imali većih turbulencija, niti nerealnih planova glede rezultata.

Niste, do pred koju godinu, što je i pokopalo klub.

- Točno, no to je neka druga priča, nažalost.

Jesmo li danas mogli s vama razgovarati kao s trenerom Zagreba a ne Bosca da je sustav ostao isti kao nekada, i da nije bilo preambicioznih “divljanja” uprave kluba koja je srušila sve što se desetljećima do tada stvaralo? Da niste počeli trošiti puno više od onoga što ste imali ili mogli zaraditi?

- To je sada teško govoriti, ne bih ulazio u to. Ali ću vam reći da smo se mi i prije susretali s određenim problemima, pa čak i s hiperprodukcijom igrača u jednom trenutku. Stvorili smo 8-9 igrača koji su imali kvalitetu igrati kod nas, ali kako smo već tada imali nakrcani roster morali smo ih prepustiti nekim drugim klubovima, iako smo ih zapravo proizveli za sebe. Seniorska momčad ih zbog ugovora nije mogla jednostavno progutati.

Nenad Dugi / CROPIX

Dario Šarić i Mario Hezonja kao klinci su prošli kroz Tesline ruke

Vaš najveći uspjeh je osvajanje juniorske Eurolige sa Šarićem, Hezonjom i Mavrom...

- Rezultatski da, ali ja kao svoj najveći uspjeh uzimam to što smo kao klub izbacili toliki broj igrača. Jer to je bitno ne samo za bivši KK Zagreb nego i za hrvatsku košarku.

Na kojeg se igrača kojeg ste stvorili najponosniji?

- Ne mogu to odgovoriti, svi ti igrači koji su prošli kroz našu školu, i koji su napravili iskorak, svi su mi oni jednako važni. Svima sam davao istu šansu, a oni su svojim radom i trudom, a napose talentom, napravili taj iskorak u košarci.

Spomenuli ste u uvodu visoke igrače, kojih nema u Zagrebu i okolici. Ali, zašto onda nemamo playeva, a znamo da desetljećima plačemo na nacionalnoj razini za time? U čemu je tajna tog playa?

- Ako gledamo momčad Zagreba, imali smo mi playa, Miljkovića, Tomasa, Simona... Dakle, radili smo mi nešto i u tom pogledu, a zašto se oni nisu do kraja razvili, to je pitanje za one koji su ih kasnije vodili. Oni su kod nas dobili priliku, a to je ono najvažnije. Znate, razgovarao sam nedavno s predsjednikom španjolske Baskonije koji mi je rekao da je njima igrač sa 24 godine još uvijek mlad igrač i da smatraju da još moraju ulagati u njega. A kod nas si, recimo, čim prođeš 20-u godinu već stari igrač. Dakle, to je stvar percepcije. Ako jedna Španjolska, koja sigurno ima bolju ligu od naše, tako razmišlja, ne znam zašto onda i mi to ne prihvatimo.

Bio sam i izbornik

Oduvijek ste slovili kao stvaratelj talenata, kao učitelj u punom smislu riječi. Ali se isto tako stječe dojam da niste to kapitalizirali na pravi način. Uostalom, niste često bili izbornikom nekih selekcija, nije vas bilo u strukturama Saveza...?

- Bio sam ja izbornik, bili smo drugi na neslužbenom prvenstvu Europe s mlađim kadetima, surađivao sam s mnogim reprezentativnim selekcijama, U14, U16... E sada, zašto je to bilo tako, ne znam, kada su me zvali, ja sam se odazvao, netko je u Savezu o tome odlučivao.

Je li vas to smetalo, ipak ste vi izbacili toliko igrača koliko nije niti jedan trener mlađih kategorija u Hrvatskoj?

- Nisam se osjećao zapostavljenim, ja sam gledao da je to moj posao. Radio sam svoj posao najbolje što sam mogao, sa srcem. A o reprezentacijama niti sam odlučivao niti sam se time zamarao.

ALL

Tesla u vrijeme kada je bio trener prve momčadi

Imali ste samo jedan izlet u seniorske vode, kada ste nakon Joška Pulje vodili Zagreb, ali samo prvi dio sezone, dok vas nije zamijenio Ivan Sunara. Jeste li imali seniorskih ambicija uopće, jer kroz karijeru to baš niste iskazivali?

- Normalno da jesam, svatko tko kaže drugačije, laže. Naravno da sam se htio vidjeti na višem nivou, to je također izazov. No, dobio sam priliku. Jesam li je znao iskoristiti, o tome bi se dalo pričati. Danas bih sigurno drugačije napravio.

I niste bili ljuti kada su vas smijenili? Samo ste se tako vratili natrag među klince? Ma dajte...

- OK, bio sam ljut, ali zbog načina kako su se neke stvari odvile, zbog komunikacije koje je mogla biti bolja, ali ne i zbog činjenice da su me smijenili. Vrlo brzo smo sve riješili.

Trideset je godina iza vas. Da sada možete biste li štogod promijenili u karijeri, malo, korjenito ili ništa?

- Kada bih mogao, da mi je ovo današnje iskustvo nekada, sve bih korjenito promijenio, da se mi ne lažemo. Ma mi se i jesmo mijenjali, kako je prolazilo vrijeme, ali valjda ne dovoljno.