Damjan Rudež

 DAVOR PONGRACIC/CROPIX Cropix
KRAJ KARIJERE

Hrvat koji je za jedan sat očarao Larryja Birda: ‘Prišao mi je i rekao: Ne ideš nigdje, potpisuješ za nas‘

Naš nekadašnji reprezentativac objavio je da je dosta, ali da planira ostati u sportu.
Piše: Tvrtko PuljićObjavljeno: 11. studeni 2021. 13:02

Kad smo se čuli prije nekih mjesec dana kazao je, “pričekaj još malo”. Onda se javio.

- Gotovo je, neću više.

Damjan Rudež napunio je u lipnju 35 godina, a mjesec dana ranije odigrao je, tako će ispasti, i svoju posljednju utakmicu karijeri u dresu nizozemskog Donara. Iza je ostalo puno toga, 18 godina profesionalne karijere u kojoj je i tri sezone proveo u NBA ligi, 12 godina hrvatske reprezentacije, za koju je odigrao Olimpijske igre u Pekingu, SP u Španjolskoj i tri Eurobasketa, puno klubova, puno priča i kako kaže, važnije od svega, puno srce...

- Je, posljednji trening odradio sam u svibnju, zadnju utakmicu sam odigrao u polufinalu nizozemskog doigravanja i time sam stavio točku na jednu turbulentnu, frustrirajuću sezonu, sezonu pod koronom, bez gledatelja. I sezonu u kojoj je sve naopako krenulo, posve različito od onoga čemu sam se nadao kad sam odlučio igrati za brata Ivana, s nadom da ćemo zajedno osvojiti trofej. Onda se u Nizozemskoj od studenog do siječnja nije uopće igralo, mentalno je ta stanka iscrpila momčad, a klub nije imao strpljenja niti za momčad niti za trenera. Ivan je dobio otkaz uoči doigravanja, što je jasno značilo da i za mene više nema smisla biti tamo...

image

Damjan Rudež

GORAN MEHKEK/CROPIX Cropix

Miran sam

I nekoliko je mjeseci vagao što i kako dalje.

- Najveći mi je problem bio u toj odluci što se fizički jako dobro osjećam, gušt mi je i igrati. No, postoji taj mentalni, motivacijski aspekt. Nisam navikao da budem neodgovoran prema poslu kojim se bavim i tu je jednostavno stigla odluka kako je ovo kraj.

Kad je sam sa sobom, a za to je imao prilike posljednjih mjeseci podvuče crtu, kako se osjeća s obzirom na ono što je ostavio iza sebe?

- Ja sam sretan. Kad vratim film unazad, zbrojim sve dojmove mogu reći kako sam zadovoljan, sretan, ponosan i miran. Znam da sam uvijek davao sve od sebe, znao sam se ponašati i u lošim i u dobrim situacijama, znao sam pronaći način za preskočiti zid kad bih do njega došao i nisam nikada odustajao. Evo, sada pričamo, meni prolaze kroz glavu neki intervjui koje smo radili kad sam počinjao, kad sam bio klinac, evo, još uvijek ne mogu vjerovati...

Ajmo krenuti od tih dana. Damjan Rudež je nakon završetka juniorskog staža u Zrinjevcu otišao u Oostende. Mnogi klinci danas odlaze jako rano van, Rudež je bio jedan od tih klinaca. Danas kad se vrati u to vrijeme, je li to bila prava odluka?

Eksplozija talenta u Splitu

- Kad sam završio srednju školu, krenuo sam za Oostende. Iz ove perspektive gledajući taj me je odlazak naučio profesionalizmu, životu u inozemstvu, načinu na koji trebam raditi ovaj posao s kojim sam se bavio. Ušao sam u iskusnu momčad, bili su tamo Veso Petrović, Elvir Ovčina, Dennis Wucherer, dosta veterana koji za mene nisu imali milosti. Da, bio je tada tamo i Mirza Teletović. Nisam imao popusta, nisu imali razumijevanja za klinca iz Zagreba, nego sam se sudario sa surovim profesionalizmom, jer to više nije bila igra, zafrkancija s frendovima, sada je to bilo nešto što se radi za novac. Iz te perspektive su mi te dvije sezone u Oostendeu jako koristile.

No, eksplozija talenta Damjana Rudeža dogodila se u sljedeće dvije sezone, u Splitu i svemu onome što mu je dao u ruke Piksi Subotić.

- Je, tu mi je Piksi otvorio ključnu šansu. Vratio me u košarkaški žovot, a atmosfera je u Splitu bila jako dobra, imali smo dvije sjajne sezone. U prvoj smo bili dobri, u drugoj smo eksplodirali, stigli do finala. Bila je to mlada momčad, puna želje, grizli smo, tražili svoju šansu i te su mi dvije sezone sjajno iskustvo. Imali smo pune tribine iza nas, ja sam prvi puta u karijeri osjetio kako je to zabiti 30 poena, odvesti momčad do pobjede kad staviš trideset...

image

Damjan Rudež

VLADIMIR DUGANDZIC/CROPIX Cropix

No, nakon Splita, opet je karijera malo zastala. Odlazak u Olimpiju nije bio onakav kavom se Rudež nadao.

- Bila je to loša stanica moje karijere. Otišao sam u Ljubljanu nadajući se kako ću se etablirati, igrati Euroligu, no sezona je bila turbulentna i loša, trebala mi je nakon nje nova injekcija.

U Ciboni ispolirao status

I ona se pojavila u rodnom gradu. Cedevita je rasla, a s njom je narastao i Damjan Rudež.

- U tom trenutku je Cedevita tražila neku svoju afirmaciju, a poklopilo se i to kako sam ja htio dokazati da nisam igrač samo za domaće okvire, nego i da kroz europske kupove mogu biti neki faktor. I kad se gledam na te dvije sezone, meni je veliko zadovoljstvo što sam bio dio tih uspjeha. Nismo tada bili prvaci, izgubili smo finale od Zagreba, ali smo ostali do danas posljednja hrvatska momčad koja je stigla na Final Four nekog europskog kupa, jer smo bili u Trevisu na Final Fouru Eurokupa. Nakon toga Cedevita je napravila veliki iskorak u organizacijskom smislu, stigla je kasnije i do Eurolige, a ja sam shvatio da sam podigao svoje samopouzdanje u duelima s momčadima koje su značile nešto i u europskim okvirima.

I onda je, kao grom iz vedra neba, uslijedio potpis za Cibonu, najljućeg Cedevitnog rivala tih sezona.

- Je, bila je to velika konkurencija tada, Cedevita se digla, eliminirali smo sezonu ranije baš Cibonu u polufinalu i rekao bih da sam u Ciboni završio pod nekim čudnim okolnostima, u nekom čudnom tajmingu. Opet, za mene je to bila ključna sezona, jer sam radio s Jasminom Repešom, ispolirao sam u tih godinu dana svoj igrački status, postao sam konkretan igrač, nakupio sam pregršt znanja od Repeše. S druge strane, u Cibonu sam stigao kao Cedevitino lice, lice kluba, kao jedan od njihovih najboljih igrača. Međutim, meni je jako drago da u svom CV-ju imam tu sezonu u Ciboni, jer sam kao i svaki klinac iz Zagreb odrastao gledajući Cibonu, idolizirao sam njihove igrače i sve je s tim potpisom, zapravo, ispalo, kako je trebalo biti. Te smo sezone osvojili i naslov prvaka, a ja sam se napunio dodatnim samopouzdanjem.

image

Damjan Rudež

MINTAHA NESLIHAN EROGLU Anadolu Agency Via Afp

Šok i nevjerica

Ono što je, pak, svakako najviše obilježilo Rudežovu karijeru jest odlazak u NBA ligu.

- Nakon što sam bio prijavljen za NBA draft 2008. godine i na njemu nisam prošao, ja sam iz svoje glave zaboravio na NBA. Cilj mi je bio etablirati se u Europi, pokušati se dokopati ugovora s Barcelonom ili Realom. Nisam o NBA uopće mislio, no kako sam kasnije saznao, ljudi iz Amerike su me pratili od Eurobasketa u Sloveniji 2013. godine.

I onda se dogodilo da mu je zeleno svjetlo za NBA ugovor osigurao niti manje niti više nego Larry Bird.

- Nakon dvije sezone u Zaragozi ja sam bio u tako dobroj poziciji u Europi da sam agentu kazao kako nemam namjere odlaziti u NBA na neke provjere. Nisam više bio klinac, a ako me žele, neka mi pošalju ugovor, jer znaju što mogu. I u tom trenutku pojavila se Indiana koja je inzistirala da me vidi uživo, da odradim jedan trening, da sa mnom večeraju, vide kakav sam, što mislim. OK, pristao sam doći na taj jedan trening. Kad sam ušao u dvoranu, shvatio sam da sam na terenu sâm. Okolo su bili Larry Bird, Kevin Pritchard i cijeli stručni stožer, ne više od trideset ljudi. I ja jedini igrač. I sat vremena u kojima trebam pokazati što znam. Bila je to visoka stresna situacija.

Pa što je uopće Rudež radio na tom treningu?

- Bio je to klasični NBA work-out, vježbe šuta, vještina, željeli su vidjeti kako vodim loptu, koliko brzo trčim, bio je to pokazni trening. Osjećao sam na sebi u svakom trenutku pogled Larryja Birda, ali kako sam u tom trenutku lebdio na svom samopouzdanju kao nikada u karijeri, jako sam dobro šutirao, a poslije treninga mi je prišao Larry Bird i kazao mi kako bi oni željeli da ja popodne potpišem za Pacerse i da više ne idem niti na jednu drugu provjeru...

Rudež je stigao u Indianu, kojoj se tog ljeta ozlijedila prva zvijezda Paul George.

- Na žalost po njega, ali meni se zbog te ozljede Georgea otvorila odmah ozbiljna minutaža. Bio sam legitimni dio druge petorke, stekao sam povjerenje suigrača i trenera i osjećao sam kao vrijedan dio momčadi. Na koncu dijelila nas je od doigravanja u toj sezoni jedna utakmica, a odvojio nas je od šanse Marc Gasol, koji je odigrao brutalno za Memphis u toj utakmici. Ta sezona mi je puno pomogla, jer sam uspio pokazati što mogu, čekao sam drugu sezonu i onda se neposredno uoči Eurobasketa u Zagrebu 2015. dogodio trade u Minnesotu. Za mene je to bio kompletan šok i nevjerica, jedna od najmučnijih i najgorih faza moje karijere. Osjećao sam da pripadam Pacersima, ali morao sam se upoznati sa surovom realnosti NBA lige. I iz te epizode u Minnesoti mogu izdvojiti samo da sam svlačionicu dijelio s jednim Kevinom Garnettom, pa sam kroz njega učio o tome o kako funkcionira jedan Hall of Famer. Uloga mi je na terenu bila epizodna i čekao sam sljedeće ljeto i novi ugovor. On se i pojavio zahvaljajući Franku Vogelu, koji je danas trener Lakersa, a koji je tada vodio Orlando, pa je on uz Piksija Subotića i Jasmina Repešu čovjek koji je najznačajnije obilježio moju karijeru.

image

Damjan Rudež

RONALD GORSIC/CROPIX Cropix

Neprospavane noći

Ta treća godina u Orlandu značila je i osiguravanje NBA mirovine.

- Do 10. siječnja nisam znao hoću li imati zajamčenu cijelu sezonu, pa je tu bilo neprospavanih noći, jer sam znao koliko takva stvar znači za sigurnost. I ta treća sezona bila je u Orlandu, sasvim OK, nisam imao neku minutažu, ali imao sam trenera po svojoj volji i jako smo dobro surađivali.

Nakon svega, Damjan Rudež sada ne dvoji kako će ostati u košarci.

- Upisao sam Višu trenersku na KIF-u, planiram dobiti tu trenersku diplomu, ostati u košarci. Svoj život ne mogu zamisliti bez košarke, i to što sada studiram za mene je normalan nastavak te košarkaške karijere.

Razgovarali smo u Klinčeku, nasuprot zgrade u kojoj je Rudež odrastao.

- PTSP nakon karijere? Pitanje je to identiteta. Sada uživam u obitelji, pokušavam nadoknaditi tih 12 godina inozemstva, a svakom PTSP-u ću pokušati doskočiti s time da ću se akademski opteretiti, ne samo kroz Višu tenersku, jer mi je dosta stvari zanimljivo. Recimo, uživao sam i dok sam za HTV prenosio neke utakmice, to je posao koji mi se dopada, volio bih to i dalje raditi. Ima dosta stvari o kojima razmišljam, ali većina njih je ipak vezana za košarku.

Slovenija je bila naše najbolje natjecanje, ali mogli smo s Litvom u polufinalu igrati 15 dana i ne bismo je nikada dobili

Damjan Rudež odigrao je pet velikih natjecanja u dresu Hrvatske...

- Ponosan sam na svoje vrijeme u hrvatskom dresu, iako ono, na žalost nije okrunjeno medaljom. U reprezentaciju sam ušao 2004. na kvalifikacijama za Euroabsket 2005., kaad je izbornik još bio Neven Spahija. Bio sam na Igrama u Pekingu, na SP 2014., na tri Eurobasketa od 2011. do 2015. godine, bio sam dio i one generacije koja je 2009. osvojila zlato na MI u Pescari. Bio sam u dresu Hrvatske u raznim ulogama, nekada sam bio zadnji koji je otpao, nekada sam imao ozbiljniju ulogu kao na Eurobasketu u Sloveniji 2013. godine i ta će mi reprezentativna epizoda ostati u najljepšem sjećanju. Kao što će najtužnija biti ona iz 2015. godine, kada smo doživjeli veliki neuspjeh u Zagrebu, a kasnije i u Lilleu kad su nas isprašili Česi u osmini finala. Niti ja nisam tada odigrao ništa, ali niti reprezentacija tada nije odigrala ništa. I bio je to moj oproštaj, jer je bilo vrijeme za neka nova lica, procijenio sam da je vrijeme se fokusiram na sebe, na produžetak svoje NBA karijere nakon svih tih silnih ljeta, priprema, lova na medalju koja se nije dogodila. Međutim, taj osjećaj kad nosiš nacionalni dres je nešto neopisivo i ponosan sam što sam imao tu čast.

Zašto Hrvatska nije mogla nikada do medalje u tim Rudežovim godinama?

- E sad, o tome bi se mogao snimiti film, napisati knjiga. Najbliže smo bili 2013. godine, kada smo igrali polufinale protiv Litve. Ali, realno, Litva je tada bila toliko bolja od nas da smo mogli igrati 15 dana i ne bismo je pobijedili. Svako je ljeto bilo nešto drugo, ali uvijek je nešto falilo. Dogodila bi se neka ozljeda, jedna lopta u ključnoj utakmici, loša kemija između nas, uvijek nešto. Nšpi su rosteri, pri tome, znali biti i zastrašujući, nekada samo od NBA i euroligaških igrača, i znam koliko je svatko od nas to želio...

Uostalom, svatko od tih igrača imao je neke osobne uspjehe, ali kad se to stavilo na hrpu, nije djelovalo tako...

- Svatko je od tih igrača imao odlične individualne karijere, a zašto se one nisu mogle pretočiti u reprezentativne igre? Složene tema za nekoliko rečenica. Opet, ono što znam sada kada prestajem igrati i službeno, kako sam sretan što sam s tim ljudima dijelio svlačionicu. Ponosan sam i koliko je svatko od nas tu ulagao truda, stvavljao svoja tijela na liniju vatre, žrtvovao ljeta i slobodno vrijeme, ali eto, nije se nikada poklopilo.

Pet najboljih utakmica po ocjeni Damjana Rudeža u karijeri

Cedevita - Gran Canaria (Eurokup)
- Tu mogu vezati obje utakmice iz te druge faze Eurokupa. Bili smo gotovi, otpisani, na konopcima, I odigrao sam dvije brutalne utakmice. Prvo sam u Zagrebu stavio 35 poena, a onda u Las Palmasu 27. I to sve u tjedan dana. Te su nas pobjede lansirale do četvrtfinala, a kasnije i Final Foura.

Slovenija - Hrvatska (Eurobasket)
- Postigao sam dvije trice u produžetku i time trasirao našu pobjedu. Mi smo na startu tog turnira bili otpisani, glatko smo poraženi od Španjolske, a onda smo se podigli i stigli u zonu medalja. Sjećam se te utakmice u Celju, užarenog ugođaja, odlične Slovenije s druge strane, sjećam se kako smo okrenuli, stigli do produžetka, dalo nam je to tada krila...

Cibona - Split (PH)
- Zabio sam Ciboni 30 poena u Draženom domu, prvi je to bilo puta da sam stavio 30 i to mi je kao mladom igraču strašno puno značilo. Cibona je bila institucija hrvatske košarke, a stigli smo mi, neki lepršavi klinci iz Splita i sredili ih u Zagrebu.

Indiana - Orlando (NBA)
- Zabio sam 19 za Indianu protiv Orlanda, od toga 12 u posljednjoj četvrtini, uključujući šut za pobjedu. To je ono o čemu svaki klinac sanja, meni je to bio trenutak za pamćenje. Na koncu treće četvrtine smo zaostajali 12 poena razlike, a mene je krenuo šut. Jedna od najdražih pobjeda u karijeri.

Zaragoza - Valencia (španjolsko doigravanje)
- Igrali smo u Zaragozi četvrtfinale doigravanje protiv Valelcije. Gubili smo 15 razlike na poluvremenu. Igrala su se tri produžetka, ja sam stavio 18 poena, od toga i šut za pobjedu u zadnjoj sekundi. I stigli smo polufinala.

Piksi Subotić, Jasmin Repeša i Frank Vogel najznačaniji treneri u karijeri

- Na početku karijere su sa mnom u Zrinjevcu radili Marko Bošnjak, Braslav Turić i danas, na žalost pokojni, Silvije Jenkač, oni su trasirali moj put u seniorsku košarku. Radio sam s cijelom plejadom hrvatskih trenera. Tri najznačajnija trenera su za mene u ukupno bili bili Piksi Subotić, Jasmin Repeša i Frank Vogel, a vodili su me i Spahija, Perasović, Petrović, Džikić, Vidoretta, Zdovc, Abos... Od svakog od njih sam nešto pokupio i to ću prenositi dalje...

Stvari koje neću nikada zaboraviti iz svlačionice

- Tu ima toliko materijala za priču. Nikada neću zaboraviti neka slavlja nakon uspjeha, onaj osjećaj nakon što smo se plasirali s reprezentacijom u polufinale Eurobasketa 2013. godine. Zatim nikada neću zaboraviti doček u svlačionici Indiane nakon što sam pogodio loptu za pobjedu protiv Orlanda, kako su me svi zalijevali vodom. Nikada neću zaboraviti niti onaj osjećaj ponosa kad smo istrčali kontra Slovenije u Areni na Eurobasketu 2015. godine. Sjećam se kako sam se nakon što sam sa Splitom dobio Cibonu u Zagrebu rasplakao na terenu. Prvi sam puta tada iskusio neki seniorski uspjeh, a bilo je puno onih koji su me otpisivali već tada. Sjećam se i slavlja kad smo Zaragozom skidali Real ili Bareclonu, pa su ta slavlja trajala po tri dana...

Linker
02. prosinac 2022 00:29