Kako su nepredvidivi, nama običnim smrtnicima, teško dokučivi i zapravo čudni putovi Gospodnji, ukazuje nam slučaj jednog nadarenog košarkaša sinjskog Alkara, koji je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća nosio dres toga kluba, poslije i zagrebačke Lokomotive.
Riječ je o Sinjaninu Željku Runji, danas drugom čovjeku Rosnjefta, goleme ruske korporacije za eksploataciju nafte i plina, kojoj je na čelu Igor Sečin, prema boljim poznavateljima gospodarskih i političkih prilika druga osoba u Rusiji po važnosti iza Putina.
Runje je kao talentirani, korpulentni i snažni ljevak Alkara završio, kao svojedobno prije njega Stipe Vrcan i Milivoj Omašić, u zagrebačkoj prethodnici današnje Cibone, Lokomotivi. Ipak, košarku nije, kao mnogi prije i nakon njega, shvatio kao glavni životni poziv, već više kao sredstvo da se školuje i odskoči u životu. A koliko je odskočio iznad koševa vidi se iz slijeda ove kratke priče.
Uz košarku u Zagrebu je završio gimnaziju i potom se zaputio u SAD, gdje je upisao koledž na Aljasci. Pri ruci mu se našao Krešo Ćosić, koji mu je pomogao dobiti košarkašku stipendiju. Čim je završio studij nastavio je gaziti putem sreće zaposlivši se u lokalnoj naftnoj tvrtki. U sljedećih 18 godina radio je na istraživanjima tog energenta na Aljasci, pa u Nigeriji, Alžiru, Angoli, Tajlandu, Turkmenistanu, Azerbajdžanu i Australiji, da bi se 1997. godine skrasio u Rusiji.
Koliko je ovaj Sinjanin stručan u svom poslu i utjecajan na području zemnih energenata kao menadžer ukazuje i njegov poslovni odnos s Teksašaninom Rexom Tillersonom do 2017., a koji je te godine postao državnim tajnikom SAD-a u vrijeme Donalda Trumpa. Naime, Runje je kao dopredsjednik Rosnjefta omogućio suradnju s američkom multinacionalnom naftnom tvrtkom Exxon na istraživanju i eksploataciji nafte na ruskom dijelu Arktika.
Što bi i koliko dobio u novcu od košarke teško je pojmiti, ali se sigurno može reći da mu zarada od nafte i plina nije baš mizerna.