Kad smo se čuli prije nekih mjesec dana kazao je, “pričekaj još malo”. Onda se javio.
- Gotovo je, neću više.
Damjan Rudež napunio je u lipnju 35 godina, a mjesec dana ranije odigrao je, tako će ispasti, i svoju posljednju utakmicu karijeri u dresu nizozemskog Donara. Iza je ostalo puno toga, 18 godina profesionalne karijere u kojoj je i tri sezone proveo u NBA ligi, 12 godina hrvatske reprezentacije, za koju je odigrao Olimpijske igre u Pekingu, SP u Španjolskoj i tri Eurobasketa, puno klubova, puno priča i kako kaže, važnije od svega, puno srce...
- Je, posljednji trening odradio sam u svibnju, zadnju utakmicu sam odigrao u polufinalu nizozemskog doigravanja i time sam stavio točku na jednu turbulentnu, frustrirajuću sezonu, sezonu pod koronom, bez gledatelja. I sezonu u kojoj je sve naopako krenulo, posve različito od onoga čemu sam se nadao kad sam odlučio igrati za brata Ivana, s nadom da ćemo zajedno osvojiti trofej. Onda se u Nizozemskoj od studenog do siječnja nije uopće igralo, mentalno je ta stanka iscrpila momčad, a klub nije imao strpljenja niti za momčad niti za trenera. Ivan je dobio otkaz uoči doigravanja, što je jasno značilo da i za mene više nema smisla biti tamo...
Miran sam
I nekoliko je mjeseci vagao što i kako dalje.
- Najveći mi je problem bio u toj odluci što se fizički jako dobro osjećam, gušt mi je i igrati. No, postoji taj mentalni, motivacijski aspekt. Nisam navikao da budem neodgovoran prema poslu kojim se bavim i tu je jednostavno stigla odluka kako je ovo kraj.
Kad je sam sa sobom, a za to je imao prilike posljednjih mjeseci podvuče crtu, kako se osjeća s obzirom na ono što je ostavio iza sebe?
- Ja sam sretan. Kad vratim film unazad, zbrojim sve dojmove mogu reći kako sam zadovoljan, sretan, ponosan i miran. Znam da sam uvijek davao sve od sebe, znao sam se ponašati i u lošim i u dobrim situacijama, znao sam pronaći način za preskočiti zid kad bih do njega došao i nisam nikada odustajao. Evo, sada pričamo, meni prolaze kroz glavu neki intervjui koje smo radili kad sam počinjao, kad sam bio klinac, evo, još uvijek ne mogu vjerovati...
Ajmo krenuti od tih dana. Damjan Rudež je nakon završetka juniorskog staža u Zrinjevcu otišao u Oostende. Mnogi klinci danas odlaze jako rano van, Rudež je bio jedan od tih klinaca. Danas kad se vrati u to vrijeme, je li to bila prava odluka?
Eksplozija talenta u Splitu
- Kad sam završio srednju školu, krenuo sam za Oostende. Iz ove perspektive gledajući taj me je odlazak naučio profesionalizmu, životu u inozemstvu, načinu na koji trebam raditi ovaj posao s kojim sam se bavio. Ušao sam u iskusnu momčad, bili su tamo Veso Petrović, Elvir Ovčina, Dennis Wucherer, dosta veterana koji za mene nisu imali milosti. Da, bio je tada tamo i Mirza Teletović. Nisam imao popusta, nisu imali razumijevanja za klinca iz Zagreba, nego sam se sudario sa surovim profesionalizmom, jer to više nije bila igra, zafrkancija s frendovima, sada je to bilo nešto što se radi za novac. Iz te perspektive su mi te dvije sezone u Oostendeu jako koristile.
No, eksplozija talenta Damjana Rudeža dogodila se u sljedeće dvije sezone, u Splitu i svemu onome što mu je dao u ruke Piksi Subotić.
- Je, tu mi je Piksi otvorio ključnu šansu. Vratio me u košarkaški žovot, a atmosfera je u Splitu bila jako dobra, imali smo dvije sjajne sezone. U prvoj smo bili dobri, u drugoj smo eksplodirali, stigli do finala. Bila je to mlada momčad, puna želje, grizli smo, tražili svoju šansu i te su mi dvije sezone sjajno iskustvo. Imali smo pune tribine iza nas, ja sam prvi puta u karijeri osjetio kako je to zabiti 30 poena, odvesti momčad do pobjede kad staviš trideset...
No, nakon Splita, opet je karijera malo zastala. Odlazak u Olimpiju nije bio onakav kavom se Rudež nadao.
- Bila je to loša stanica moje karijere. Otišao sam u Ljubljanu nadajući se kako ću se etablirati, igrati Euroligu, no sezona je bila turbulentna i loša, trebala mi je nakon nje nova injekcija.
U Ciboni ispolirao status
I ona se pojavila u rodnom gradu. Cedevita je rasla, a s njom je narastao i Damjan Rudež.
- U tom trenutku je Cedevita tražila neku svoju afirmaciju, a poklopilo se i to kako sam ja htio dokazati da nisam igrač samo za domaće okvire, nego i da kroz europske kupove mogu biti neki faktor. I kad se gledam na te dvije sezone, meni je veliko zadovoljstvo što sam bio dio tih uspjeha. Nismo tada bili prvaci, izgubili smo finale od Zagreba, ali smo ostali do danas posljednja hrvatska momčad koja je stigla na Final Four nekog europskog kupa, jer smo bili u Trevisu na Final Fouru Eurokupa. Nakon toga Cedevita je napravila veliki iskorak u organizacijskom smislu, stigla je kasnije i do Eurolige, a ja sam shvatio da sam podigao svoje samopouzdanje u duelima s momčadima koje su značile nešto i u europskim okvirima.
I onda je, kao grom iz vedra neba, uslijedio potpis za Cibonu, najljućeg Cedevitnog rivala tih sezona.
- Je, bila je to velika konkurencija tada, Cedevita se digla, eliminirali smo sezonu ranije baš Cibonu u polufinalu i rekao bih da sam u Ciboni završio pod nekim čudnim okolnostima, u nekom čudnom tajmingu. Opet, za mene je to bila ključna sezona, jer sam radio s Jasminom Repešom, ispolirao sam u tih godinu dana svoj igrački status, postao sam konkretan igrač, nakupio sam pregršt znanja od Repeše. S druge strane, u Cibonu sam stigao kao Cedevitino lice, lice kluba, kao jedan od njihovih najboljih igrača. Međutim, meni je jako drago da u svom CV-ju imam tu sezonu u Ciboni, jer sam kao i svaki klinac iz Zagreb odrastao gledajući Cibonu, idolizirao sam njihove igrače i sve je s tim potpisom, zapravo, ispalo, kako je trebalo biti. Te smo sezone osvojili i naslov prvaka, a ja sam se napunio dodatnim samopouzdanjem.
Šok i nevjerica
Ono što je, pak, svakako najviše obilježilo Rudežovu karijeru jest odlazak u NBA ligu.
- Nakon što sam bio prijavljen za NBA draft 2008. godine i na njemu nisam prošao, ja sam iz svoje glave zaboravio na NBA. Cilj mi je bio etablirati se u Europi, pokušati se dokopati ugovora s Barcelonom ili Realom. Nisam o NBA uopće mislio, no kako sam kasnije saznao, ljudi iz Amerike su me pratili od Eurobasketa u Sloveniji 2013. godine.
I onda se dogodilo da mu je zeleno svjetlo za NBA ugovor osigurao niti manje niti više nego Larry Bird.
- Nakon dvije sezone u Zaragozi ja sam bio u tako dobroj poziciji u Europi da sam agentu kazao kako nemam namjere odlaziti u NBA na neke provjere. Nisam više bio klinac, a ako me žele, neka mi pošalju ugovor, jer znaju što mogu. I u tom trenutku pojavila se Indiana koja je inzistirala da me vidi uživo, da odradim jedan trening, da sa mnom večeraju, vide kakav sam, što mislim. OK, pristao sam doći na taj jedan trening. Kad sam ušao u dvoranu, shvatio sam da sam na terenu sâm. Okolo su bili Larry Bird, Kevin Pritchard i cijeli stručni stožer, ne više od trideset ljudi. I ja jedini igrač. I sat vremena u kojima trebam pokazati što znam. Bila je to visoka stresna situacija.
Pa što je uopće Rudež radio na tom treningu?
- Bio je to klasični NBA work-out, vježbe šuta, vještina, željeli su vidjeti kako vodim loptu, koliko brzo trčim, bio je to pokazni trening. Osjećao sam na sebi u svakom trenutku pogled Larryja Birda, ali kako sam u tom trenutku lebdio na svom samopouzdanju kao nikada u karijeri, jako sam dobro šutirao, a poslije treninga mi je prišao Larry Bird i kazao mi kako bi oni željeli da ja popodne potpišem za Pacerse i da više ne idem niti na jednu drugu provjeru...
Rudež je stigao u Indianu, kojoj se tog ljeta ozlijedila prva zvijezda Paul George.
- Na žalost po njega, ali meni se zbog te ozljede Georgea otvorila odmah ozbiljna minutaža. Bio sam legitimni dio druge petorke, stekao sam povjerenje suigrača i trenera i osjećao sam kao vrijedan dio momčadi. Na koncu dijelila nas je od doigravanja u toj sezoni jedna utakmica, a odvojio nas je od šanse Marc Gasol, koji je odigrao brutalno za Memphis u toj utakmici. Ta sezona mi je puno pomogla, jer sam uspio pokazati što mogu, čekao sam drugu sezonu i onda se neposredno uoči Eurobasketa u Zagrebu 2015. dogodio trade u Minnesotu. Za mene je to bio kompletan šok i nevjerica, jedna od najmučnijih i najgorih faza moje karijere. Osjećao sam da pripadam Pacersima, ali morao sam se upoznati sa surovom realnosti NBA lige. I iz te epizode u Minnesoti mogu izdvojiti samo da sam svlačionicu dijelio s jednim Kevinom Garnettom, pa sam kroz njega učio o tome o kako funkcionira jedan Hall of Famer. Uloga mi je na terenu bila epizodna i čekao sam sljedeće ljeto i novi ugovor. On se i pojavio zahvaljajući Franku Vogelu, koji je danas trener Lakersa, a koji je tada vodio Orlando, pa je on uz Piksija Subotića i Jasmina Repešu čovjek koji je najznačajnije obilježio moju karijeru.
Neprospavane noći
Ta treća godina u Orlandu značila je i osiguravanje NBA mirovine.
- Do 10. siječnja nisam znao hoću li imati zajamčenu cijelu sezonu, pa je tu bilo neprospavanih noći, jer sam znao koliko takva stvar znači za sigurnost. I ta treća sezona bila je u Orlandu, sasvim OK, nisam imao neku minutažu, ali imao sam trenera po svojoj volji i jako smo dobro surađivali.
Nakon svega, Damjan Rudež sada ne dvoji kako će ostati u košarci.
- Upisao sam Višu trenersku na KIF-u, planiram dobiti tu trenersku diplomu, ostati u košarci. Svoj život ne mogu zamisliti bez košarke, i to što sada studiram za mene je normalan nastavak te košarkaške karijere.
Razgovarali smo u Klinčeku, nasuprot zgrade u kojoj je Rudež odrastao.
- PTSP nakon karijere? Pitanje je to identiteta. Sada uživam u obitelji, pokušavam nadoknaditi tih 12 godina inozemstva, a svakom PTSP-u ću pokušati doskočiti s time da ću se akademski opteretiti, ne samo kroz Višu tenersku, jer mi je dosta stvari zanimljivo. Recimo, uživao sam i dok sam za HTV prenosio neke utakmice, to je posao koji mi se dopada, volio bih to i dalje raditi. Ima dosta stvari o kojima razmišljam, ali većina njih je ipak vezana za košarku.