Ovogodišnji “Simposar” odnosno međunarodni sportski simpozij u Sarajevu, ukupno je 12. po redu. No, ne računamo li dakako organizatora, rekorder po broju nastupa na “Simposaru”, svojevrsni zaštitni znak ovog skupova ponajvećih sportskih zvijezda, igrački i trener, s europskog jugoistoka je Željko Pavličević (72).
- Isključivi razlog mojih dolazaka ovdje, a da se razumijemo uvijek sam pozivan, je lijepa i pozitivna sportska priča. Ovo su susreti s kojih se odašilje samo dobra sportska energija, prisjećamo se, ali mlađe naraštaje malo i upoznajemo s velikim sportskim dometima koji ne moraju baš ni ostati samo u prošlosti - veli Pavličević. Čovjek kojeg jednako slave košarkaški Zagreb i Split. Ne bez razloga. Željko Pavličević je jedan od najboljih hrvatskih košarkaških trenera, čovjek s u najmanju ruku impresivnom trofejnom biografijom. Jedini koji je vodio dva čak hrvatska kluba do naslova prvaka Europe (Cibonu 1986. i Split odnosno POP 84 godine 1991.). Čovjek koji je bio na klupi velikih inozemnih klubova poput Baskonije i Panathinaikosa.
Toni “najnormalniji”
Ovog rujna nije baš ni slučajno u Sarajevu, prigodom promocije ili premijere filma o Toniju Kukoču. Upravo su Pavličević s klupe i Toni s parketa i odveli Žute do senzacionalnog, trećeg uzastopnog naslova prvaka Starog kontinenta.
- Toni je, bit ću sada do kraja iskren, moj ljubimac među igračima. Imao sam neobičnu sreću, povlasticu trenirati čak 4 člana Kuće slavnih. Pokojne nažalost, Krešu Ćosića i Dražena Petrovića, zatim Tonija i Nikosa Galisa. Od sviju njih, Toni je bio... kako bi rekao, a da ne shvatite doslovno, “najnormalniji”. Jednom su me španjolski novinari pitali mogu li ocijeniti međusobno te igrače, oni to obožavaju, posebno u usporedbi s Draženom koji je igrao u Madridu. Na to nisam nikako pristao, ali su me molili postoji li neka anegdota. Rekao sam im da što se Tonija tiče, s kojim nikada nisam imao niti najmanji problem, da je postojao samo jedan malo incidentniji trenutak. Kada je na treningu nabio loptu nogom na tribine. I za to bio kažnjen - prisjeća se Pavličević.
- Zašto sam malo prije rekao ono “najnormalniji” i što pod tim podrazumijevam? Toni je imao nevjerojatne liderske osobine, kvalitete, a da je istodobno bio nevjerojatno skroman. Upravo je tim svojim ponašanjem dodatno i zaslužio puno ranije ulazak u Kuću slavnih.
Željko Pavličević je bio trenerom Splićana i u posljednjoj, trećoj finalnoj utakmici posljednjeg košarkaškog prvenstva bivše države, u proljeće 1991. Susreta u Beogradu u kojem je POP 84 i treći put pobijedio Partizan, a trener je Tonija izvadio iz igre pet minuta prije kraja.
- To sam napravio svjesno, namjerno kako bi ga publika mogla nagraditi pljeskom jer pobjeda je već bila osigurana. I doista, cijela je dvorana ustala na noge i dugačkim ga pljeskom pozdravila.
Nekome se ovo može učiniti deplasiranim za naglasiti, ali ne valja zaboraviti vrijeme u kojem se to dogodilo. Proljeće je 1991. Krvavi Uskrs na Plitvicama je u svježem sjećanju, rat je bio i više no izvjestan, nacionalna trvenja izrazito naglašena. Bilo je to doba kada su u Srbiji mrzili sve iz Hrvatske i Slovenije, pa su se tako masovno iz Beograda s prozora stanova bacali Gorenje hladnjaci! Da, istina je, ma koliko se to nekome učinili smiješnim i nestvarnim, ali tako je bilo. Ono najgore je tek stizalo, ali jednom su Hrvatu u Beogradu pljeskali jer nije bilo moguće osporiti njegovu genijalnost.
Kina fantastično radi
Više od tri desetljeća kasnije, Željko Pavličević s ponešto možda malo više sijedih vlasi u kosi, ostavljamo se prošlosti.
- Trenutačno jesam u Sarajevu, ali inače sam se vratio iz Hong Konga u Zagreb. Bio sam ondje tri godine vodio momčad Hong Kong Eastern i napravio sam stvarno odličan rezultat. Osvojili smo naslov prvaka Istočne Azije jer Azija je toliko ogromna, s vremenskim udaljenostima od po 10-11 sati leta. Ondje sam proglašen i trenerom godine, tako da je ta trogodišnja epizoda u Hong Kongu završena na najbolji mogući način.
Hong Kong je silno bogat grad, ali griješimo li ako se malo čudimo da nisu u tolikoj mjeri sportski jaki kolika je gospodarska i novčarska moć tog grada?
- To je business grad. Mogu što hoće financijski u sportu, ali jednostavno imaju druge interese. S druge strane, kada smo osvojili naslov prvaka Istočne Azije, to čak i nije bilo previše popraćeno u Kini. Makar, guverner i vlada Hong Konga su nam dali posebno priznanje što je tamo, u sportu, rijetkost. Natjecanje je samo po sebi bilo vrlo zanimljivo zato jer je liga vrlo jaka. Imaju po tri stranca, a jasno je da se ti stranci daleko više plaćaju nego kod nas.
Ima li na pomolu nekog novog Yao Minga? Kako stoje s košarkaškog reprezentacijom?
- Kina radi u osnovi fantastične stvari. Ondje je puno stranih trenera u mlađim uzrastima. U konačnici, tamo je naš mlađi Anzulović, onda ima i trenera iz Srbije, Bosne i Hercegovine i sa svih strana svijeta. Kada neto veli “radim tamo s Kinom”, to je apsurd. Kina je toliko velika, divovska da možete raditi samo s jednim malenim segmentom i to u jednom gradu, pa čak i onda u okviru tog grada ne predstavljate neku veliku vrijednost. Osim ako niste trener reprezentacije. Oni strašno puno ulažu, to prije svega. Igrali smo dvaput u kontinentalnom dijelu Kine s kineskom reprezentacijom. Jednom smo ih čak i dobili, uz što je vezana zanimljivost.
Sjajni uvjeti za rad
Ta vijest nije nikad objavljena?
- Pa, skoro tako, da. Ja sam mislio napraviti veliku reklamu iz te pobjede, ali su mi iz kluba reli da pričekam malo i da svi skupa pustimo da oni glavni državni mediji napišu, objave, a onda ćemo mi njih slijediti. Nisu baš znali, nisu baš bili sigurni kako se postaviti. U klubovima u kojima smo bili, to je fantastična infrastruktura. Uz glavnu dvoranu, svaki klub ima još po 5-6 dvorana. Teško je to i zamisliti. Nešto njima ipak ne nedostaje, a to je da ne mogu u zadnje vrijeme izbaciti vrhunsku kvalitetu. Je li to pitanje mentalnog sklopa ili nešto drugo, teško je za reći. Yao Minga je vrlo teško nadomjestiti. S njim sam se susreo jer je on tamo bio uz reprezentaciju. Dok sam bio izbornik Japana, imao sam prilike u igrati protiv njega. To je igrač koji je visok 223 cm i on kad bi stao u reket, ne možete ništa. Kina je prošle jeseni dovela Đorđevića za izbornika koji je jako dobar trener, ali nisu uspjeli napraviti iskorak na Svjetskom prvenstvu.
Kakvi su vaši planovi? Malo odmora ili...
- Malo da, iako evo, Svetislav Pešić mi uvijek daje nadu. On je stariji od mene tri godine, pa vidite da i dalje itekako dobro radi. Ako će doći neka ponuda, prihvatit ću, ali da baš jurim za nekim ponudama, to ne - za kraj će Željko Pavličević.