Cilj za hrvatsku nogometnu reprezentaciju uvijek je plasirati se na veliko natjecanje. Sve ostalo je bonus.
Ispalio je to Zlatko Dalić nakon što je objavio popis kandidata za skorašnji Euro. Isti onaj Zlatko Dalić koji je Hrvatsku unazad dvije godine, dakle u ovom ciklusu, i s praktički istim ovim igračima, odveo do trećeg mjesta na SP-u i do finala Lige nacija. Još nešto ranije, prije šest godina, igrali smo i najveće finale u nogometu, ono na SP-u Rusiji.
Kako je moguće imati tako skromne ambicije, nitko se nije Dalića usudio zapitati. Zar je Hrvatskoj, s takvim rezultatima u posljednje vrijeme, cilj biti samo među 24 najbolje europske reprezentacije, zar će cilj, odemo li korak dalje, biti samo sudjelovati na novom Mundialu koji će zaigrati čak 48 reprezentacija svijeta. I ništa više?!
Nikada neću zaboraviti kako sam pronašao tekst u kojemu se već znalo tko će pjevati na fešti za naslov na Rivi
Naravno da to nije cilj. Ali Dalić je mudar, naučio je spuštati letvicu pritiska do najniže moguće točke, takvog su ga prihvatili i mediji i navijači, pa nitko valjda ništa i ne propitkuje. Recimo, nije li minimum pristojnosti za reprezentaciju koja je sam svjetski vrh očekivati da prođe skupinu na Euru, zar je bogohulno tražiti pobjedu protiv Albanije i da barem na jednoj od preostalih utakmica u skupini, kontra Španjolske ili Italije ne izgubimo? Da ne odemo korak dalje pa ustvrdimo da bi neki realni domet u klasificiranju uspjeha trebao biti plasman u četvrtfinale.
Treći s juniorima
Svjestan je Dalić kako stiže vrijeme u kojemu ćemo svi biti izbornici i u kojemu se malo tko, čak i od onih koji ga obožavaju i uskoro bi ga beatificirali, barem jednom tijekom nadolazeće kampanje neće ozbiljno na njega naljutiti. Dalić jako dobro zna s kime ima posla. Uostalom, i on je sam godinama prije nego je manje-više slučajno došao do ove pozicije izbornika, bio isti takav.
Sanjao je, obožavao i kleo u isto vrijeme, jer je vjerovao u najviše. Sada je prvi u koloni, rezultati su mu kupili slobodu da spušta pritisak i da nitko propitkuje. To je privilegij koji je zaslužio. Jer, ovo je podneblje koje teško prašta. Ili ne prašta.
Populistički je prije koji dan zaključio kako bi za Hajduk bilo bolje da je igrao s juniorima, jer bi tako i tako bio treći, stavljajući sol na ranu svima onima koji zbog Dinamovog proljeća i Hajdukovog propadanja loše spavaju u posljednje vrijeme.
Nema te sile u sportu koja može iskriviti percepciju i koja može toliko opasno nakriviti brod nada koliko je to u stanju euforija. Kad se slavio Bijeli Božić, kada je Hajduk imao 11 bodova prednosti na Dinamom, sve je krenulo naopako. Nikada neću zaboraviti kako sam u to vrijeme negdje pronašao tekst u kojemu se već znalo tko će pjevati na fešti za naslov na Rivi i koja će biti set-lista. Kako su se masovno kovali planovi za kupovanje ulaznice za utakmicu posljednjeg kola s Lokomotivom.
Na primjerima propadanja Hajduka i Partizana ove sezone mogu raditi sportski sociolozi i psiholozi
U subotu se igrala ta utakmica i bilo je slobodnih mjesta na tribini. I onoj preko puta. Čak i na klupi Hajduka, jer je u međuvremenu 16 ljudi otpalo iz ovih ili onih razloga u Hajdukovu kadru.
Slična situacija Hajduku dogodila je ove sezone i košarkašima Partizana. Kako su utakmice na Poljudu postale stvar prestiža, tako je uhvatiti mjesto i biti viđen u beogradskoj Štark Areni postao prioritet raznih skorojevića ovih prostora. Željko Obradović na klupi, tijesan poraz od Real Madrida u lanjskom četvrtfinalu Eurolige, ostanak Kevina Puntera iako je čovjek mogao u Barcelonu ili Real, budile su nadu kako će Partizan, pazite sad, ne u doigravanje, ne niti na Final Four, nego baš - na sam krov Europe.
Nakon euforije - depresija
Da je tada Željko Obradović, a nitko nije osvojio više od njega, izašao ispred novinara i jasno kazao, “ljudi, vi ste prolupali”, da su to napravili Ivan Leko i Mislav Karoglan u vrijeme dok je Hajduk dominirao, tretirali bi ih kao tipove koje kvare zabavu. Ljude bez ambicija, barem u hajdučkom scenariju i klaune koji nisu dostojni klupe na kojoj sjede.
Partizan, tako je ispalo, ne da nije stigao do naslova prvaka Europe ili Final Foura, on nije stigao niti do doigravanja, čak niti do play-ina, mjesta među deset najboljih momčadi u Europi. Pokosila ga je loša selekcija igrača, ali i više od toga euforija. Nakon koje stiže, uvijek je to tako, depresija.
Na primjerima propadanja Hajduka i Partizana ove sezone mogu raditi sportski sociolozi i psiholozi. Godinama.
Ali i na Zlatku Daliću. Sviđao li vam se njegov pristup ili ne.