Sve je počelo prvog dana olimpijskog turnira. Ili još nešto ranije, onoga trenutka kad je Bill Simmons napisao, čim su se okupili, to ljeto 2004., da momčad u kojoj je Stephon Marbury ne može ništa. Doduše, u pripremama ih je skinula, pazite, Italija s 95:78. OK, Italija je kasnije osvojila srebro, SAD broncu u Ateni. Rekli biste, pa normalno. Je li normalno? Simmons je tada napisao: “Nema šanse, nećemo osvojiti ni medalju. Ovo je komedija.”

I pritom je 64 puta napisao ime Stephona Marburyja. Uz riječ “never”. Nikada.

Portorikanci ih načeli

Da je Simmons bio na dobrom tragu, sugerirao je prvi dan olimpijskog turnira, kad su se Carlos Arroyo, Larry Ayuso i Piculin Ortiz, kad se ta talentirana, opasna, ali nikada dokraja potvrđena generacija portorikanskih košarkaša narugala Amerima. Bilo je 92:73. Onda su u skupini izgubili i od Litve (90:94).

Pritom su nudili - u neograničenim količinama - samouvjerenost, bili su bahati, spavali su na nekoj jahti u pirejskoj luci, čini mi se da se zvala Queen Mary, samo ponekad i u nekom ludom hotelu od pet zvjezdica. Olimpijsko selo na Kifissiji? Ma dajte, budite ozbiljni.

E sad, vrijedi ponešto napisati i o ljudima koji su tada činili SAD. OK, nije tu bio samo Marbury. Recimo, bio je tu Allen Iverson, kako će povijest pokazati, najbolji košarkaš svih vremena koji nije prebacio preko 180 cm u visinu, zatim Tim Duncan, da, taj Tim Duncan. Pa Carlos Boozer, Emeka Okafor, Shawn Marion, Amar’e Stoudemire, Lamar Odom i Richard Jefferson. I tri klinca.

Kakva klinca? OK, stigli su s koledža godinu dana ranije u NBA, ali ta trojica, opet, vrijeme će pokazati, postala su neki od ljudi koji su ovaj sport obilježili. Ta su se trojica zvala LeBron James, Dwyane ​Wade i Carmelo Anthony. Prvi, peti i treći pick drafta 2003. Koji se smatra (iako je Darko Miličić izabran kao drugi) možda i najboljim draftom svih vremena. Vodio ih je Larry Brown. Asistirao mu je Gregg Popovich. Da, taj Gregg Popovich.

Dvije sam gledao uživo u OAKA-i. Prvu, napalili smo se svi u pressu, protiv Španjolca u četvrtfinalu. Španjolaca koji su tada kretali u nešto što će se u godinama koje su dolazile pretvoriti u veliku dominaciju jedne od najvećih reprezentacija koje su se pojavile u Europi, pa i šire. One u kojoj su bili Pau Gasol i Juan Carlos Navarro. Recimo, sjećam se kao danas da sam tada, prije 15 godina, baš u tom duelu s Amerima u četvrtfinalu prvi put uživo vidio Rudyja Fernandeza.

Španjolci su bili premladi i pukli su. Prije svega Jose Manuel Calderon, koji je bio nesiguran na lopti. Imali su šansu, bili su - zamislite koje to vrijeme, jer kasnije je tu generaciju malotko mogao smisliti osim Španjolaca samih - favoriti OAKA-e. Svi su bili protiv Amera.

Završilo je 102:94. Španjolcima se, između ostalog - ne znam kako je tada bilo Simmonsu - dogodio Marbury. Stavio je 31.

SAD je bio u polufinalu. I s druge strane velika, baš velika momčad Argentine. Manu Ginobili znao je sve, Gregg Popovich, pomoćni trener, tada je znao Manua. I bio je to petak, neću to zaboraviti, petak navečer, dva su dana ostala do kraja Igara. Upravo prije 15 godina.

U OAKA-u nije mogao stati ni papirić. Ni na novinarska mjesta. Svi, baš svi su bili tu. Redovi američkih novinara, sve što vrijedi od novinara koji pišu o košarci s ovog dijela svijeta. I hrpa nade.

Bilo je to vrijeme, nemojte zaboraviti, a ako niste znali, onda vrijedi objasniti, vrijeme u kojem Amerikanci nisu bili nacija koju se voljelo. Dapače, politika Busha mlađeg, posebno ratovanje na Bliskom istoku, natjerala je ostatak svijeta da Amerikance gleda s puno većom antipatijom nego što je to, objektivno, danas. Bez obzira na Donalda Trumpa. A američka reprezentacija koja se igrala dolje na terenu bila je u nekom ludom scenariju oličenje svega onoga što su u to vrijeme predstavljali Amerikanci kao takvi: bili su bahati arogantni diletanti. Sve u jednom.
Može li Argentina?

Ovaj posao radim trideset godina, vidio sam velikih stvari za dva života, ali nikad, mogao bih sada kao Bill Simmons napisati to 64 puta, ali doista nikada nisam vidio, ni do tada a ni nakon toga utakmicu poput te. Argentinci su bili fantastični, Manu je stavio 29. I Argentina je slavila s 89:81. Marbury je stavio 18, najviše kod Amera.

Žestoko protiv SAD

A dvorana - OAKA je to, uz Jazine i Pionir teško je pronaći u Europi žešće tribine - ona je bila luda u poticaju Argentincima, ali i u mržnji, ma može i tako, kontra SAD-a.

Oni su bili sve što tada niste htjeli. Oni su bili oni koji su morali pasti. I pali su. Novinarska tribina - a ni to nikada nisam vidio, ni prije ni kasnije, ni na jednoj utakmici, ne kod nas, nego na velikom natjecanju - pretvorila se u najgori navijački koridor. Svi su skakali na poene Argentinaca, svi su ludovali. Osim američkih novinara. Oni su sjedili. Bila je to noć u kojoj im je svijet oteo igračku. Bila je to noć u kojoj su shvatili da iako su na Igre poslali najbolju reprezentaciju, ili barem onu s NBA igračima (jer to nije bila najbolja reprezentacija), nisu mogli do zlata. Poraženi su. Bila je to noć u kojoj je svatko od američkih žurnalista morao spremati epitaf sportu koji su izmislili, onda su ga drugi baštinili, a sad ti drugi pokazuju da su u njemu - bolji.

Bila je to pobjeda kolonija nad kolonizatorom. Iako, pokazalo se, svi koji smo to pomislili - sjećam se Španjolca Jorgea iz EFE-a - bili smo toliko naivni...

Ako se pitate gdje su toj priči bili LeBron, Wade i Melo? Wade je igrao 19 minuta i ubacio dva poena, LeBron je igrao tri minute za tri poena, Melo nije ni ušao u igru. S tim da je LeBron jednom krenuo u napad, ispred njega je bio netko od Argentinaca, ne mogu se više sjetiti tko, a LeBron, iako je imao cijeli teren ispred sebe, iako je mogao otići i lijevo i desno, iako je to, jebiga, LeBron, on se samo zabio u svog čuvara. Bio je nemoćan.

Ameri su na kraju osvojili broncu jer su sredili Litvu sa 104:96 u meču za broncu, a Argentina je u finalu nadigrala Talijane s 84:69 i Manu i prijatelji okitili su se zlatom. Konačni gubitnici bili su Litavci, koji su sredili Amere u skupini, namirisali tu krv, već se vidjeli sa zlatima oko vrata, a onda izgubili od Italije u polufinalu. I od Amera za broncu. Simmons ipak nije bio u pravu.

Postali malo skromniji

- Ovo je grozno, u Pekingu ćemo se morati osvetiti - netko je zapisao izjavu Carmela Anthonyja, koji će kasnije postati američki košarkaš s najviše zlata.

I bio je neopisivo u pravu.

Doduše, dvije godine poslije Atene dogodio se SP u Japanu. Ameri su tada također osvojili broncu nakon što ih je u polufinalu ispeglala Grčka. I tu su igrali LeBron, Melo i prijatelji.

Onda se u Pekingu sve preokrenulo. Počeli su se Amerikanci spremati za svoje protivnike, skautirati ih, postali su malo skromniji. Sjećam se te Grčke iz Pekinga, Chris Bosh iskakao je na pick, ubio je Diamantidisa, Papaloukasa i Spanoulisa upravo onako kako su oni ubijali SAD na picku dvije godine ranije.

Od te 2006. godine i tog polufinala SP-a Ameri su do prošle subote imali 78 pobjeda uzastopno. I osvojili sve što su mogli: tri olimpijska zlata, dva SP-a. U subotu su izgubili od Australije u Melbourneu; nakon 13 godina prvi put. I kreću sada na SP u Kinu, a mnogi sumnjaju. Ne samo Aco Petrović.

Ima još. Znate li ovaj podatak: Ameri još uvijek nemaju zlato sa SP-a u Aziji. U Manilli su 1978. bili peti (Jugoslavija zlato), ali tada su igrali s igračima sa sveučilišta. U Japanu su bili treći. U Kini 2019.?

U Pekingu su 2008., doduše - ali to su bile Igre - postavili standard. Jesu li ga u međuvremenu urušili, potrošili?