Negdje između oluja u Zagrebu, baš te subote kad smo se opraštali s jednim od najvećih Zagrepčanina u povijesti, osvanulo je prekrasno jutro. Samo 48 sati ranije Mirko Novosel nije se probudio u svom domu na Zrinjevcu. Termin pogreba koji je stizao u srcu turističke sezone, baš u subotnje jutro kad su prometnice zakrčene, vjerojatno je bio prerano zakazan. No bila je to odluka obitelji, koju je svatko tko poštuje smrt i tugu najbližih morao prihvatiti. I svatko tko poštuje onoga s kojim se došao posljednji puta oprostiti.
Moka Slavnić, kakav već jest taj ostarjeli beogradski mangup, jedno od važnijih lica Mirkove sportske biografije, bio je brutalno iskren.
- Očekivao sam ovdje pola Zagreba.
A bilo nas je, zapravo, bolno malo. Toliko da smo se svi stisli u hladu nasuprot igračke straže, lijesa i tugujuće obitelji.
Što se to, pobogu, dogodilo?
Cibona, Mirkova Cibona, već je duže u rusvaju. Savez je ponudio pomoć, suorganizaciju, kao Splitu kad su odlazili Pero Skansi i Damir Šolman, sve što treba. No u Ciboni su valjda očekivali da sve odradi obitelj i nisu shvatili što Savez želi pomoći. Opet, sve to neće abolirati institucije koje su morale biti te subote na Mirogoju, a nije ih bilo. Čelnici države, uredi na ovom ili onom brdu, predstavnici Grada, a, nećete vjerovati niti HOO, na Mirogoju nisu bili.
Malo je pokojnika koje je ovaj grad trebao ispratiti dostojanstvenije nego je to bio slučaj s ovim pogrebom. Malo je ljudi koji su za Zagreb učinili toliko koliko je učinio Mirko Novosel
Čuo sam pravdanja nekih od njih da nisu znali kad je pogreb. Evo, recimo, ja sam saznao u četvrtak ujutro. Par sati nakon što sam doznao vijest o smrti. Prvo pitanje je bilo ono ljudsko, kakvo je to uvijek u ta nezgodna vremena - kad je pogreb? Tko je želio, tko je imao namjeru, znao je kad mora biti na Mirogoju. I to je jedina istina.
Opet, od Mirka Novosela, iako to valjda nije bila intencija, oprostilo se u krugu obitelji. Najbliže, prijatelja i one košarkaške.
S druge strane, značaj pokojnika i njegova ostavština morala je natjerati institucije, jer ne radi se tu u njihovom slobodnom vremenu ili dobroj volji, ovdje se radi o obvezi, da se pojave. Ne mogu shvatiti na kakvom je važnijem mjestu tog jutra bio gradonačelnik Grada koji se, baš zbog Novosela, promijenio na sredini osamdesetih onoliko koliko se od 1987. nije promijenio naovamo. Ima nas koji pamtimo jedan siv i tužan grad, koji je postao blistav nakon što je Mirko Novosel potegnuo oko Univerzijade.
Nejasno je gdje je bio HOO, kad je baš zbog košarke i Mirka Novosela, posredno, naša mlada država uvrštena na Olimpijske igre 1992., kao što je Novosel sudjelovao, i te kako je sudjelovao, u formiranju samog HOO-a.
Gdje su bili uredi predsjednika i Vlade? Jer Novosel je u fazi nastajanja države imao i važne diplomatske zadatke, a promocija koju je napravio za državu, kroz košarku, bila je iznimna. Uostalom, dobar dio svijeta prvi je puta čuo za jednu prkosnu državicu u srcu Europe baš kad je ta ista zaigrala čudesno finale protiv originalnog Dream Teama.
Da je bilo više vremena između smrti i pogreba, vjerujem da bi do Zagreba stigli i predstavnici FIBA-e, ali i NBA lige, jer Mirko Novosel član je Hall od Famea.
O tome koliko će ovo društvo naučiti iz životopisa Mirka Novosela, od njegove ostavštine, ovisit će i koliko ćemo u budućnosti biti bolji
Napokon, kakav je god bio Mirkov mandat u Dinamu, i kako je god odigrao Dinamo večer prije protiv Hajduka, morao je tu biti netko od čelnika Dinama.
Za sve njih bit će još jedna prilika za popravni. Jer komemoracija će biti u srijedu.
Malo je pokojnika koje je ovaj grad trebao ispratiti dostojanstvenije nego je to bio slučaj s ovim pogrebom. Malo je ljudi koji su za Zagreb učinili toliko koliko je učinio Mirko Novosel. Malo je bilo ljudi kojima je Zagreb toliko koliko je značio Mirku Novoselu i koji se, sportski drzak, kakav je već bio, želio baš odavde, iz svojih ulica, u svojem sportu suprotstaviti bilo kome.
Na koncu otišao je baš tiho. I pokopan je baš tako. U krugu svojih obitelji. O tome koliko će ovo društvo naučiti iz životopisa Mirka Novosela, od njegove ostavštine, ovisit će i koliko ćemo u budućnosti biti bolji. Manje se bojati, imati šire vizije i nemati prepreke u glavi.
Malo toga se ne može. Recite samo, da je netko Mirku Novoselu, dok je napucavao loptu nabreklu od kiše po Tuškancu, rekao da će jednoga dana biti na krovu Europe, na krovu svijeta i da će Grad u kojemu se rodio biti drukčiji zbog njegova angažmana, bi li se predao i odustao?