Ovako je to izgledalo u godinu dana Bojana Bogdanovića (36).
- U jednom trenutku igraš NBA play-off, u drugom te u kolicima izvode iz dvorane, posve nepokretnog.
Imao je 35, bliže je bio kraju nego početku. I prva ideja je bila da se oprosti od košarke na terenu, a ne način da su ga s terena iznijeli. Onda je stigla operacija. Prva operacija.
- Radio je kirurg koji je specijaliziran za NFL ozljede.
Kad mu je Nicolas Batum pao na nogu, bio je to NFL lom stopala. I kad je proteklo ljeto krenuo s rehabilitacijom, Bogdanoviću se rana od operacije inficirala i hitno je iz Dubrovnika odletio za New York. Bilo je jasno da neće biti spreman za početak sezone, ali u Netsima, u koje je u međuvremenu stigao, nadali su se, a vjerovao je u to i Bojan kako bi se oko Nove godine mogao pojaviti na terenu.
Čak je u jednom trenutku bio priključen momčadi, radio s njima zajedničke treninge, ali stopalo je bilo daleko od onoga kakvo treba imati profesionalni sportaš. U veljači se javio.
- Odlazim u Portugal na novu operaciju.
Ona je protekla dobro. Nije se više vratio u New York, stigao je u Zagreb, noga je bila u gipsu, pa u čizmi. Kakav već jest, samo bi lakonski kazao.
- Pokušat ću sve da se vratim, ali prva mi je ideja da dovedem nogu u stanje da mogu igrati padel.
Skinuo je gips, skinuo je i čizmu, čuli smo prije desetak dana. Bio je u Mostaru.
- Lagano hodam, pa idem za Dubrovnik, radit ću sa Stijepom Jarkom.
Još uvijek je vjerovao. Do nedjelje. Negdje oko ručka zazvonio je telefon.
- Samo da znaš, objavit ću uskoro na Instagramu da se opraštam. Operacija je bila OK, kaže mi doktor da bi se mogao vratiti, ali bih riskirao novu ozljedu. Da reprezentacija ima neko veliko natjecanje sljedeće ljeto, riskirao bih. Ovako nema smisla.
Zvali su i neki NBA klubovi, mogao je i do novog ugovora, ali sve to više nije bila opcija. Bojan Bogdanović je odlučio kako je to kraj.
Bogdanović je tako stavio točku na karijeru koja je bila impresivna, na karijeru koja je trajala 20 godina, ako ćemo kao polazišno mjesto uzeti njegov odlazak u Madrid, u akademiju Reala iz Zrinjskog u kojemu je počeo. Na kraju je stigla ozljeda koja je bila teža od svega što ga je mučilo za vrijeme karijere. I ako je već trebala doći, bolje da je došla kad je imao 35 nego da je bio suočen s takvim lomom u dvadesetim godinama.
A znao je i novinar jako dobro o kome se radi. O čovjeku koji je igrao sa slomljenim gležnjem, potresom mozga, o sportašu koji je na upit svakog trenera, "može li", rekao da - "može".
Dalje nije išlo.
Negdje se počeo vrtjeti film te karijere, uz koju sam gotovo uvijek bio. Još od prvih dana, kad sam doznao da je nekog klinca iz Mostara uzeo Real. Bio je to štrkljav dečko, s košarkaškim genima, jer tata Mario je bio ozbiljan španer. Tata je imao i frendove u Zrinjskom, no Bojan je igrao nogomet po cijele dane, a preko ljeta i vaterpolo u Neumu. Mariju su javili da mu je sin na košarci...
- Otkud sad to?
I sve se počelo događati jako brzo. Kad je stigao u Madrid, tamo je vrlo brzo ostao sam, jer u Mostaru su stasavale tri mlađe sestre i obitelj je ostala kod kuće. Bojan Bogdanović je tu odrastao preko noći. Bio je u generaciji s, recimo, Sergiom Llullom. I vrlo brzo je uhvatio pripreme s prvom momčadi, pa je bio i prebačen na kaljenja u Murciju. Ali, tu je zapelo.
Kasnije će ta karijere nekoliko puta doći do zida. Bojan Bogdanović je, međutim, uvijek pronašao način da baš u svakoj situaciji zna preskočiti taj zid.
Bile su pripreme U-20 reprezentacije u Dubrovniku i ispred mene se ukazao momak kao od stijene odvaljen. Onu sliku štrkljavog dječaka, sada je zamijenila vizura ozbiljnog momka kojemu ne biste stali na put na terenu. Cibona se uključila u priču i Bojan Bogdanović je osvanuo pod Tornjem.
- Čim je stigao kod nas vidio sam u tom dečku nevjerojatnu energiju i želju za uspjehom. I to ga je nezaustavljivo guralo prema naprijed. On je naprosto mljeo sve pred sobom, rušio svaku konkurenciju i sezonu završio u dva, tri najbolja igrača. Kad sada čitam da je zbog ozljede prekinuo karijeru, meni je neshvatljivo da netko se netko s takvim fizikalijama uopće može ozlijediti. U toj prvoj sezoni karijeri, za mene jednoj od najdražih u cijeloj karijeri, ostali smo zbog šest desetinki bez ABA lige, osvojili domaće trofeje, a imali smo mladu momčad koja cijele sezone nije bila plaćena - prisjeća se Velimir Perasović, tadašnji trener Cibone, danas trener ruskog Uniksa.
U tim Ciboninim danima, danima dok je Cibona još igrala Euroligu, Bojan Bogdanović je odmah postao jedan od omiljenih likova u svlačionici. Uvijek je posjedovao veliku socijalnu inteligenciju i bio lako uklopiv u bilo koju sredinu. Doduše, i onako intimno dosta introvertiran. Ali, s druge strane i osoba koja je u Zagrebu već nakon par mjeseci organizirala izlaske za sve suigrače. I znao je kako ući u bilo koji klub u gradu. Odmah se on uklopio...
Igrao je za Cibonu do ljeta 2011. godine. Posljednja utakmica bila je na rubu grada, u Sutinskim vrelima, gdje je Cedevita u majstorici polufinala sredila Cibonu, a Bojan Bogdanović je napustio hrvatsku klupsku košarku u suzama, uvjeren da njegov klub nije imao jednak status na terenu.
Samo koji dan kasnije otišao je na predraft kampove u SAD.
- Ljudi ulaze na rukama u dvoranu, ovo je borba za goli život.
Opet, Bojan Bogdanović je, kako smo već ustanovili, iznimno socijalno inteligentan. Bio je u skupini igrača koja je pohađala kampove u kojoj je bio i Xavier Rabaseda, kojega je znao iz omladinskih kategorija u Španjolskoj. I odmah se dogovorio sa Španjolcem da će njih dvojicu juriti jedan drugog u presingu po cijelom terenu. Bolje Rabaseda, mnogo neki bek iz geta...
Iako mu prognoze nisu bile sjajne, Miami je Bogdanovića draftirao kao 31. pick ili kao prvi pick druge runde. I odmah ga razmijenio u Brooklyn Netse, a oni su zadržali prava na Hrvata i promatrali kako će se razvijati u Europi. A Bogdanović je tog ljeta potpisao za Fenerbahče, turskog diva u kojemu su već bili Roko Ukić, Marko Tomas, ali i na klupi Neven Spahija.
- Prvo što mi padne na pamet kod Bojana jest jedno veliko srce i ljudska dobrota. Samo oni koji ga jako dobro poznaju, znaju koliko je on dobar, izuzetan dečko. Vodio sam ga u toj sezoni koja je za mene u karijeri, možda uz ovu posljednju Veneziji, bila najturbulentnija. Međutim, nikada, baš nikada od njega nisam doživio lošu reakciju, nikada mi nije okrenuo leđa i s njim si mogao biti siguran da će uvijek stajati uz tebe. To ja Bojanu nikada neću zaboraviti. I nevezano za košarku, mi smo ostali u jako dobrom odnosima. Kroz moju karijeru se promijenilo milijun igrača, ali Bojan je jedan od onih s kojima sam doista ostao super. Kažem, bespredmetno ne ovdje govoriti o tome i kakvoj se igračini radi, ja bih se zadržao na tom segmentu njegove ljudske veličine. I da, ne vidim ga kao trenera, bit će on u nekim izvršnim funkcijama u košarci jednog dana - prisjeća se Neven Spahija, trener koji ga je dočekao u Fenerbahčeu, danas strateg Venezije.
U tom Feneru je bio i Roko Ukić, a njegova i Bojana karijera počeli su se ispreplitati Jer, bila je tu i reprezentacija. Sada, kod Ukića, a djelom je to i slučaj kod većina naših sugovornika, miješaju se slike igrača i osobe.
- Pazi, to je čovjek kojemu je koš bio sve. Imaš onu njegovu legendarnu kako je asistencija znak slabosti. Meni je teško pričati o prijateljima. Ali, s obzirom na to da sam to doživio kao njegov suigrač, znači pričam iz prve ruke, on je košarkaški vrh. Tu sam genijalnost ja osjetio na terenu. Kroz reprezentaciju smo prolazili cijeli taj trnovit put, jer smo obojica uvijek bili tu. Bili smo cimeri, zajedno prolazili kroz dobro i zlo. I tugovali nakon Češke i slavili nakon Španjolske. Te stvari te povežu za cijelu život. I meni je pred očima prije svega Bojan kao čovjek, a ne Bojan kao igrač.
U Fenerbahčeu je Bojan osvojio tursko prvenstvo, Kup, i Superkup u tri sezone. Na koncu ga je vodio i Željko Obradović, koji je donekle promijenio Bojanovu igru i tražio u njoj više altruizma. Bojan Bogdanović je upijao od Žoca i teško je reći da je nekog trenera smatrao većim autoritetom, uključujući one koji su ga vodili u NBA ligi, a i tu je bilo legendi.
U Feneru je tu zadnju sezonu s Obradovićem proveo u društvu s još jednim igračkim intimusom. Luka Žorić će to ovako sročiti:
- Zajedno smo 2010. ušli u reprezentaciju, a onda smo tu cijelu sezonu u Feneru proveli skupa. Bili smo cimeri, a to je bila sezona u kojoj je Obradović srušio rekord po broju karantena, pa smo praktički bili zajedno od 0-24. Taj njegov oproštaj prije svega kod mene izaziva žaljenje, jer ja sam njega doživio kao da će on vječno igrati, a ja ću uživati gledajući ga. Ne bih ja toliko o košarci, meni je tu puno drugih stvari koje mi padaju na pamet vezano za Babu. Toliki izlasci, toliko nekih privatnih stvari...
Može li se što podijeliti?
- Bili smo cimeri u Istanbulu i dogodio se potres. Ležim na krevetu i pogledam kako se trese lampa. Pitam ga, "Babo, je l‘‘ to bio potres". A on se već skvrčio ispod štoka, ja ga pitam što mi nisi rekao, a on mi veli, " Samo se drži mene, Babo". Tog se uvijek sjetimo, posebno nakon zagrebačkog potresa.
Kad je zaključila priča s Fenerom, u ljeto 2014. godine, nešto prije SP-au Španjolskoj, Netsi su se javili Bogdanoviću sa željom da on u svojoj 25. godini iskuša svoj potencijal u NBA ligi. Bilo je jasno da je u tom trenutku svoje karijere Bojan Bogdanović jedan od najboljih europskih igrača na poziciji dva i tri, kao što je bilo jasno da fizički može odgovoriti na izazove koje nosi NBA ligi. Ali, bio je tu put u posve nepoznato. Za momka, a nije jedini takav, koji je odrastao na Euroligi, sve je to moralo posve novo.
Netsi su tada imali na papiru veliku momčad, ali i momčad koju je nagrizao zub vremena. Ipak, malo se tko mogao nadati da će Bojan Bogdanović odmah završiti u udarnoj petorci s četiri All Star igrača: Deronom Williamsom, Joeom Johnsonom, Kevinom Garnettom i Brookom Lopezom.
- Kad mi je daju, mora pogoditi, jer mi druga lopta neće doći.
I odmah je shvatio.
- Kad bih mogao igrati košarku kao Joe Johnson, to bi bilo to.
Nisu to bila laka vremena za Netse. Ali i za Bogdanovića koji je u jednom trenutku, ali to je bio jedini takav trenutak u njegovoj NBA karijeri, zamrznut na kraju klupi. Bilo mu je teško, ali, preskočio je i taj zid. Da bi postao, u jednim drugim okolnostima, sad u već totalnoj rekonstrukciji i jedan od nositelja Brooklyna, koji je u jednoj utakmici uvalio i 44, a time izjednačio i dotadašnji rekord Dražena Petrovića. Pa je kasnije otišao i do 48 poena u jednoj utakmici, tada već igrajući za Jazz.
U zimu 2017. godine stigla je i prva razmjena, a ona ga je odvela u Washington, koji je tada živio na imaginaciji Johna Wahla i Bradleyja Beala. Imali su Wizardsi i velike snove te sezone, stigli i do doigravanja, ali nije dogodilo. Nije bio u petorci, ulazi je s klupe, ali igrao je puno. Bojan je, pak, u to ljeto postao slobodan igrač.
Tu se dogodila nova kriza, jer je vrijeme curilo, a Bogdanović nije dobivao ponude. Prošao je onaj famozni 1. srpnja, prošlo je još nekoliko dana, da bi se napokon odlučio prihvatiti ponudu Indiane. I premda su očekivanja bila veća, dvije sezone u Indianapolisu pretvorile su ga u elitnog NBA šutera. Ludilo na tribinama mu je odgovaralo, Indiana je živjela košarku sto posto. Bio je zreo za veliki, najveći ugovor svoje karijere.
I on se dogodio u ljeto 2019. godine. Tada je Utah Jazz istresla 79 milijuna dolara za Bojana Bogdanovića, koji će u sljedeće tri sezone postati igrač u Salt Lake Cityju kojega će domaća publika zauvijek tretirati svojim. Jazz je tada mogao napraviti i nešto više, jer imala je ta momčad potencijala i imala je Donovana Mitchella, ali u svakom doigravanju se negdje ispriječio problem s Rudyjem Gobertom, koji bi se od najboljeg defanzivca sezone pretvorio u igrača kojega je na picku napadao svaki protivnik.
Ako je ikada bio blizu NBA naslova, Bojan Bogdanović je to bio u Jazzu, koji je znao igrati i izgledati kao najbolja momčad lige. Možda je svemu kumovala i korona, tko će ga znati.
Konac karijere je proveo u dječjem vrtiću u Pistonsima kojima je služio kao igrački mentor, ali i u obećavajućim Knicksima, da bi proteklo ljeto završio u Netsima, gdje je sve počelo, ali tu nije dočekao niti jednu utakmicu zbog ozljede koje zaradio u dresu Knicksa.
U reprezentaciju, seniorsku reprezentaciju je Bojan Bogdanović ušao u ljeto 2010. godine, na SP-u u Istanbulu. Prvu je utakmicu naša vrsta igrala protiv SAD-a i premda mu je to bila prva utakmica za Hrvatsku, Bojan Bogdanović je ubacio 15 poena i bio naš najbolji strijelac. S druge strane je Kevin Durant postigao 17.
Tog sam ljeta pitao jednog starosjedioca u reprezentaciji, Davora Kusa, kakav je mladi Bogdanović.
- Ne znam je li bolji na terenu ili izvan njega.
Sjećam i jedne inicijacije, na nekom putovanju gdje ga je preslušavao Zoran Planinić, a Bogdanović se nije dao. Zoran Planinić mu je danas jedan od najboljih košarkaških prijatelja.
Prva velika reprezentativna eksplozija dogodila se na Eurobasketu u Sloveniji 2013. godine. Hrvatska je stigla do polufinala, svog jedinog polufinala od 1995. naovamo, od vremena medalja i vremena dok je još igrala generacija iz Barcelone. Jasmin Repeša je bio izbornik.
- Kad pomislim na Bojana, uvijek će mi pasti na pamet koliko je to neposredan momak, s toliko puno duha. Ono što sam kod njega obožavao jest koliki je bio natjecatelj. On je jako dobro znao kada je vrijeme za zezanje, a kada je vrijeme za rad. I ta gaje kvaliteta dovela do svega što je ostvario. Eksplodirao je na Eurobasketu u Sloveniji i to smatram jednim od svojih najvećih uspjeha. Završio je Bojan u najboljoj petorci Eurobasketa - sjeća se Jasmin Repeša, nekadašnji izbornik, a danas trener Trapanija.
Iz toga vremena ide i priča kako su nekoj večeri u Ljubljani sjedili Željko Obradović i Duda Ivković i skicirali su potencijalu reprezentaciju bivše države. I na jednom i na drugom listu papira je prvo ime koja do dva velikana napisali bilo ono Bojana Bogdanovića.
- Istina je to - potvrđuje to i Repeša i nastavlja:
- Sjedio sam tada s Dudom i pričali smo o tome koliko se Bojan na tom natjecanju potvrdio. Imali smo za njega izlaske iz blokova, a možda je to i jedini put da on nije ulazio u reprezentaciji u višak driblinga, jer su svoj posao jako dobro odradili Ukić i Draper - dodao je Repeša.
Najveća priča je, pak, bio Rio. Hrvatska je bila na posjed daleko od olimpijskog polufinala, vjerojatno i medalje u četvrtfinalu protiv Srbije. Bilo je to natjecanje u kojemu je Bogdanović bio najbolji strijelac, s 25,3 poena u prosjeku po utakmici.
- Sto stvari mi padne na pamet kad se sjetim Babe. Ali, prva je strast koju je imao dok je igrao za reprezentaciju. Nekada se ta priča podcjenjuje, ali strast koju je imao Bogdanović je nešto na što bi se trebali ugledati svi hrvatski sportaši, ne samo u košarci - podvlači Kruno Simon i izvlači iz rukava anegdotu iz tog olimpijskog ljeta...
- Babo je pun optimizma, ali na van, za nekoga tko ga ne poznaje, on izgleda kao najveći pesimist. Igramo kvalifikacije za Igre u Torinu, finale protiv domaćina Italije. Sjedamo u autobus koji nas vodi u dvoranu, a Babo me pogleda i kaže, "daj nas pogledaj, ma koga ćemo mi to dobiti, pa nemamo mi pojma". Ja sam bio duboko uvjeren da ćemo dobiti, iako smo bili autsajderi, ali isto je tako i on bio duboko uvjeren da ćemo dobiti. No, imao je tu kontrapsiholigiju.
Onda se lovilo čuda, medalja na Eurobasketu u Istanbulu 2017. godine, pa se ispalo od Rusa u osmini finala, nadalo se nečemu i na Eurobasketu u Berlinu 2022. godine, ali tu su nas zaustavili Finci. Bila je to Babina posljednja utakmica za reprezentaciju.
Prva nakon koje je otišao ravno s terena u svlačionicu. Valjda da nitko ne vidi kako plače. Prva u kojoj nije dao izjavu. Prije toga je godinama, više od desetljeća stajao prvi pred kamerama i niti jedan komentator s društvenih mreža, oni koji sve uvijek znaju, nije mogao biti otrovniji nego sam Bojan Bogdanović. Prema sebi.
Tada, u Berlinu, Bogdanović je znao da je gotovo. Ovo što se dogodilo u nedjelju, bilo je samo službeno. Košarka, ona kojoj je radovao i u koju je vjerovao na terenu, bila je gotova s posljednjom nadom koja je ispucana u Berlinu 2022. godine.
I stigao je na kraj puta. Ili, kako će sam reći, druge strane početka.
- To je igračka karijera jednog od najvećih Hrvata ne samo u košarci, nego u cijelom sportu. Moja je želja da ostane u košarci - kaže Jasmin Repeša.
Roko Ukić dodaje:
- Iako se on nekad trudi izgledati kako ga nije briga, svi mi znamo koliko Babo voli košarku, koliko voli sport. Meni je nemoguće zamisliti da se bavi nečim drugim. Iz svog iskustva znam da kad završiš mijenjaš sto ideja u godinu dana, a to su mi govorili i stariji od mene. Dobra je stvar što ti se pruža prilika da životno mlad ideš po nove izazove, a loša je stvar da ono što najbolje radiš i što najviše voliš više ne možeš raditi. Babo je pametan čovjek i štogod bude radio, bit će od velike pomoći, a nadam se da će to biti i u hrvatskoj košarci. Vrijeme tu nije važno, i za tri ili pet godina nitko mu neće oduzeti sve znanje koje ima i iskustvo koje je stekao. Kad se odluči za novi korak, uvijek će biti na vrijeme.
Kruno Simon misli ovako:
- Jako je Bojan sazrio, dobio je na iskustvu i jako dobro znam koliko mu je stalo do naše košarke, reprezentacije, klinaca koje dolaze. Kad se sve slegne, ja sam siguran da ćemo dobiti jakog igrača pokraj terena, iako će mi i dalje biti žao zašto nije terenu.
Luka Žorić, za kraj:
- Od te neke naše generacije, ja sam prvi prestao i nikada nije lako završiti karijeru. Nigdje ti u životu neće biti toliko ugodno kao u košarci. Ali, prema onome što smo pričali u zadnje vrijeme siguran sam da će Babo naći svoje mjesto u košarci i da će to raditi jednako dobro kao što je bio dobar igrač. On je najveće ime naše košarkaške generacije i prema onome što znam, ne namjerava biti trener. Međutim, ja vidim Bogdanovića na pozicijama koje su najviše razine u hrvatskoj ili europskoj košarci.
Eto, tako negdje. Niti manje niti više.
Komentari (0)
Komentiraj