Sve počne na Twitteru. Takva su vremena. Novinar čije ime znate i kojemu vjerujete pušta informaciju. Najvjerojatnije Adrian Wojnarowski iz ESPN-a. “Igrač X postigao je verbalni dogovor s NBA momčadi Y te s njima planira potpisati ugovor na Z godina.”
Obožavateljima igrača i navijačima momčadi u koju stiže ta se informacija “sviđa”. Hejteri nastoje ovima pokvariti veselje. Nastupa rat GIF-ovima. Televizijske postaje ruše planove za emisije. “Moramo imati reakcije na ove vijesti.” Ako je novinar koji je pustio informaciju djelatnik televizije, on će vjerojatno biti jedan od gostiju u studiju. Brendiranje. Takva su vremena.
Dok se na Twitteru još ratuje, na Redditu započinje rasprava. Povlače se statistike. Nabrajaju se razlozi zašto je potez dobar, a zašto loš. Nakon kraćeg perioda civiliziranog diskursa, izbija rat i na Redditu. Kombinacijom humora i uvreda rasprava se polako ubija. Bilo je dobro dok je trajalo. Palite YouTube. Isječci iz televizijskih emisija vjerojatno su već objavljeni. Bivši igrači, analitičari i novinari iz sata u sat seciraju sve aspekte vijesti koja se nalazi u centru ovog, sada već, međunarodnog meteža jer NBA je globalni fenomen.
Ako pratite ESPN to su najvjerojatnije odmjereni novinari Brian Windhorst i Ramona Shelbourne te bivši košarkaš i član Kuće slavnih Tracy McGrady. Dok traju rasprave na televizijama, društvene mreže objavljuju vizualno lako probavljive varijante početne informacije. Portali užurbano zovu svoje novinare kako bi se brzo mogao snimiti podcast u kojem će se potezi igrača X i momčadi Y analizirati još podrobnije nego na televiziji. Oni nisu vremenski ograničeni, a često znaju otkriti nešto što televizije ne smiju.
Dok snimanje podcasta traje, dok se mikrofoni u televizijskim studijima skidaju s voditelja i gostiju, dok Neki netko na Redditu završava traktat od više tisuća znakova, mobiteli diljem svijeta počinju vibrirati. U gornjem lijevom kutu ekrana - ptičica. Opet Twitter. Konkurencija vašeg omiljenog novinara. Shams Charania iz The Athletica, a možda i Chris Haynes iz Yahooa. Eventualno Marc Stein iz The New York Timesa. “Igrač A potpisuje za momčad B. Ugovor je na C godina, a vrijedi D.” Sve ispočetka. I da, sve se ovo događa prije 1. srpnja kada formalno počinje nova sezona. Kvragu i moratorij i druga pravila. Vrijeme je novac.
Ovakav nemilosrdan tempo izvještavanja o kretanjima NBA igrača trajat će onoliko vremena koliko bude potrebno da momčadi naprave promjene za koje vjeruju da će ih dovesti bliže do trofeja Larry O’Brien koji će se u lipnju 2020. godine uručiti prvaku lige u sezoni 2019./20.
Izuzev doigravanja i All-star vikenda, kadroviranje u NBA momčadima postalo je najzanimljiviji dio sezone i to s razlogom. Točnije, razlozima. Koncentracija vijesti u ovom periodu je u najmanju ruku gusta. Praktički sve momčadi su aktivne na polju regrutiranja novih igrača i vraćanju starih. Čim postignu dogovor s nekim, te se informacije ili puštaju medijima ili objavljuju putem službenih kanala. Namjena toga je dvojaka. Momčadi, naravno, daju do znanja da su s određenim igračem postigle dogovor te da ga se miče s tržišta, a istovremeno drugim igračima koji još nisu potpisali ugovore ili se verbalno obvezali na potpis daju do znanja da je jedna od potencijalnih destinacija upravo postala poželjnija.
Praćenje kadrovskih promjena još uzbudljivijim čine nepredvidljivi potezi koje momčadi vuku. Primjerice, ove se godine “znalo” da će Kevin Durant najvjerojatnije napustiti Golden State Warriorse, momčad s kojom je osvojio dva naslova prvaka NBA lige. Međutim, nije se znalo da će Warriorsi njegov očekivani odlazak pretvoriti u dolazak perspektivnog mladog igrača Brooklyn Netsa D’Angela Russella.
Rasprave i analize tih promjena koje uslijede nakon potpisa pratiteljima NBA lige daju šansu da mjesecima ranije vizualiziraju kako će njihove omiljene momčadi funkcionirati na terenu, ali u srednjoročnoj budućnosti. Svaki se potez tako stavlja u kontekst konferencije u kojoj momčad nastupa, odnosno gleda se kako će se suprotstaviti svojim konkurentima. S obzirom na to da Zapadna konferencija izgleda jača nego ikad, barem kada su u pitanju napadački potencijali momčadi, navijači Los Angeles Clippersa vjerojatno su rado čuli da će njihova momčad u prvoj petorci u novoj sezoni imati tri vrlo dobra i izvrsna obrambena igrača u vidu Kawhija Leonarda, Paula Georgea i povratnika u momčad Patricka Beverlyja.
Specifičnost srpanjskih i kolovoških analiza je neskrivena blagonaklonost. Većina analitičara poteze momčadi gleda kroz “ružičaste naočale”, a ako nisu baš spremni na takav optimizam, barem niti jedan potez neće otvoreno pokopati. Osim onih koji to zaslužuju, kao što je recimo odluka New York Knicksa da u sezoni 2019./20. potpišu ugovor s tri krilna centra. Taj potez nikome nije bio jasan. Također, u nekim se slučajevima grijesi igrača ili zaboravljaju ili smanjuju pa se potez Houston Rocketsa da u razmjeni s Oklahomom dovede Russella Westbrooka tretira kao, u najmanju ruku, vrlo dobar, unatoč tome što se Westbrookov stil igre nikako ne uklapa u trenutan način igre Rocketsa. U nadi je spas, što za momčadi, što za navijače istih.
Svaka promjena sredine sa sobom donosi i prilagodbu očekivanja te stvaranje novih. Novinari i analitičari igrače koji su promijenili momčadi ili čije su se momčadi njima pred očima značajnije promijenile pretvaraju u protagoniste priča. Anthony Davis je tako ove sezone postao “najbolji suigrač s kojim je LeBron James ikad igrao”, Kyrie Irving krenuo je na put “iskupljenja”, Kemba Walker pokušat će Boston Celticsima vratiti timski duh koji je Irving svojim neobičnim ponašanjem naočigled uništio, a Durant će veći dio godine provesti čitajući o tome kako je momčad Brooklyn Nets njegova posljednja šansa da se riješi etikete plaćenika.
podjela prihoda No, nije uvijek bilo tako. Dapače, nekim veteranima NBA lige kao što su Bob Lanier, John Havlicek, George Gervin, Pete Maravich i Walt Frazier današnja mobilnost igrača i različiti tipovi ugovora djeluju praktički izvanzemaljski. Oni su u ligu mogli ući isključivo putem novačenja, a sredinu su mogli promijeniti samo ako ih je momčad za koju su nastupali odlučila zamijeniti za nekog drugog. Tako je bilo sve do druge polovice 70-ih godina prošlog stoljeća kada je odvjetnik i sportski agent iz njujorške općine Bronx Lawrence “Larry” Fleisher, inače jedan od organizatora prvog sindikata igrača NBA lige koji je osnovan i priznat krajem 50-ih godina, igračima priskrbio pravo da po isteku ugovora s momčadi za koju su igrali potraže novi angažman - tzv. “limited free agency” (momčad koju bi igrač napustio dobila bi određenu kompenzaciju pa se zato tretira kao “limited”, odnosno ograničena).
Fleisher je potom kao predsjednik sindikata tijekom 80-ih pridonio uvođenju podjele prihoda lige između momčadi (i njihovih vlasnika) i igrača, što je direktno kumovalo uvođenju ograničenja na sumu novca koju određena momčad smije potrošiti na plaće igrača, tzv. “salary cap”, te uklanjanju dijela ograničenja koja su postavljena na kretanje igrača po isteku ugovora. Igrači koji su se tada htjeli nesmetano kretati po tržištu morali su ispuniti dva uvjeta - dva NBA ugovora i sedam godina staža u ligi. Naravno, sva su ta prava od trenutka kada su uvedena do danas više puta mijenjana i nadograđivana, no nikada nisu ukidana.
Zakulisne igre. Sastanci u hodnicima dvorana tijekom All-star vikenda. Tulumi u noćnim klubovima u Miamiju. Ručkovi u elitnim restoranima. Zajednička ljetovanja na kojima se kuju planovi. Vožnje na madracima za napuhavanje u obliku banane. Medijske insinuacije. Ucjene. Ignoriranje dogovora i potpisanih ugovora. Nelojalna konkurencija. Otpuštanje agenata i zapošljavanje moćnijih. Ne, nije riječ o najavi kakvog novog trilera. Riječ je o pozadini free agencyja - okrutnog biznisa u kojem lojalnost momčadi ne postoji, osobna prijateljstva igrača diktiraju gdje će koji igrač igrati i novac kontrolira sve. Chambersov prelazak u Sunse iz današnje perspektive djeluje antiklimaktično. Reklo bi se čak i dosadno.
Dobrodošli u modernu NBA ligu gdje je sve dopušteno.
Ako bi se moralo pronaći krivca ili krivce za trenutno stanje u free agencyju, najlakše bi ih se pronašlo u likovima LeBrona Jamesa, Dwyanea Wade i Chrisa Bosha. Oni su tijekom igranja za košarkašku reprezentaciju Sjedinjenih Američkih Država uoči i na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine skovali plan da u budućnosti udruže snage i zaigraju za istu momčad. Problem je bio što su sva trojica imali važeće ugovore. James je tada igrao za Cleveland, Wade za Miami, a Bosh za Toronto. James, Wade i Bosh stoga su se dogovorili da će 2010. postati slobodni igrači i da će prilikom biranja momčadi u kojoj će igrati oni diktirati uvjete. Tako je i bilo. Njih trojica potpisali su za Miami Heat, odnosno Bosh i James došli su Wadeu koji je za tu momčad već igrao i s njom osvojio naslov prvaka NBA lige, titulu koju Bosh i James do 2010. uz najbolji napor nisu uspjeli osvojiti.
Uvjerljivo najdeblji kraj zbog tog je poteza izvukao James. Kroničari NBA lige optužili su ga da se kao član Cavaliersa tijekom sudara s Bostonom u doigravanju sezone 2009./10. “predao” i prestao truditi jer je znao da će to biti njegova posljednja utakmica u dresu momčadi iz Clevelanda. Bijes šire zajednice koja prati NBA na sebe je navukao kada je u 75-minutnom televizijskom specijalu “The Decision” (hrv. “Odluka”) pred milijunima gledatelja obznanio da potpisuje za Heat. Vlasnika Cavaliersa Dana Gilberta taj je potez osobito naljutio pa ga je Gilbert putem otvorenog pisma napao i prokleo da će Cleveland prije njega osvojiti titulu NBA prvaka. Navijači su na Jamesov potez reagirali paljenjem njegovih dresova. Nakon toga uslijedilo je i pompozno predstavljanje u Miamiju tijekom kojeg su Wade, James i Bosh najavili da će njihova novopečena dinastija osvojiti “ne pet, ne šest…” titula. Unatoč tome što se kasnije vratio u Cleveland i momčadi donio titulu prvaka, mrlju zvanu “Odluka” sa sebe nikad neće oprati.
Trend šurovanja NBA igrača pod ugovorima koji su ova trojica započela živi i dan danas. Anthony Davis prošle je sezone svojoj momčadi New Orleans Pelicans rekao da želi napustiti klub s kojim je imao važeći ugovor. Rekao je da je nezadovoljan te da bi volio otići u Los Angeles Lakerse, momčad u kojoj od prošle sezone igra James. Uz to, James i Davis dijele agenta Richa Paula, dugogodišnjeg Jamesovog prijatelja.
Nadalje, više izvora potvrdilo je da su se Kevin Durant i Kyrie Irving tijekom prošle sezone dogovorili da će ove sezone igrati zajedno. Mnogi su tvrdili da će otići u Knickse, međutim otišli su u Netse. Kawhi Leonard u Los Angeles Clipperse privukao je Paula Georgea, koji je nakon Leonardovog pitanja o zajedničkom igranju od Oklahome zatražio da ga pošalju u Clipperse. To što je ugovorom bio vezan uz Oklahomu na još tri godine nije bilo bitno. Nedugo nakon što je George poslan u Clipperse, pročulo se da je Oklahoma s Torontom raspravljala o razmjeni Georgea i Russella Westbrooka za Pascala Siakama i određeni broj igrača pa je Oklahoma vrlo brzo nakon toga Westbrooka poslala u Houston Rocketse. Mediji su prije toga pisali da su i George i Westbrook bili nezadovoljni u Oklahomi.
Kawhi Leonard
Sukus svega ovoga je da je free agency u NBA ligi, često u medijima prikazan kao zenit mobilnosti igrača, prerastao u otvoreno nepoštivanje ugovornih odnosa između igrača i momčadi. Da je vrag stvarno odnio šalu svjedoči i najava lige s kraja srpnja da će se istražiti ovogodišnja kretanja igrača koja su se zbila već 30. lipnja, dan prije formalnog početka prijelaznog roka. Kako su napisali Zach Lowe i Brian Windhorst, istraga će uključivati razgovore s igračima, momčadima i agentima, a liga bi one kojima dokaže krivnju za protupropisne radnje mogla kazniti.
Želja NBA lige da se u odnosu na druge profesionalne lige sportove koji se igraju u SAD-u i Kanadi pozicionira kao liga u kojoj su igrači u prvom planu dovela je do toga da se free agency pretvorio u udovoljavanje hirovima milijunaša koji bi se na radnom mjestu družili sa svojim prijateljima i koje nije briga za posljedice njihovih odluka. Neki novinari i analitičari čak su skovali ime za period vremena koji prethodi free agencyju. Zove se logično, “pre-agency”. Kako je rekao Tom Chambers, “ludilo”, “ludilo” kojem se ne nazire kraj, ali i od kojeg jednostavno ne možemo odvratiti oči. Jednostavno, prezanimljivo je.