Realno, bilo je sve jasno još tamo na koncu lanjske sezone, kada je sa Splitom, u čijem je dresu počeo i završio svoju karijeru, veliku karijeru, ispisan kraj. Doduše, za čovjeka koji je u prosincu napunio 39 godina, dok izgleda kao da mu je barem desetak manje, moglo se ustvrditi da je mogao zaigrati još pokoju. U kontroliranim uvjetima, i s jednom utakmicom tjedno.
No, bilo je dosta. Ispred njega ostao je cijeli jedan život u kojem želi raditi sve ono što ga je usput zanimalo, a tome se nije stigao posvetiti. Na koncu dana ostat će istina o tome da iz profesionalne košarke odlazi čovjek koji je bio baš veliki profesionalac...
- Sa svime što sam ostvario mogu biti i više nego zadovoljan. Vjerojatno bih lagao da sam zadovoljstvo osjećao u svakoj fazi svoje karijere, ali s ovim godinama i iskustvom koje sam pri time pokupio, mogu zatvoriti tu knjigu bez neke žalosti. I tako sam se, ispunjeno, osjećao posljednjih sezona, svjestan da sam u svakoj fazi dao baš sve od sebe.
Tako će danas govoriti Roko Ukić, isti onaj Roko, kojega je autor upoznao ujesen 2002. Bojim se prebrojiti koliko je to godina. Tada je Roko zaigrao u Ohridu, protiv Makedonije prvi puta za Hrvatsku.
- Ušao sam u reprezentaciju nakon ljeta u kojemu smo osvojili juniorsko zlato, i nakon jedno pet pravih utakmica na početku nove sezone. U Splitu su u momčadi bili klinci poput mene, klinci od 17, 18 godina, koji su dobili Cibonu u Zagrebu, koja je, pak, prije toga sredila Barcelonu, europskog prvaka. I kad je stigao taj poziv za reprezentaciju, ja sam osjećao da tamo pripadam. Već je tada vladao narativ da se traže novi igrači, novi likovi, bilo je puno negative, pričalo se i da nemamo playa, iako je Mula godinu dana ranije bio prvak Europe s Panathinaikosom, na poziciji playa. Dolazila je ta neka nova generacija, Zoki Planinić, Pop, iza i Banić, pa neću reći da nisam očekivao, očekivao sam da mogu igrati. Znam da sam ušao u igru na nekom egalu i odigrao bez kompleksa i velike pameti, iako su na drugoj strani bili Naumoski i Ilievski. Bilo je to vatreno krštenje...
Ponosan na ulogu u naslovu 2003.
U veliku orbitu ušao je u osvajanju juniorskog EP. Joško Pulja dao mu je loptu u ruke i pustio ga da igra.
- Pulja je imao specifičan trenerski pristup u kojem se dosta oslanjao na svoje nositelje, nije tu bilo neki pretjerane taktike. Bilo nas je pet, šest za rotaciju i meni je to odgovaralo. Uostalom, zbog takvog načina igre sam kasnije imao i problema, ali za to natjecanje je to bila dobitna kombinacija, ta naša petorka u kojoj su još bili Tomas, Banić, Kedžo i Pašalić bila je vrhunska.
Još kao kadeta u prvu momčad Splita ga je uvrstio Jasmin Repeša, da bi onda sudjelovao u dva posljednja trofeja Žutih.
- Prilično sam ponosan na svoju ulogu u onoj momčad koja je s Rađom, Zdovcem i Sesarom postala prvak. U prvom dijelu sezone bilo je utakmica u kojima sam stavljao 25, ali i onih u kojima sam šutirao 2-16, oscilirao sam. Onda se nakon Nove godine sve mijenja, Dino odlučuje ponovo zaigrati, Skansi postaje trener i moja uloga je skroz drugačija. No, baš u doigravanju sam u nekim utakmicama prvi puta u svojoj karijeri odigrao baš onako kako treba za momčad. Onda smo opet ostali sami, svi su otišli, dok sam ja bio u ulozi u kojoj sam kontrolirao momčad, više to nije bilo ono dječački, šutni 20 lopti, pa što bude. Sa mnom su bili momci s kojima sam odrastao poput Oršulića, Rančića, Kedže, Pašalića i igrali smo dobro, bio je na klupi Zdovc. Da, i ostao je taj osvojeni Kup u Zadru, najdraži trofej u mojoj karijeri i najdraži koš, iako je na kraju ispalo da sam dosta toga osvojio. Osvojio sam taj trofej sa svojom ekipom, s momcima s kojima sam zajedno igrao od pretkadeta i s njima smo pobjeđivali momčadi iz Eurolige i Eurokupa.
I sve je išlo kako treba do odlaska na NBA draft. Bilo je to prvo veliko razočaranje.
- Nisam trebao biti lottery pick, ali sam trebao biti visoka prva runda, postojala je informacija da me Toronto želi uzeti kao 16. pick, pod uvjetom da dva igrača u to vrijeme izbora ne budu dostupna. Onda se dogodilo da je jedan od njih ipak bio dostupan kad su birali, ali bila je tu kombinacija i 22. pick koji je, pak, trejdan. Kako sam bio uvjeren da ne mogu ispod 22. picka, nisam otišao na posljednje “workoutove”, posebno ne kod onih momčadi koji biraju na početku druge runde. Na koncu me uzeo Toronto kao 41. pick. I to sam u svojoj glavi baš izdramatizirao, osjećao se degradirano, jer sam bio uvjeren da ću biti izabran u prvoj rundi, tako da sam nakon izbora prve runde, otišao iz draft sobe. I bio sam nezreo, nepromišljen, tada nisam znao da ti druga runda može donijeti i više novca. Ali, ja sam bio jako mlad i zaluđen, dečko koji je znao napamet svih 60 pickova posljednjih draftova...
Usput, bio je tu i Split. Koji je dobio 800.000 eura od Tau Ceramice, toliko novca ne bi dobio da je Roko tada otišao put NBA lige.
- Nisam pogriješio što tada nisam otišao u NBA. Tada bih tamo stigao kao treći play definitivno nespreman za NBA.
Stigla je Tau Ceramica.
- Stižem u momčad koja je u rukama osovine Prigioni - Scola, momčad koja je sezonu ranije bila na Final Fouru, posložena, dok ja tu trebam igrati neku ulogu na koju nisam navikao, osim donekle u reprezentaciji. I sve najbolje utakmice sam odigrao kad nije bilo Prigionija, bio sam čak tri puta MVP kola. Ali, bez sredine, ili sam bio fenomenalan ili očajan. I stalno sam imao osjećaj da me netko sabotira. S dolaskom Perasovića za trenera se moja uloga promijenila, ali momčad je igrala dobro.
Nakon Perasovića - Ivanović
Ovdje je stizala priča da se Roko i Peras gledaju preko nišana, jer Peras s njim priča na španjolskom.
- S obzirom na to da nije mogao komunicirati s igračima na tri jezika, logično da je pričao na španjolskom. To je bilo u ono vrijeme kad je generacija ‘92. rušila Danka Radića, kako je Peras bio pripadnik te generacije ta priča je lansirana ovdje iz lokalnih interesa. Možda sam kao dijete očekivao u to vrijeme neku veću intimnost, ali Peras nije takav i iz ove perspektive doista nema veze. Generalno sam bio nestrpljiv, uvijek sam bio. Bio sam super kad sam bio prvi play, bio najbolji u važnim utakmicama, onda se vrati Prigioni, a ja igram pod ručnom...
Iza Tau stigla je ponuda Barcelone.
- Tu me čeka Duško Ivanović, sličan profil trenera kao Perasović. I slična sezona. Izmiče nam Final Four tricom u posljednjoj sekundi, osvajamo Kup, gubimo Prvenstvo. Igram konstantnije, ali nekako nemam visok plafon, niti nisko dno. Iza mene je loš Eurobasket 2007. u Španjolskoj i sve mi nekako govori da ne idem u dobrom smjeru, da se pretvaram u konfekcijskog igrača. Tražim od Barce da me pusti na posudbu negdje gdje će momčad biti u mojim rukama, gdje ću biti prvi play.
I tu se javlja Roma, koju vodi Jasmin Repeša.
- Jasko me iz kadeta uveo u prvi sastav Splita, vodio me kroz reprezentaciju, on je znao što sa mnom može dobiti. Roma je bila solidna, samo solidna, ali igrali smo odlično, skidali Real, Barcelonu, Panathinaikos i ispali nemogućom tricom Trajana Langdona iz CSKA. Međutim, ja sam tu dobio dokaz da sam spreman za sve.
I za NBA.
- Barca je tražila da se vratim s posudbe, dok sam ja želio jamstvo da ću biti startni play. Ako ne, idem u NBA, po svoj dječački san. I tu sam dobio solidne uvjete, i igračke i financijske, no sada znam da sam pogriješio jer sam uoči odlaska trebao slobodno ljeto da se posve spremim za NBA. Ovako sam bio s reprezentacijom, to je bilo olimpijsko ljeto, bili smo tri mjeseca u pogonu, jer smo kvalificirali za Peking i bio sam izrauban. Čak je start bio obećavajući, odigrao sam 75 utakmica, što je za beka rookieja iz Europe, sjajna stvar. Neke sam odigrao stvarno dobro, ali problem je bio što je Toronto podbacio i trejdano je nakon te sezone 11 od 14 igrača. Ja posljednji, i to u Buckse...¸
Najbolje igrao u Feneru
U NBA se prvi puta susreo i s vrlo ozbiljnim kritikama. Sjećamo se i Roko i ja jednog teksta u kojem je američki analitičar nadugačko i naširoko pisao o tome “što sve ne valja pri šutu Roka Ukića”. Uostalom, i sam se nekada sprdao na tu temu, pričajući kako sin Luka ima bolji šut, “normalno kad ga učim ja šutirati, dok su mene učili Dino Dvornik i Marijan Ban”.
- Stigao sam u NBA iz situacije u kojoj sam bio lider u situaciju posve novu za mene, gdje definitivno ne mogu biti u toj ulozi. I znate kao to ide, tamo gdje si najtanji, tamo ćeš najviše patiti. To je bio moj šut. Usput, sada se trica makla za metar i pol, sve je to drugačije. Opet, na ruku mi je išlo to što su ligom dominirali playevi koji nisu bili rođeni šuteri, poput Parkera, Ronda, Paula, bile su to sezone prije nego se pojavio Curry. Pa to i nije bio toliki hendikep. Ali, da, činjenica je da sam u drugoj sezoni, u samo 13 utakmica pogodio jednak broj trica kao u prvoj sezoni u 75 utakmica. Trebalo mi je sigurnosti i povjerenja.
NBA san prekida se u Bucksima, nije to bila sretna priča.
- Bila je to nesretna priča, jer stvarno nisam dobio ozbiljnu šansu. U jedinoj utakmici u kojoj sam dobio šansu, odigrao sam ne na playu, nego na “dvojci” i tu sam zabio 17 poena. Osjećao sam da može krenuti, dok nas je čekala utakmica protiv Lakersa, očekivao sam ući s klupe, možda čuvati Kobeja Bryanta. Međutim, uoči te utakmice, nakon što sam zabio 17, dobijem informaciju da neću igrati protiv Lakersa. Tu je bio kraj i odlučio sam se vratiti u Europu. Imao sam odlične ponude i tog ljeta iz Europe, ali sada je bilo jasno da se vraćam. Za mjesec dana sam već bio u Fenerbahčeu, tamo je na početku trener bio Boša Tanjević.
Roko Ukić tu ulazi u najbolji dio svoje karijere.
- Kad sam stigao bila je to dobra, ali iskusna momčad u kojoj su bili Giriček, Mirsad Türkcan, Kinsey, petorka s pet bivših NBA igrača. Bila je nestabilno kad sam stigao, ali do kraja su stigli trofeji, onda i novi ugovor. Došli su prvo Spahija i Tomas, kasnije i Bojan Bogdanović.
Najbolje sezone karijere?
- Pa, po mom sudu jesu. Gledajući i po trofejima i po statistici. Osvojena su dva kupa i dva prvenstva, jedino što je nedostajalo jest odlazak na Final Four. Puno smo toga napravili, prekinuli dominaciju Efesa, premjestili se u novu dvoranu.
Potom stižu dvije sezone u Panathinaikosu.
- Došao sam na poziv Dimitrisa Diamantidisa. Pao je smanjivao proračun, ali Dimitris je zvao jer je osjetio da bismo nas dvojica mogli dobro surađivati. Nakon toga nisam se više mislio, ipak je to bio poziv jednog Diamantidisa. Možda to nije bio najlogičniji potez, ali igrati uz najboljeg mogućeg timskog igrača, čovjeka koji će na terenu napraviti baš sve za pobjedu, imao je smisla. Bio sam željan i trofeja i većih stvari. I iza nas su ostale dvije sjajne sezone, četiri trofeja, prekinuta dominacija dvostrukog prvaka Europe Olympiacosa, okršaji sa Spanoulisom iz kojih sam izlazio kao pobjednik i način na koji su prema meni odnosili navijači, bilo je odlično iskustvo. Jedina mrlja na to razdoblje bila je ozljeda tetiva koju sam zaradio u drugoj sezoni i s kojom sam se mučio do kraja karijere. Bio je moj početak kraja. Ljudi su me uvijek doživljavali kao eksplozivnog igrača, onoga koji radi razliku na nogama, sjajnog na otvorenom terenu i dobrog finišera, ali kad imaš trideset godina i kad si na 70 posto, u toj te jednadžbi lagano otpišu...
Ludi potpisi u Italiji
Činjenica da više nije startni play za Euroligu ga je doslovno ubijala.
- Psihološki me to uništavalo. Osjećao sam se opet degradiranim, smatrao sam da pripadam barem nekom desetom klubu Eurolige, ali ne. Stižem u Cedevitu, što je za mene bio nekako korak unazad. Odlučio sam se za to jer sam se nadao da ću se zaliječiti, da sam otišao korak nazad ne bi li napravio dva naprijed. Čeka me teška sezona, zahtjevnija je i ABA liga, dok u Euroligi nije jednako igrati za Panathinaikos ili Cedevitu. Doma smo osvojili trofeje, stigli do finala ABA lige, tu mi se na četvrtoj utakmici blokirao vrat. Završio sam sezonu, realno, frustriran.
I stižu neki ludi potpisi, Varese, Cantu...
- To je baš nesređen dio moje karijere. I ozbiljno razmišljanje o tome da prestanem igrati. Od moje ideje da sam euroligaški startni pay, stižem u poziciju da su jedine ponude iz sredine talijanske ljestvice. Tetive me bole, negdje sam na 60, 70 posto i nisam sretan kad igram. Međutim, u Vareseu se dogodi nešto čudno, navijači me vole, ja se osjećam na terenu kao da me netko premjestio iz juniora među kadete i onda treba odigrati utakmicu svojim vršnjacima. Stižemo s predzadnjeg mjesta do doigravanja.
Onda se prisjetio i ovog detalja...
- Igrao se neki FIBA kup i išli smo u švedski Södertälje. Nakon Eurolige, nakon svih velebnih dvorana, čeka me maleno zadnje, teren podijeljen na tri dijela i dva, tri reda tribina. I nisam samo ja izvan ritma, u momčadi je Brandon Davies, vjerojatno i on, ma svi osjećaju isto. A tamo stigne Toni Bizaca i stavi nam 40 poena, ubije nas. Tu negdje odlučim, gotovo je, ako me netko bude zvao za Euroligu, OK, ako ne, gotovo je...
Zvao je Aco Petrović.
- Čekaju nas kvalifikacije za Rio, ja nemam klub i Aco mi govori da nađem klub, da igram. Na stolu ponude Virtusa, koji je tada dno lige, Torina i Cantua, ja izaberem Cantu, a bez obzira na to što to nije bili ništa spektakularno, tamo sam si za sljedećih šest, sedam godina produžio karijeru. Stiglo je super ljeto s reprezentacijom, pa ponude i odlučio sam se za AEK.
Završio tamo gdje je počeo
Prije nego li će u Francuskoj dočekati spokoj i sreću.
- Odigrao sam još tri sezone Eurokupa, s Arisom i Parisom, onda je stigla ponuda Antibesa. Ružno zvuči, druga liga, ali ja sam tamo otišao na odmor. Sve top, osim košarke. Obitelj sretna, nakon dvadeset godina koliko me prate, mijenjaju adrese i škole, dolazimo do zaključka da ovaj mir ima smisla. No, dođe korona i opet, kako ne mogu ništa raditi, počnem trenirati stignem na fizičku spremu u kakvoj dugo nisam bio. Tu me zove Cedevita Olimpija, krene dobro, ali ja ne funkcioniram u ulozi gdje igram 12 ili 15 minuta, dok imam ispred sebe i kvalifikacije za Tokio. Kako je Split ušao u ABA ligu, vraćam se. I igram OK, spasio se Split, stabilizirao se klub, iza mene su ostala finala. Završio sam tamo gdje i sam počeo. I da, sretan sam otišao u mirovinu.
