Ovih dana, točnije 25. svibnja, bila je godišnjica odlaska Kreše Ćosića, jednog od najvećih sportaša u hrvatskoj povijesti iako je sve svoje velike utakmice igrao u dresu Jugoslavije, njih više od 300. Možda je to jedan od razloga zašto se malo tko sjetio tog datuma premda je Krešo velik poput svih naših najvećih sportaša bez obzira govorimo li o nogometu, košarci, rukometu, tenisu ili nekom drugom sportu. No, to je tako, s vremenom ljudi postanu zaboravni i možda im ne treba zamjeriti. Oni koji su zagazili u sport, a posebno u košarku do grla, znaju svu veličinu jednog košarkaša koji je svoj život posvetio obitelji, Zadru, reprezentaciji, ali i religiji kojoj je bio odan možda i prije nego što je otišao studirati na Brigham Young.
Iako je u briljantnoj igračkoj karijeri mogao završiti u NBA ligi, a to je danas san svakoga pa i jedva vidljivog talenta, životni put Kreše Ćosića uvijek ga je držao u blizini doma. U blizini Zadra, kojeg je odveo do neslućenih visina, ali i Zagreba gdje se rodio i jedan dio karijere odigrao u Ciboni. U vremenima kad se u NBA ligi draftiralo u više od 10 rundi, Krešo koji je ostvario briljantnu sveučilišnu karijeru u Provu, biran je od Los Angeles Lakersa, ali nikada nije završio tamo. NBA liga nije bila njegov san, a ona je izgubila jednog od potencijalno svojih velikih košarkaša, centra koji je predvodio sve ostale velike centre i bio na određeni način inovator igre na poziciji centra. Prvi, a puno kasnije su se pojavili neki europski velikani poput Litavca Arvydasa Sabonisa, Srbina Vlade Divca, Hrvata Dina Rađe.
Gledao samo budućnost
Ako je NBA liga ostala bez mogućeg velikana, srećom je košarka na ovim prostorima postala bogatija za najvećeg. Jer ako su njegovi suigrači iz reprezentacije koja je bila i prvak Europe i prvak svijeta i olimpijski pobjednik birali Krešu Ćosića za najvećeg jugoslavenskog košarkaša svih vremena, onda je to priznanje koje sasvim sigurno nitko ne može osporiti.
Trag koji je Krešo Ćosić ostavio u Provu je neizbrisiv. I danas ima onih koji će vam reći da je prava košarka na Brigham Young došla onoga trenutka kad se tamo pojavio jedan stasiti Zadranin. I danas će vam mnogi reći da se u toj mormonskoj državi, upravo u Provu, napravila dvorana na veličini i zaslugama Krešimira Ćosića. I danas, nakon toliko godina, ime Krešimir Ćosića otvorit će vam u Provu sva vrata. Nitko nije zaboravio način na koji je igrao košarku. Bio je čarobnjak, inovator, čovjek koji je gledao u budućnost i znao prepoznati ono što dolazi iako je najmanje govorio o sebi.
S velikima je to uvijek tako. O njima će više od svega govoriti ono što su ostvarili u životu i karijeri i neće tražiti odlikovanja ili nagrade za ono što su ostavili na terenu. Njihova nagrada za životno djelo, pa i Krešina, davno je ostvarena i dodijeljena. Danas kada govorimo o Krešimiru Ćosiću s razlogom, i to velikim razlogom, uvijek ćemo se sjetiti da je nažalost prerano otišao, ali ćemo se također sjetiti da u životu svakog pojedinca nisu važne pa ni presudne godine već ono što je radio i trag koji je ostavio iza sebe.
A životopis našeg zadarskog junaka će reći dovoljno i siguran sam da će se neki sjetiti toga u vrijeme kada njegov Zadar vodi borbu sa Splitom za naslov prvaka. Krešo je uvijek bio simbol Zadra i košarke i nije uzalud ta priča iz Zadra koja se povremeno, ali s tolikom dozom istine vrti...
- Bog je stvorio čovika, a Krešo košarku.
Krešo ili Zadar, svejedno je, jer kada je Krešo igrao onda su za ostale klubove ostajale samo mrvice. Krešo, Pino Giergia i prijatelji zauvijek ostaju pobjednici jer u Krešinom igračkom dobu Zadar je osvojio pet naslova prvaka Jugoslavije. Iako su im neki bili blizu, poput Splita, ali je za njih bilo dovoljno dobro i drugo mjesto.
Debitirao sa 16 godina
Sve ostalo što je postigao u svijetu košarke razlog je zašto je 1996., godinu nakon prerane smrti, primljen u Kuću slavnih. Prvi Hrvat tamo gdje zauvijek žive samo najveći iako sam siguran kako, da je živ, ne bi obraćao preveliku pažnju upravo na tu činjenicu kao što to nije nikad radila ni njegova supruga Ljerka ni djeca.
Ali bilo je posve jasno da će momak koji je sa 16 godina debitirao u dresu Zadra, momak rođen 1948. godine, prilično brzo završiti tamo gdje uspiju doći samo najbolji. Takve su mu bile brojke, takav mu je bio karakter, takav mu je bio odnos prema suigračima i protivnicima i na kraju, takav mu je bio odnos prema državi iz koje je došao i takav mu je bio odnos prema košarci.
Premda nas je napustio mlad, priča o njegovoj čaroliji trajat će zauvijek, trajat će zapravo dok je košarke.
S više od 300 nastupa u reprezentaciji Jugoslavije u zlatnim vremenima kada je košarka bila sport na vrhu svih rang lista, usudio bih se reći i veća od nogometa, Krešo je bio prvak svijeta u Ljubljani 1970. i na Filipinima 1978. Osvojio je tri olimpijske medalje, prvu srebrnu 1968. u Mexico Cityju, a kažu da je Pino Giergia najzaslužniji što je mladi Krešo dobio poziv. Srebro je stiglo i u Montrealu 1976., a zlatna olimpijska medalja za kraj najblistavije karijere 1980. na Olimpijskim igrama u Moskvi.
Donekle je razumljivo zašto se danas neki više ne sjećaju Krešine čarolije. Neki su jednostavno premladi i nisu ga gledali u najboljim danima, onda kada je malo tko znao što je blokada i zakucavanje preko glave sve do trenutka dok nam to svima nije pokazao Krešo. Ali svi oni koji su željeli doznati nešto više o njemu mogli su to napraviti iz nekih dokumentaraca koji su tada bili rijetki, ali su ipak otišli u svijet zahvaljujući Slavku Cvitkoviću, ali i iz razgovora s onima koji su ga imali sreću gledati u najboljim dani i mogli su i mogu pričati o čovjeku koji je promijenio svijet košarke.
Igrao svih pet pozicija
Ovisnici o NBA ligi sigurno znaju da je Magic Johnson bio prvi čovjek koji je u dresu LA Lakersa startao u jednom trenutku karijere na svih pet pozicija u momčadi. I Toni Kukoč je to također napravio u dresu Chicago Bullsa. No, ono što mnogi nisu znali je podatak da je prije njih na svim tim pozicijama startao i igrao Krešo Ćosić. Prvi veliki čovjek koji je briljantno pogađao sa svih pozicija, blokirao na sve strane i znao voditi momčad poput najboljeg playmakera i nitko ga nije mogao zaustaviti. A kada je sve ostvario kao igrač, potrudio se ostaviti trag i na trenerskoj klupi. Volio je mlade, doveo ih u reprezentaciju i vodio. Predstavio je Europi svijetu četvorica pobjednika iz Bormija Kukoča, Rađu, Divca i Đorđevića.
I zato, ako ste željni znanja, dovoljno je raspitati se u Zadru i Zagrebu, Provu i Bologni, gdje je bio apsolutni kralj, ali se uvijek i svaki put vraćao doma. Obitelji i onakvoj košarci kakvu je cijeli život volio. Ostavio je i brdo zabilješki i tonskih snimaka koje je najstarija kći Ana uobličila u svojevrsnu autobiografiju.
Danas kada je i Toni Kukoč primljen u Kuću slavnih sjetit ćemo se opet Kreše i svega što je on ostavio košarci. Četvrt stoljeća nakon što je primljen u Kuću slavnih još jedan od njegovih učenika je došao tamo gdje žive samo najbolji.