DREAM TEAM JUGOPLASTIKA Prije 30 godina slavna je momčad osvojila drugu od tri uzastopne titule prvaka Europe: 'Jednostavno je, došli smo pobijediti'

Na današnji datum prije točno trideset godina slavna je Jugoplastika osvojila drugu od tri uzastopne titule europskog prvaka. I dok je trijumf u Münchenu 1989. godine došao kao apsolutno iznenađenje, pa i onaj 1991. u Parizu tretiran je na isti način, jer su Žuti u sezonu ušli bez Dine Rađe, Duška Ivanovića, Gorana Sobina i trenera Božidara Maljkovića, onda se za 1990. i Zaragozu može konstatirati da je papirnati favorit opravdao očekivanja. Slaže se s tim i Velimir Perasović, nezamjenjivi dio šampionskog stroja s Gripa, koji je u toj Zaragozi imao izuzetno važnu ulogu.

Rađa vraćen iz Bostona

Jugoplastika se kao branitelj naslova prošetala do Final Foura u Španjolskoj, u skupini s osam klubova otvorila je s 5-0 i zaključila natjecanje s 11-3 za 2. mjesto. Odmah iza Barcelone, koja je uporno ganjala prvi europski naslov i sastavljala mega momčad iz godine u godinu. Treba znati da je uprava Jugoplastike napravila ogroman posao u prijelaznom roku kad je dovela Zorana Savića, Aramisa Naglića i Petra Naumoskog, a kao ključan potez pokazala se dobivena sudska bitka s Boston Celticsom, odakle se Rađa morao vratiti na Gripe i zatomiti želju da se što prije okuša u NBA ligi.

Umjesto 1989. godine Rađa je odlazak u najbolju ligu svijeta odgodio za pune četiri godine, jer je nakon još jedne čudesne sezone u Splitu, produžio za Rim, te tamo postao najbolje plaćeni sportaš u Europi. Imao je bolji ugovor i od Diega Maradone u Napoliju!

CROPIX

- Istina, povratak Rađe za nas je bio velika stvar. Pogotovo što je Dino sve mirno prihvatio i nije bio nezadovoljan - prisjetio se Perasović uvoda u sezonu 1989/90.

- Uz tri odlična pojačanja treba naglasiti i da je Žan Tabak igrao veću ulogu, naša je rotacija bila široka. Moje je mišljenje da smo baš u toj sezoni imali najveću kvalitetu i igrali smo s najviše samopouzdanja. Osjećali smo se kao favoriti, tako smo se ponašali cijelo vrijeme. Nije bilo upitno hoćemo li se plasirati na Final Four, nije nas smetalo što se Final Four igra u Španjolskoj, na domaćem terenu za Barcelonu. Jednostavno, mi smo tamo došli pobijediti. Nije to bilo kao u Münchenu kad nitko od nas nije vjerovao da možemo biti prvaci ili kao treće sezone kad smo opet bili totalni autsajderi.

Manjih ili većih potresa tijekom sezone uvijek je bilo i bit će, Perasović se sjetio jednog takvog. I to, zamislite, nakon što je Jugoplastika u Dubrovniku pobijedila Crvenu zvezdu sa 79:77 i osvojila Kup Jugoslavije.

- Uprava je napravila sastanak, profesor Aca Nikolić se obratio nama igračima. Nitko nije bio sretan s tom tijesnom pobjedom, koju smo iščupali. Pokazalo se da su bili u pravu, nakon toga sastanka mi smo istu tu Crvenu zvezdu u prvenstvu dobili pedesetak razlike.

Bez Kukoča u petorci

Perasović će reći da je logično da je “prva titula u Münchenu svima u sjećanju”, ali njemu je ova iz Zaragoze najdraža.

- Zato što sam na tom Final Fouru odigrao najbolju košarku. Svi mi imamo svoje gušte, pa je tako ova titula bila po mom guštu. Poznato je da sam kroz sezonu imao dosta problema, imao sam svađa s trenerom Maljkovićem, jer sam smatrao da moram i zaslužujem igrati više. Svaki igrač mora težiti tome, ja nisam bio izuzetak, dapače.

Nekako se uvriježilo mišljenje da je Perasović bio zlatna rezerva u tom stroju s Gripa. Prva petorka se znala na pamet: Sretenović, Ivanović, Kukoč, Rađa i Sobin. Perasović je bio šesti igrač, prvi koji je ulazio s klupe. To jest točno, no samo djelomično.

Na primjer, u Zaragozi je Perasović u finalu bio starter, a na klupi je ostao Kukoč!? Vratit ćemo se tome nešto kasnije.

- Ne mogu reći da nisam imao minutažu i da nikada nisam počinjao utakmicu. To moje vrijeme na parketu variralo je od deset do trideset minuta, u prosjeku sam bio na dvadeset. Dakle, nemam se što žaliti. Rijetko smo igrali s dva beka šutera u to vrijeme, na istoj poziciji smo se mijenjali Ivanović, Kukoč i ja. U Zaragozi smo u polufinalu lako dobili Limoges, ja sam bio prvi strijelac s 24 koša. Mislim da sam na kraju završio u prvoj petorci FF-a.

Mnogima je s toga drugog pohoda najviše u sjećanju ostao Perasovićev koš u finalu, na kraju prvog poluvremena. Pogodio je s centra u posljednjoj sekundi, za 40:36 na odmoru.

- I to je, također, istina. Barcelona nas je u tom periodu stizala, grickali su našu prednost i s psihološke strane za nas je to bio strašno važan koš. Naravno da je bio slučajan, svi takvi šutovi su slučajni. Ne, nisam osjetio da će lopta proći kroz mrežicu kad sam šutnuo, nisam vjerovao da je to uopće moguće.

Nije bilo ni nekog velikog slavlja, Perasović je otrčao prema svlačionici.

- Što ćeš slaviti kad je cijelo drugo poluvrijeme pred tobom. Bilo je bitno da nam je koš pomogao izaći iz nekog grča. Kad smo već kod sličnih koševa, pamtim jedan na kraju utakmice, onaj Kecmanov u finalu ABA lige kad sam bio trener Cibone.

Maljkovićev potez da u finalnu utakmicu uđe s Kukočem na klupi mogao bi se oslikati kao genijalnost. Kukoč je, inače, na parket stupio tek u 9. minuti i do kraja stigao zabiti 20 i postati najkorisniji igrač finala.

- Ne sjećam se da nam je Maljković nešto objašnjavao zašto je tako odlučio, niti je to nama tada izgledalo kao nešto značajno. Danas su takvi potezi normalni, momčadi imaju široke rotacije, puno je taktičkih zamisliti kako nekog igrača iskoristiti u određenim trenucima. Mi smo to prihvatili, Kukoč nije mislio da je degradiran.

Psihološki moment

Možda mu je to pomoglo da još bolje snimi situaciju na terenu, jer kad je ušao, baš se razmahao, odmah stavio tricu...

Trideset godina kasnije ugodno je razglabati o takvim temama. Prisjetiti se da je Jugoplastika bila strah i trepet za Europu, pogotovo za Barcelonu. Tri Final Foura u nizu, tri puta je rušila Barcelonu. U Münchenu u polufinalu, u Zaragozi i Parizu u finalu. Kukoč je jednom rekao da su igrači Jugoplastike jednostavno osjećali da od Barcelone ne mogu izgubiti odlučujuću utakmicu.

- Slažem se, tu u priču ponovo ulazi psihološki moment, koji se pokazuje kao strahovito važan. U redu, prve godine nam je sve bilo novo i nitko nije vjerovao da smo u stanju napraviti ono što smo napravili, ali sve iza toga... Drugu sezonu smo jednostavno bili puno dobri, osjećali smo se i igrali kao favoriti. To se, eto, produžilo na treću sezonu, unatoč odlascima tri igrača iz petorke, kao i trenera Maljkovića. Niti on nije pomogao Barceloni u Parizu. Njima je očito bilo opterećenje igrati protiv nas, dobili smo ih u jesen 1990. na McDonalds turniru u Barceloni u polufinalu, ono kad smo u finalu igrali s New York Knicksima.

Taj šampionski mentalitet Splita potrajao je još jednu godinu, čak i po odlasku Kukoča u Benetton, da ne spominjemo da su klub napustili Savić, Naumoski, Sretenović...

- Mi smo kao domaćini igrali utakmice u La Coruni, samo jedna pobjeda u skupini nas je dijelila od plasmana u četvrtfinale. I tu utakmicu smo izgubili, ako se ne varam, pola koša od Barcelone, zabio je San Epifanio.