Ne postoji ozbiljniji medij, ne samo u nas, koji se ovih dana nije ili se neće baviti Draženom Petrovićem. U srijedu će se navršiti tri desetljeća od jednog od najgorih dana kojega se sjećaju svi koji su živjeli to vrijeme. I vijesti koja je stigla dan kasnije.

Kad nekome kažeš trideset godina, to izgleda i jest doista puno, iako, vjerujte, što je čovjek stariji, trideset godina i nije tako puno.

Opet, ne mogu se sjetiti sličnog primjera na kojega će se potrošiti toliko tinte, ispisati toliko stranica, zagrebati na police memorija suvremenika, kao na tridesetu godinu pogibije košarkaškog Mozarta.

Odrastajući u ono vrijeme, gledajući uživo kako je taj virtuoz igrao, uhvativši već mladost i dvadesete u taj crni dan, čitajući tone materijala koji su dolazili pod ruke svih ovih godina unazad, pomisliš, nekako, kako baš dosta znaš.

I onda se šokiraš. Shvatiš da je mnogo priča ostalo neispričano, shvatiš da je puno toga oko Dražena Petrović i sada - tri desetljeća kasnije - čista ekskluziva.

Mit o Čovjeku

Upravo živim taj dojam otkako smo krenuli u projekt knjige koju ćete imati priliku nabaviti od srijede na svim kioscima. U posve osobnim ispovijestima Draženu najbližih, a nismo išli dalje od brata Ace, Stojka Vrankovića i Nevena Spahije, preko zakopavanja u dubinu duše Zvonimira Bobana ili Gorana Ivaniševića do osobnih priča novinara Jutarnjeg lista i Sportskih novosti, gostiju autora sa strane, gotovo sve što se dotakne, iščita, izgleda kao mali fragment za neku novu, do sada neispričanu biografiju.

I shvatiš da nisi znao dovoljno.

Možda više nego ikada ranije, Dražen Petrović je tridesetu godišnjicu koje provodi na nekom drugom, valjda boljem mjestu, dočekao kao čovjek. Negdje se putem pretvorio u mit, urbanu legendu, postao je raskošni spomenar naših mladosti u kojemu je sve bivalo veće i ljepše, jer smo, kvragu, i mi bili takvi. Tada.

Vrijeme stvari dovede na svoje mjesto. I Mit se vrati na priču o Čovjeku. Knjiga koju ćete od srijede imati u rukama upravo je krcata takvih sitnih detalja. Iz kojih curi Jedan od Najvećih u svom svojem biću.

I čiji mit time nije postao manji. Ma kakvi, legenda je na kraju dana samo još veća.

Pročitali ste i vi izjavu Nikole Jokića o Draženu Petroviću, lansiranu u vrijeme kad je Jokić najbolja priča ovog sporta. Duboki naklon jednog genijalnog košarkaša, ali i pametnog tipa, tipa koji je plasirao najbolju izjavu koju sam pročitao posljednjih godina o ukupnom sportu ovih prostora, “ovdje se ne voli sport, samo pobjednici”.

U toj rečenici krije se i obožavanje koje je u ono vrijeme stanovalo oko Dražena Petrovića. Sjećam se jednog Draženovog gostovanja na tada popularnom talk-showu, nedugo prije pogibije. Mali studio, na stolu puna pepeljara - ne Draženovih, naravno - cigareta i pitanje voditelja kojemu nije bilo jasno što Dražen uopće radi u gotovo svakom napadu u reketu, ispod obruča, kad ne može promašiti tricu, a i taj ubačaj matematički vrijedi više. Draženu je, naravno, bilo jasno da ovaj što pita nema pojma. Ali smireno je odgovorio kako mora otići ispod koša ne bi li primio neki blok suigrača i tada dobio loptu, poremetivši time obranu protivnika.

Obično okrenem očima ako netko danas kaže kako je košarka u Hrvata nestala s Draženom Petrovićem, kako taj sport ne postoji, kako se to ne može gledati, i znate već kako to ide.

Bijeg u bolji život

Dražen je bio pobjednik. I njegove pobjede bili su zarazne za najšire mase. Nisu te mase nužno voljele košarku ili sport, one su voljele pobjede. Kojih je tako malo u životu. A tu, na nekom igralištu na čijim krajevima vise probušene mrežice, pobjede su dolazile u serijama.

One su bile bijeg. U bolji život. Od onoga koji je stanovao, siv i depresivan, negdje okolo.

Nije važno bilo kako je pobjeđivao, tricama ili prodorima, nije bilo važno jesu li oni koji su ga pokušavali zaustaviti bili u zoni ili su na njemu mijenjali štafetu pit-bullova. On je na kraju izlazio s rukama u zraku. I zaraznim osmijehom.

Nemam pretenzija da je ovaj tekst, ili bilo koji tekst koji ćete pronaći u ovoj knjizi ili negdje drugdje na razini savršenstva o kojemu se govori. Tek pokušaj pisanja zadaće svakog od nas. Za neke buduće dane.

I filmove koji dolaze.