Nema onoga tko ga nije volio... Čak i među igračima i trenerima, koji su se našli na suprotnoj strani igračke genijalnosti Tonija Kukoča. Ovih dana smo se načitali što o njemu, kao igraču i čovjeku, misle bivši suigrači i bivši treneri. Redom su to salve pohvala i epiteta, ali niti malo neumjerene, jer Kukočeva je košarka bila božanska, a njegovo ponašanje na terenu i izvan njega, taj njegov nevini osmijeh, razoružavao je sve, kao i njegovi potezi.
Nema onoga tko nije sretan što je Toni Kukoč ušao, s nepotrebnom zadrškom pronašao zasluženo mjesto u Hall of Fame u Springfieldu.
Željeli imati njegovo
Kad je Toni Kukoč odlazio iz Splita kao trostruki europski prvak s Jugoplastikom i već okrunjen kao najbolji europski košarkaš, Roko Leni Ukić tek je kretao u prvi razred osnovne škole i još nije počeo trenirati košarku.
- Počeo sam s osam i pol godina, dvije godine nakon Kukočeva odlaska - rekao je rekorder reprezentacije Hrvatske po broju nastupa.
- Košarka je možda u to vrijeme bila najpopularniji sport, u dvoru ispred kuće smo imali koš, a svatko je nešto trenirao. Ja sam nekako uvijek bio druga shema od većine, koja je izabrala nogomet.
Kad je Jugoplastika dominirala, Ukić je bio premali da bi se s time poistovjetio.
- Mislim da sam samo jednom gledao uživo Kukoča i Jugoplastiku, mater me odvela na jednu ekshibicijsku utakmicu. Čini mi se da su igrali protiv selekcije Europe, ali nemojte me hvatati za riječ.
Nije dugo trebalo da bi mu košarka postala - doručak, ručak i večera. Čim je prvi put stupio na Gripe, sve drugo je postalo sporedno.
- Svaki uspjeh u nekom sportu ima ogroman utjecaj, oni su bili genijalci svoga vremena i svom su gradu donijeli neopisivu sreću i ponos. Puno je djece zbog njih počelo trenirati košarku, dvorana je bila prepuna. Tako je uvijek kad se dogodi uspjeh, pretpostavljam da će tako biti sada s taekwondoom u Splitu nakon što su Matea Jelić i Toni Kanaet osvojili medalje na Olimpijskim igrama.
Rekosmo, košarka mu je postala sve na svijetu, paralelno s prvim treninzima već je pratio NBA ligu u koju je baš tada otišao Kukoč.
- Od toga trenutka znam sve, gledao sam apsolutno sve što sam mogao gledati. Ako se ne varam, u prvoj sezoni je za Bullse ubacivao 10,6 koševa.
Skoro točno, 0,3 koševa više je točan podatak, ali to se može oprostiti.
- Kao igrač se ne mogu poistovjetiti s njim. On je visok, ja sam nizak, ali ta njegova genijalnost, lucidnost i zajebancija na parketu, to je ono što su svi željeli imati, pa tako i ja. S vremenom smo se dobro upoznali, on je u nekoliko navrata bio i uz reprezentaciju, razgovarali smo dosta. Ovo proljetos kad je došao u Split i kad je gledao nekoliko naših utakmica na Gripama, e to je bilo nešto posebno. Mene je, nije me sram priznati, s 36 godina i toliko iskustva bila malo i trema, ali sam, možda baš i zbog toga, odigrao neke od najboljih utakmica. Meni to znači više nego neke druge stvari, to da je on bio na tribinama.
To je politika
Zašto se toliko čekalo na Kukočev odabir u Hall of Fame?
- To me pitaju već deset godina, to je politika. Nisam od nekih velikih ceremonija, makar mislim da ćemo svi pustiti suzu kad vidimo taj trenutak, njegov govor i sve skupa. Mene nešto drugo kod njega fascinira, čemu sam svjedočio dok je bio u Splitu. Došao bi među nas, krenuo objašnjavati Mesičeku nešto oko “miss matcha” što je uočio gledajući nas, kako reagirati, što napraviti. Takve priče me puno više zanimaju. On je u tim trenucima iskazao jednu nenormalnu emociju i ljubav prema svom klubu. To je ono što stalno gori u njemu i to je meni stvarno super.
Istina, svi smo vidjeli njegove žustre reakcije na tribinama, kako se nervirao, pa oduševljavao, kako je uopće proživljavao te utakmice kontra Sparsa, Cibone, Zadra…
- Neizmjerno ga poštujem, reći ću za kraj. To je čovjek koji nikada nije želio biti medijska zvijezda.