Posljednje vrijeme u Hrvatskoj vlada trend u kojem mladi igrači napuštaju matične klubove te odlaze preko bare, na poznata američka sveučilišta. Međutim jedan mladi Varaždinac, Vito Vujović (21), okrenuo je tu priču te se on iz Amerike vraća u Hrvatsku, gdje želi pronaći klub i dokazati se. Prije dvije godine napustio je Cibonu i svoju sreću okušao u sveučilišnoj ekipi Lubbock Christian Chaps. Uz sjajne ocjene, američki stil košarke nije ono što Vito preferira pa se tako odlučio na povratak kući.
Koji je razlog povratka?
- Ima dosta razloga. Što se tiče škole i fakulteta ja sam bio zadovoljan, imao sam dobre ocjene i što se tiče tih obaveza nisam nikada imao problema. Čak sam bio jedan od najboljih učenika u ekipi. Međutim, košarkaški tamo nisam uspijevao pokazati sve što znam i mogu. Svaki put kad bih se preko ljeta vratio u Hrvatsku te kad bih igrao s dečkima koji igraju Premijer ligu, shvatio sam da mi europski stil košarke puno više odgovara. Tako da je košarka razlog zašto se vraćam. Uvjeren sam da u Hrvatskoj mogu pokazati svoje znanje te prenijeti iskustvo iz Amerike i tako dodatno podići svoju ukupnu kvalitetu.
Koliko ste napredovali u SAD-u?
- U mojoj ekipi najviše se radilo na šutu, užasno puno smo šutirali. Veliki plus u Americi su uvjeti. Dvorana je stalno dostupna, može se doći u bilo koje doba dana. Što se mene osobno tiče, najviše sam napredovao u igri licem prema košu, u šutu, u unutarnjoj igri, također sam više u balansu s manje izgubljenih lopti.
Kako izgleda prosječan dan košarkaša na sveučilištu?
- Ovisi radi li se o pripremnom dijelu ili dok traje sezona. Ja mogu opisati kako to izgleda dok traje sezona. Buđenje oko osam, devet ujutro, doručak, zatim predavanja koja su u jutarnjim satima. Ako bih u međuvremenu imao neku rupu otišao bih sat vremena u dvoranu malo šutirati. Nakon toga natrag na predavanje pa ručak i onda u popodnevnim satima trening. Nakon toga skauting druge ekipe, pa se ubaci i teretana. Onda večera te sama večer ostaje za učenje. Nema puno vremena, nekad bi mi se znalo dogoditi da se nemam vremena čuti ni s roditeljima.
Koliko je teško igračima iz Europe prilagoditi se na njihov sustav i izboriti za minute?
- Dosta, ali opet sve ovisi o treneru te o pojedincu. Ja sam imao trenera koji je gledao tko se koliko trudi na terenu te koliko je netko u dvorani. Ja sam poznati radnik. Mene je moj rad i trud doveo tu gdje sam. Tako sam se izborio za mjesto u seniorskoj ekipi Cibone kod trenera Vladimira Jovanovića. Sve te svoje navike sam prenio u Ameriku, što se mom treneru jako svidjelo. U početku nisam puno igrao, trebalo mi je vremena da se priviknem. Nakon par mjeseci našao sam mjesto u rotaciji te sam igrao.
Za Cibonu ste debitirali 2021. protiv Crvene Zvezde. Kakav je bio osjećaj?
- Bio je to veliki šok za mene, imao sam 17 godina. Tri dana prije su mi iz kluba javili da sam priključen seniorima i da putujem u Beograd. Bio sam jako sretan. Ušao sam u posljednjoj četvrtini te sam morao čuvati euroligaške igrače, Coreyja Waldena i Jordana Lloyda. Koliko god sam bio uzbuđen, toliko sam bio i prizemljen. Želio sam pokazati treneru da može računati na mene i da nisam došao tu samo gledati i diviti se.
Što donosi budućnost, koji su planovi?
- Prioritet je košarka, naći klub. Imam veliku želju, imam dosta toga za pokazati, da ljudi vide kakav Vito Vujović jest stvarno. Kad se ode u Ameriku nakon par godina se nekako izgubite, većina ljudi zaboravi na te igrače. No to su sve marljivi igrači koji rade i treniraju. Nismo baš za zaboraviti, imamo i mi što za pokazati - zaključio je Vito Vujović.