Trostruki prvak Jugoslavije i dvostruki prvak Europe s Cibonom, svjetski i europski prvak s reprezentacijom u čijem je dresu osvojio još i olimpijsko srebro i svjetsku broncu, na kraju velike igračke karijere osvajač i Kupa Hrvatske sa Splitom... Sve to bio je i jest Zoran Čutura, legenda Cibone i čovjek koji će kasnije biti jednako uspješan u jednom potpuno drukčijem pozivu, u sportskom novinarstvu koje je u međuvremenu napustio, ali tek nakon što je jedne godine proglašen najboljim sportskim novinarom u Hrvatskoj.
Uglavnom, zbog svega što je prošao, ali i svojih pogleda na sport i život općenito, Zoran Čutura izuzetno je zahvalan sugovornik vezano uz bilo koju temu. Pa tako i Toniju Kukoču, novom članu Košarkaške kuće slavnih. Prvo zato jer mu je bio rival, izravni rival u velikim okršajima Cibone i Jugoplastike u drugoj polovici osamdesetih. Dalje, Čutura je Kukoču bio suigrač, stariji suigrač u reprezentaciji Jugoslavije. I u konačnici, pri kraju Tonijeve velebne karijere ga je pratio i kao novinar.
Nije me osramotio
Krenimo s rivalstvom...
- To ću vrlo kratko. Kad smo igrali jedan protiv drugog, on na moju sreću nije bio svjestan svojih mogućnosti pa se nakon međusobnih okršaja nisam osjećao osramoćeno.
S obzirom da će mu isti nešto kasnije biti rezerva u reprezentaciji, sumnjamo da se Čutura tu i mogao osramotiti.
- Rezerva? Tko je bio rezerva?
Pa Kukoč njemu.
- Ma daj... Toni Kukoč nikome ne može biti rezerva, pogotovo meni. Drukčije je to bilo postavljeno u reprezentaciji, stvarno nikad nisam osjećao da mi je rezerva. Nema to smisla.
Negdje sa strane se ubacila supruga Gordana: “To je zato jer je mlađi od tebe”.
- Eto, sve je rekla Gordana. Vratimo se mi na Tonija, makar znam da nemam tu reći bilo što novo, odnosno nešto što si već ne znaju. On u apsolutnim mjerilima NBA lige ostaje zapamćen, gdje god je bio je osvajao, što je najveća kvaliteta u momčadskom sportu. Dugo je trajao, ovjenčan je svim mogućim uspjesima i priznanjima. Trebam li dalje?
Generacija talentiranih
Ne treba, tu je sve jasno. Međutim, možemo o jednoj anegdoti koju mnogi ne znaju. Zoran Čutura je, naime, u reprezentaciji Jugoslavije prepustio Toniju Kukoču njegovu “sedmicu”. Kako je do toga došlo?
- Na početku priprema mi je prišao prepun respekta, za potrebe ove priče ćemo reći da mi se obratio i s “vi” te me pitao bi li mu možda mogao... Nisam dvojio, velikim dijelom i zato jer mi nije bilo bitno s kojim ću brojem na dresu igrati, ali i zbog poštovanja prema Kukočevu talentu. Već tada sam vidio da ti mladi “debili” koji nadiru, ta nova generacija u sebi ima ekstra kvalitetu. Pritom čak i ne bih Kukoča previše odvajao od ostalih s obzirom da su svi oni, Rađa, Divac, Đorđević, Danilović... rasli zajedno kroz reprezentaciju, mimo svojih klupskih karijera, vrhunac su dosegnuli na Svjetskom prvenstvu u Argentini i Eurobasketu u Rimu te bi dominirali i dalje da se zajednička država nije raspala.
Nikad se nije promijenio
Veliki dio zasluga za Kukočev ali i razvoj svih iz te generacije, Čutura će dati jednom drugom hrvatskom košarkaškom velikanu.
- Krešo Ćosić bio je vizionar pa ih je tako sve uvrstio u reprezentaciju za Eurobasket 1987. u Ateni, Divca čak i godinu ranije na Svjetskom prvenstvu. Ali Kukoča je Krešo definitinitivno vizionarski gurnuo prema svemu onome što će se događati kasnije.
Ne puno kasnije će se dogoditi Barcelona u kojoj je Hrvatska osvojila povijesno srebro.
- Iskoristit ću ovu priliku da kažem kako ja tu medalju, s obzirom na okolnosti, globalni interes za košarkaški turnir na tim Igrama zbog dolaska jedinog pravog, originalnog Dream Teama, smatram navrijednijom hrvatskom olimpijskom medaljom od osamostaljenja. A nje ne bi bilo bez Kukoča...
Tko god poznaje Zorana Čuturu, taj zna da mu rijetko na ovakav način “ispadaju bomboni iz usta”.
- Od prvog dana sam s Tonijem imao jedan normalni odnos koji se nikad nije promijenio, a to u ovom današnjem svijetu gotovo da nije normalno. Postoje neki ljudi na koje sam slab, nema ih puno, Toni Kukoč je jedan od tih. Sviđa mi se njegov lokalpatriotizam, samozatajnost, zapravo cijeli paket. Iako znam, kao što je toga svjestan i on, da ni u kojem slučaju nije najomiljeniji Hrvat svih vremena.
Tamo mu je i mjesto
Kako, zašto i zbog čega, to u ovoj priči nije važno, niti je potrebno ići u dubinu, ali usjeklo se bivšem kolegi još nešto u sjećanje.
- Jedan od mojih prvih većih novinarskih zadataka u Jutarnjem listu bila je turneja po SAD-u na kojoj sam posjetio i Kukoča u Milwaukeeju. Imao sam sreću da me zbog našeg odnosa gledao drukčije nego neke novinare, makar nisam bio jedan od samo dvojice ili trojice koji su pratili njegovu karijeru, kako mi je to rekao, ali nisam mu morao govoriti “neću te zaje*ati”, već se to podrazumijevalo. Uglavnom, tijekom razgovora, službenog dijela razgovora sam ga u jednom trenutku pitao je li on u Splitu, kad dođe doma - zvijezda. Čim me pogledao sam u njegovom pogledu vidio nerazumijevanje. Prevedeno, niti je on sebe smatrao zvijezdom, niti se tako ikad osjećao zbog specifične okoline u kojoj je odrastao i živio. Jer svi znamo kako to izgleda u Dalmaciji...
Je li dobio dojam da je Toniju krivo zbog toga?
- Niti mi je rekao da mu je krivo, niti sam ja dobio dojam da je tako.
I za kraj, kako Zoran Čutura gleda na Kukočev ulazak u Kuću slavnih?
- Bilo je neminovno, meni se to provlačilo kroz glavu već jako, jako dugo. I da, trebao je biti primljen i prije, ali smo isto tako svi znali da će to dočekati. Sad je dočekao, dovoljno mlad da može uživati ovjenčan slavom, došao je tamo gdje je elita košarkaške elite. A tamo mu je i mjesto.