Počeo se osipati šampionski kadar Baskonije, praktički odmah nakon osvojene četvrte titule prvaka Španjolske. Klub su napustili Michael Eric, Matt Janning, Shavon Shields, Sergi Garcia, ali i kapetan Toko Šengelija. Osim igračkih imena, neće više biti ni dvojca iz stručnog stožera. Pomoćni trener Josep Berrocal je jedan od njih, a drugog predstavljamo u recima koji slijede.

Luka Svilar, 31-godišnji kondicijski trener rodom iz Slavonskog Broda, u klubu iz Vitorije bio je od 2016. godine. No, nije ga doveo Velimir Perasović koji je tada s Baskonijom nastupao na završnom turniru Eurolige, budući da Svilarova priča počinje tek od jeseni.

- Nisam poznavao Perasovića kad sam dolazio, on je već bio otišao u Efes. Stigao sam na preporuku dvojice profesora sa zagrebačkog KIF-a, Luke Milanovića i Igora Jukića. Bio sam u Baskoniji, dakle, glavni kondicijski trener za prvu momčad i voditelj kondicijske struke za cijeli klub. U moje četiri godine postavili smo dva nova kondicijska trenera u razvojni tim i Akademiju - reći će ponosno i proći s nama niz trenera s kojima je radio.

Odriješene ruke

Jer, nakon Perasovića stigao je Sito Alonso, koji će u međuvremenu do današnjeg dana kratko biti i trener Cedevite, dok je ista još imala zagrebačku adresu.

- S njime mi je bilo najlakše raditi, on jako pazi na tehničko-taktičke detalje, ali i na moju struku. Nakon njega, stigao je Pablo Prigioni koji je njegovao potpuno drugačije oblike rada. Radilo se i do 15 sati dnevno na pripremama, što je idealan sustav za taj novi format Eurolige. Daje igračima dovoljno treninga, ali i druženja s obiteljima uz odmor.

O suradnji s Perasovićem koji se vratio u klub nakon mandata Pedra Martineza Svilar ima samo riječi hvale.

- On je poznavao klub već tada puno bolje nego ja, tako da se on na novi dolazak bio adaptirao u sekundi, a ja sam to iskoristio za to da se prilagodim njegovom načinu rada i razmišljanja. Dao mi je odriješene ruke da organiziram čitav kondicijski dio, što uključuje i treninge u teretani, na način kako ja mislim da treba. Odlično smo surađivali i šteta je što rezultatski nismo najbolje otvorili ovu sezonu pa je morao napustiti klub. Nadam se da ćemo u budućnosti opet surađivati - veli Svilar.

Iako sezona nije najbolje otvorena, na pravi je način zatvorena. Priča oko završnog turnira u Valenciji djeluje poput kakvog trilera sa sretnim završetkom.

- Bili smo dugo u karanteni, ali smo cijeli taj dio priprema fantastično isplanirali. Cijela je momčad zapravo kroz čitavo doba karantene bila u Vitoriji pa smo bez problema putem Zooma mogli pratiti program. Bilo je važno nakon izlaska iz kuće i dobro posložiti individualni rad. Na kraju, sjajno smo se spremili za tih iscrpljujućih deset dana u Valenciji i došli do trona.

Tesla mi je bio mentor

Iz Valencije Svilar, svojedobno kroz svih pet godina studija kineziologije i najbolji student generacije, nosi i svježu anegdotu.

- Jedna od dvije lopte s kojom se igralo u finalu protiv Barcelone je kod mene u Zagrebu. Prva je završila kod kapetana Šengelije, a drugu sam uspio uzeti baš ja. Inače, cijeli se turnir igrao samo s te dvije lopte, koje su se pravilno izmjenjivale na terenu kako bi se druga mogla dezinficirati.

Imao je Svilar i svoju igračku priču koja nije dugo trajala.

- Prošao sam osmogodišnju školu košarke Leona Fajdetića u Slavonskom Brodu, bio sam i u Svjetlost Orioliku, ali sam kao junior shvatio da nisam za to na profesionalnoj razini. Posvetio sam se odmah fakultetu kako bih ostao uz sport, već sam tada počeo raditi u Zagrebu uz mentorstvo Andreja Tesle i eto... Sada su planovi takvi da ću se odmoriti, posvetiti obitelji, prijateljima i budućoj supruzi, a onda potražiti novi angažman.