Priča o Toniju je prije svega priča o radu, radu i onda o još malo rada. U svakom šutu koji je ikada zabio, a zabio ih je puno, u svakoj finti koju je ikada napravio, sadržano je tisuće i tisuće šuteva i finti koje je napravio sam ili sa svojim tatom na bilo kojem košu koji se našao u blizini, na bilo kakvom komadu asfalta na koji je donesena lopta. Treninga u dvorani je bilo puno, treninga vani je uvijek bilo više. Dio je ovo oproštajne poruke koju je MKK Novi Zagreb, na društvenim mrežama, posvetio Toniju Garmi, svom sada već bivšem igraču, nakon potpisa ugovora s velikim Real Madridom. Predmetne rečenice vrlo zorno oslikavaju radnu etiku, disciplinu i posvećenost ovog “wunderkinda” koji - zajedno s ocem Nikolom - potpisuje trenutno najinspirativniju i najljepšu priču hrvatske košarke. Trinaestogodišnji dječak (rođen 21. svibnja 2010. godine) impresivnim je brojkama i briljantnim izvedbama na parketu “izuo iz cipela” skaute Kraljevskog kluba te će početkom rujna preseliti u španjolsku prijestolnicu i, u optimalnim uvjetima Realovog omladinskog pogona, nastaviti svoj sportski i životni put, te nastaviti razvijati ogroman košarkaški potencijal koji posjeduje.
U hrvatskoj javnosti posebno je odjeknula njegova veličanstvena predstava protiv Cibone kada je zabio nevjerojatnih 73 poena. Novi Zagreb utakmicu Zagrebačke lige U-13 je pobijedio 95:73, što znači da je Toni zabio isto poena kao cijela suparnička momčad. Premda u domaćim medijima dominira narativ prema kojem je upravo taj susret označen kao ključan u smislu da je izvedbom protiv Cibone zaintrigirao ljude iz Reala i osigurao si kartu za Madrid, Tonijev otac Nikola otkrio nam je kako su interes i kontakti postojali mnogo ranije.
- Mene su iz Reala kontaktirali već krajem siječnja. Rekli su mi tada da su pogledali neke videozapise Tonijevih igara koje su dobili i da takav materijal nisu imali već 20 godina u Španjolskoj. Utakmica s Cibonom se dogodila tek sredinom ožujka, dakle mjesec i pol dana nakon tog inicijalnog kontakta, te samo ubrzala proces - otkrio nam je nekadašnji košarkaš Zagreba u kojem je između ostalih klubova igrao i stariji mu brat Joško.
Rekordnih 57 na turniru
Na poziv iz Reala, Toni je početkom travnja kao gost sudjelovao na Torneig FIBA Castelldefels U-13 turniru u Španjolskoj, gdje je u dresu madridskog kluba, osvojio drugo mjesto (poraz u finalu od Barcelone). Objeručke je zgrabio priliku da tamošnjim trenerima i stručnjacima demonstrira svoju vještinu, odnosno širok repertoar, isporučivši nove predstave za pamćenje - bio je, naime, najbolji strijelac turnira sa 170 poena u šest utakmica, dok je srušio i rekord natjecanja s 57 u jednom susretu. Tata Nikola u Španjolskoj je s tribina pratio nastupe svoga sina te iz prve ruke ispričao kako su se stvari razvijale od prvog treninga do završetka turnira.
- Htjeli su ga vidjeti jer je kontinuirano postizao odlične brojke, zanimalo ih je radi li se možda o akcelerantu ili visokom dječaku. Onda su vidjeli da se radi o djetetu normalne građe i visine, niti je najbrži, niti je najviši, niti najskočniji; on jedva skoči do table, dok neki igrači iz njegove generacije već debelo skaču do obruča. Trening je bio zakazan za 10 ujutro, on me tražio da dođemo 15 minuta ranije kako bi mogao osjetiti loptu, parket i obruč. Trening još nije bio ni počeo, a oni čim su ga vidjeli u dvorani kako dribla i šutira rekli su: “To je to, on je materijal za nas - takvog nemamo”. A kada su krenuli treninzi i kada je na red došao taj turnir, njihov je interes višestruko porastao - priča 38-godišnji Splićanin za zagrebačkom (uskoro i madridskom) adresom.
- Mi smo kao obitelj zaista sretni i uzbuđeni, te povrh svega ponosni na njega. Bilo je puno nepoznanica i noviteta, nisam znao kako će reagirati u cijeloj toj situaciji, ali on je sve odradio vrhunski, iznad svih mojih očekivanja. Znao sam da je spreman, ali opet, išao je u nepoznato i nije znao što ga očekuje, no sve je besprijekorno odradio. Osobito sam ponosan na njega jer mi u jednom trenutku rekao: “Stari, ne brini se, opušteno gledaj utakmice jer točno znam što trebam raditi. Odigrat ću dobro i sve riješiti kako treba, ti si me pripremio za ovo. Opusti se i jedi kokice”. Gledao sam ga i pomislio: “Ovaj nije normalan”. Tresao sam se jer sam znao da je to prekretnica koja mu može promijeniti život, da bi na koncu odigrao bolje nego ikada.
Fizički inferioran
O tome kako su Tonijeve navedene predstave doživjeli u Realu, ali i kako generalno percipiraju njegove košarkaške kvalite, vjerojatno najbolje govori opaska Alberta Angula, nekadašnjeg beka španjolske reprezentacije koji niz godina u najtrofejnijem europskom klubu radi isključivo s djecom.
- Rekao mi je da čak ni Luka Dončić, kada je tek došao u klub, nije imao takvu početnu bazu kakvu Toni ima sada - otkrio nam je Garma stariji.
Brojke koje je 13-godišnji Hrvat ostvario na prestižnom turniru u Španjolskoj govore same za sebe, kako je pak Toni (visok 180 cm) na parketu izgledao u odnosu na svoje španjolske vršnjake?
- Bio je fizički inferioran u odnosu na druge dječake, on na tijelu nema nijedan mišić, dok se svoj djeci tamo vide, primjerice, snažni listovi, ključne kosti ili Adamove jabučice. Figurativno rečeno, ako on može napraviti deset sklekova, svi drugi mogu napraviti 50. Kada bi ih netko gledao na zagrijavanju, rekao bi da Toni uopće neće ući u igru, kamoli da će nešto spektakularno napraviti. Međutim, kad krene utakmica stvari se mijenjaju. On uzima loptu i dirigira igrom, možda će glupo zvučati, ali on je u tim trenucima bio “šerif” i vodio računa o tome kome ide lopta.
U nastavku razgovora vratili smo se na početak Tonijevog košarkaškog puta...
- Krenuo je trenirati u prvom razredu. Kao i svako dijete, u početku je to doživljavao kao igru graničara ili sat tjelesnog, što je, naravno, bilo potpuno normalno za taj uzrast. U tom je razdoblju imao viška kilograma, bio je bucmasto dijete, ali ja sam po nekim njegovim potezima vidio da ima “ono nešto”, drugačije od drugih. Svaki roditelj će to reći za svoje dijete, ali ja sam doista, budući da mi je košarka struka i da sam u njoj 30 godina, kod njega uočio nešto zanimljivo i nesvakidašnje. U drugom je razredu već radio “step back”, gurao loptu kroz noge i iza leđa, kužio što je iskorak, što prekorak - prisjetio se tata Garma, pa ispričao kako se svojevrsna prekretnica dogodila prije tri ljeta:
- Tada je donio odluku i rekao mi: “Tata, htio bih se baviti košarkom, pomozi mi da ovo ljeto smršavim”. U tom trenutku sam i ja imao viška kilograma, pa sam pomislio: “Super, sad ćemo malo zajedno haklati”. Počeli smo igrati 1 na 1, mnogi su mi se smijali kao: “Što ovaj sad igra s djetetom...”, budući da je on tad imao 10 godina. Za svaki tjedan bih mu dao drugu temu; dribling, roling, šut, lijeva ruka, desna ruka, igra leđima... Sljedeće tri godine smo to redovito nadograđivali i nema dana da nismo barem nešto odradili, taman padala kiša, i zato je on danas toliko svestran igrač. Svi me pitaju koja će on biti pozicija, ali ja to ne znam jer može savršeno odigrati na svih pet pozicija. Manipulira loptom kao bek, leđima igra kao centar. Prema antropološkim mjerama, on bi trebao loviti moju visinu, dakle, između 200 i 205 centimetara.
Posljednje tri godine Toni je - po vlastitoj želji - trenirao tri puta dnevno; sa svojim uzrastom, sa starijim grupama (primjerice s pretkadetima, kadetima ili juniorima za koje je također nastupao i ostvarivao sjajne učinke na parketu) i individualno s ocem na igralištu. Djeca njegovog uzrasta u Hrvatskoj treniraju tri puta tjedno, što znači da je dnevno odrađivao broj treninga koji njegovi hrvatski vršnjaci odrade u tjedan dana, dok je u godini dana znao skupiti broj treninga za kojoj bi ostaloj djeci njegove dobi trebalo i do sedam godina.
- Nema dana da ne ispuca 200-300 šuteva, njegov broj ponavljanja i želja su nevjerojatni. Rekao sam mu da ako zadrži taj entuzijazam u sljedeće tri godine samo nebo mu je granica. On ne može otići s treninga ako ne zabije 20 ili 30 koševa zaredom. Vidi, primjerice, Stepha Curryja da je na kraju treninga zabio deset trica zaredom, onda i on to mora napraviti.
Zabije 50, želi 100
Nikola i nastavlja dalje govoriti o Tonijevom “mindsetu” koji ga uvelike izdvaja od vršnjaka...
- U 20 minuta na terenu zabije 50 poena, ali on želi 100, takav “mindset” ima. Nikad nisam sreo dijete od 13 godina koje se već toliko opredijelilo i točno zna što želi. Kad pitaš neke njegove vršnjake što žele biti kad odrastu, neki kažu vatrogasac, policajac, neki kažu NBA igrač, ali on doista to žarko želi i ja ne znam što njemu može stati na put da ne ostvari ono što je zamislio. Njegova djela pokrivaju ono što govori. Mi, primjerice, idemo na utakmicu, igra se juniorska liga i on mi kaže: “Danas idem na 30 poena”, ja mu odgovaram da je nemoguće da toliko zabije jer će igrati sa starijim dečkima koji su veći i snažniji od njega, koji izgledaju praktički kao ja. Na kraju završi utakmica, on zabije 35! Drugačiji je od svih, potpuno je “unutra”, maksimalno posvećen tome što radi i mogli bismo reći da je pravi fanatik. Osim toga, njegove antropološke mjere prate njegove želje. On već sada izgleda kao košarkaš, kao senior u malom; način na koji hoda, njegov raspon ruku, potkoljenice... Ukratko, sigurno će se baviti košarkom, samo je pitanje do koje razine ćemo doći.
Sljedeća postaja na putu prema najvišim košarkaškim razinama bit će Madrid. Toni će pristupiti Realovom omladinskom sustavu i nastaviti razvijati svoje vještine pod okriljem najuspješnijeg kluba Starog kontinenta, u elitnim uvjetima i pod paskom ponajboljih svjetskih trenera. Nikola će otputovati sa svojim sinom u španjolsku prijestolnicu, “čuvati mu leđa” i nastaviti pružati bezrezervnu podršku.
- Procijenio sam da je pametnije sjesti u avion i otići s njim tamo na godinu, dvije ili tri, da mu maksimalno pomognem, pa što bude. Ići ću u Madrid pomoći mu kroz razgovore, više neću moći toliko s njim raditi, to je sigurno, ali ću pratiti njegove utakmice i, ako bude potrebe, ukazati mu na što bi trebao obratiti više pozornosti tijekom treninga. Neće biti prostora da, kao u Zagrebu, odemo na igralište i ispravljamo stvari, ali pomoći ću mu kroz razgovore. On će biti u programu cijeli dan, 12 sati, treninzi, škola, učenje, dodatni satovi španjolskog jezika. Jednostavno moram biti tamo i vidjeti kako će reagirati na to sve, dosta je vezan uz nas, dobio sam ga vrlo mlad i mi smo kao dva brata. On je još uvijek dijete i bilo bi mu teško samom, zato idem s njim da mu olakšam koliko god mogu. Sa suprugom Miom sam se dogovorio da ću prvu godinu ja otići s njim jer ona ima posao, kćer Nina ide u školu i nije jednostavno izvesti da odmah svi odemo. Plan je da mama i sestra dolaze jednom mjesečno kod nas da tu prvu godinu prebrodimo na najbolji mogući način, onda ćemo za dalje vidjeti kako je najpametnije - objašnjava nam Nikola.
Pričao s Musom i Hezonjom
Prelazak mladih igrača u ranoj životnoj dobi u velike klubove i sredine uvijek nosi i određeni teret, to dokazuju i brojni primjeri, kako košarkaški, tako i iz svijeta nogometa. Pritisak i konkurencija su veliki, pa se brojni dječaci izgube u kolopletu novonastalih okolnosti. Pitali smo Garmu seniora kako on gleda na to i kako misli da će se Toni nositi s izazovima takvog tipa.
- Svjestan sam svih scenarija i mogućih raspleta. Za deset godina možda ipak ne ispuni očekivanja, ali može biti i da ispuni. Šteta je ne pokušati, ako ostanemo doma i treniramo na vanjskom igralištu, ne znam koliko će to nekome biti značajno. Mislim da je ipak bolje da se razvija u Real Madridu, da igra protiv Barcelona i Malage, odnosno protiv najboljih dječaka na svijetu nego da se ovdje veseli što je nekom malom klubu zabio 100 poena. Može se dogoditi i da jednog dana završi kao igrač koji će se vrtjeti po Španjolskoj. Netko će možda tada reći “mali nije uspio”, dok bih ja sad potpisao da cijeli život igra ACB ligu. Može 10-15 godina igrati španjolsku ligu, kao, primjerice, Ante Tomić, pa može li netko reći za Antu Tomića da nije uspio u životu? Treba vidjeti koji se maksimum može izvući iz njegove karijere. Svjestan sam svega, ali moje je mišljenje da ako on sad iz jednog takvog kvalitetnog sustava, profesionalnog drila i treninga, ne daj Bože, ne postane košarkaš, budite sigurni da ne bi postao ni iz Novog Zagreba.
Je li se otac možda savjetovao s nekima od naših košarkaša koji su svojevremeno također vrlo mladi otišli u Real Madrid?
- Razgovarao sam s Džananom Musom, s Mariom Hezonjom, ali i s ocem od Borisa Tišme. Svi oni rekli su mu da bi napravili istu stvar. Tišma je apostrofiran kao netko tko nije uspio, ali ja to ne bih tek tako olako rekao jer momak ima tek 21 godinu. Mogao je odabrati da igra u Španjolskoj ligi, odlučio je otići kratko doma, ali će se sigurno na velika vrata vratiti negdje drugdje. Osim toga, kad pogledate Tišmu, on jedini u hrvatskoj ligi izgleda kao košarkaš. Njegov stas, figura, postura... Kad ga pogledate, vidite da je došao iz ozbiljnog programa. Teško je uspjeti u Realu, da Toni zaigra za seniore Reala je novo čudo koje se nama tek treba dogoditi, daj Bože da se ostvari, nije to tek tako. Tamo su najbolji igrači na svijetu, nije kao kod nas “ubacit ćemo par klinaca da popunimo momčad”, jednostavno moraš biti najbolji da bi završio među seniorima.
U završnom dijelu razgovora Garma stariji poslao je vrlo inspirativnu poruku svim mladim sportašima u Lijepoj Našoj, kao i njihovim roditeljima.
- Volio bih da ovo bude motivacija roditeljima sve djece u Hrvatskoj koja treniraju bilo koji sport i čiji roditelji ulažu svoje vrijeme, odriču se, voze djecu na treninge, plaćaju im članarine i putovanja te ih bodre na utakmicama, da se iz malog kluba može nešto postići. Nismo mi još ništa postigli, tek smo na startnoj poziciji da krenemo nešto postizati, ali tvrdim da se može. U košarci sam 30 godina, nikad za Tonija nisam nazvao nekog svog prijatelja i tražio da mu dogovori probu u nekom velikom klubu. Nikad nisam ni pomišljao da nešto napravimo preko veze, nego smo marljivo radili i čekali da nam se otvori prilika. Neka ovo bude motivacija svoj djeci u svim sportovima koja možda nisu najbrža ili najviša, da se može uspjeti. Da vidite moje dijete prije tri godine i da vas netko pita koji se neće baviti košarkom i koji neće uspjeti, pokazali biste prstom upravo na njega.
I zaključak Nikole Garme:
- Neka ljudi vide da se to ne događa negdje u Sjedinjenim Američkim Državama ili u holivudskim filmovima, nego da to može biti i naša realnost, uz dovoljno truda, rada i odricanja, bez obzira o kojem se sportu radi.