Vrijeme je valjda moralo biti upravo tako. Cibona koju je stvorio i za koju je živio koprca se u tko zna kojem krugu pakla. Reprezentacija koju je stvorio, koju je odveo na Igre u Barceloni i time je svijetu u Doba Nastajanja ponudio priču o jednom malom narodu u srcu Europe, sada se strmoglavila se u podrum, ne svjetske, nego europske košarke. Zagreb u kojemu je živio gotovo svih svojih 85 ljeta baš je dan ranije potopila najgora oluja.
Još tamo u veljači, otišao je još jedan koji je bio više od samog poimanja trenera. Otišao je Ćiro Blažević. Tu više nije bilo mjesta niti za Mirka. Mirka Novosela.
U zadnje vrijeme je njegova fotelja bila prazna. U središnjem redu Cibonine lože, dvorane koju je na svoj brk, uvaljujući fintu saveznim strukturama i partijskim moćnicima napravio za Univerzijadu, koju je također doveo ovdje, ta prazna fotelja zlokobno je dala naslutiti da Mirko nije dobro. I kad bih se raspitao, čuo sam samo potvrdu. Da, nije bio dobro.
Ne znam uopće kako je to izgledalo kad Mirko Novosel nije bio dobro. Jer nikada, ali baš nikada nisam upoznao nikoga tko bi bilo kakvu vijest, koja je, ono, bila baš negativna, mogao učas pretvoriti u priču, "znaš zakaj je to dobro". Ta zarazna energija, taj pozitivizam kojim je zračio, ta vizija da će sutra biti bolje, najbolje, vjerojatno je nešto što ću zauvijek pamtiti.
Mirka Novosela nisam stigao upoznati kad je bio najbolji u svom poslu. Iako, pitanje je svih pitanja, što je to uopće trener, šef stručnog stožera, ili štaba, u ona Mirkova vremena. Lucidan, brz u razmišljanju, Mirko Novosel je možda prvi od svih koji su se ovdje ikada pokušali baviti trenerskim poslom shvatio da biti trener nije samo imati nekoliko taktičkih opcija za obranu i napad, uzeti u ruke zviždaljku i obući trenirku, nego je to puno šira disciplina koja zahtijeva puno različitih aspekta socijalnih vještina. Bio je psiholog, bio je pedagog, znao je kad treba zagalamiti, a kad treba jednostavno prešutjeti. i okrenuti glavu. Bio je u tome majstor.
Jer, rastao je s ozbiljnim frajerima u sportu koji je u vremenu kad je on bio taj koji ih je vodio postajao najveći sport jedne zajebane zemlje i još zajebanijih ljudi.
Jedan je od prvih koji napravio link s američkim trenerima, Davea Gavitta je smatrao, recimo, prijateljem. Često igrači mijenjaju sport, pa je tako Krešo Ćosić nesumnjivo promijenio košarku, ali imao je na klupi Mirka Novosela koji je spojio Krešinu viziju igre, okrenuo čovjeka od 210 cm da igra licem prema košu i dao mu loptu u ruke. Odlučio je da će match-up zonom s kojom je Cibona postala prvi puta prvak Europe omogućiti Draženu Petrovića da se odmara u obrani, ne bi li na suprotnoj strani terena mogao raditi čuda. Selektirao je, zajedno s najboljim sustavom koji je ikada postojao u povijesti sporta, sustavom jugoslavenske košarke, izolirati momke koji su na terenu imali izniman IQ i shodne tome atletske predispozicije. I igrači su se pojavljivali u serijama.
Kad mu je dosadilo biti samo trener, kad se nauživao naslova prvaka Europe, bilo reprezentativnih, bilo klupskih, s Jugoslavijom ili kasnije s Hrvatskom, kad je imao u svojoj kolekciji, koju je brižno čuvao u podrumu, svojem muzeju na Zrinjevcu, i olimpijska odličja, kad je shvatio da Zagreb propada jer nema sportsku infrastrukturu, pa krenuo u projekt Univerzijade, kad je osnovao Hrvatski košarkaški savez i stabilizirao Cibonu, misleći, kako neće nikada propasti, počeo je i svaštariti.
Dva puta je Franji Tuđmanu rekao "da", jednom kad se zaposlio kao doministar za sport i jednom kad ga je Tuđman vidio kao direktora Dinama jer se trebao izgraditi stadion, a Mirko je imao iskustva s izgradnjom Cibonine dvorane.
Ovoga puta tu nije bilo "ciglica", nije bilo niti euforije, jer su vremena bila teška, a i ugođaj oko kluba nije bio naročit. Niti je to bio Mirkov sport. Naravno da nije uspio.
U to vrijeme već ga je sudačko-kvazipolitička struja, zajedno s njegovim suborcem Borisom Lalićem potjerala iz Hrvatskog košarkaškog saveza, istoga kojega je on sam osnovao, a zbilo se to baš nakon zadnje hrvatske medalje uopće, one u Ateni 1995. Kako je to izgledalo kasnije, znate se i sami.
Posljednjih dvadesetak godina želio je vjerovati da će biti dobro. Mutni tipovi koji su se počeli baviti Cibonom često bi koristili zbog prizemnih i samo svojih razloga ime Mirka Novosela, pridavajući mu priče, jer bilo je dobro da je Mirkec na njihovoj strani, a njih košarka nije zanimala. Novosel je vjerovao. Nikako mu nije išlo u glavu zašto danas sport u odnosu na kulturu dobiva dotiranih sredstava u omjeru 1:10, dok je u vrijeme najvećeg uzleta sporta, u osamdesetima taj omjer bio obrnut na stranu sporta. Nije tada valjala kultura? Ma nemojte. Evo, sad valja, sad je super. Sport je, pak, sigurno lošiji.
Sto puta se u svakom razgovoru vraćao na tu temu nepravednog, on ga je zvao "maćehinskog odnosa" države ili gradskih struktura prema sportu. I to ga je izjedalo. Jer on je bio čista suština Zagreba i sporta u gradu.
Glista, kako su ga zvali njegovi suvremenici iz tih crno-bijelih dana, bio je tip koji je igrao neki čudan sport na Tuškancu, sport koji se tada igrao na otvorenim igralištima, "pa si morao, ako je bila kiša, na brzinu zabiti nekoliko poena, jer bi se lopta napuhnula i nije više išla kroz obruč". Osim što je bio odličan igrač, bio je kasnije i savezni sudac, čuo sam priče onih koji su gledali kako sudi da je bio kud i kamo talentiraniji od nekih koji su ga kasnije tjerali iz Saveza koji je on stvorio. Onda je postao savezni trener, stigao do svih ludih medalja, uoči finala čitao osobne poruke samog Tita i kad je Cibona bila tu gdje je danas, otprilike nigdje, kad su Željeznice, na kojima je svojedobno i on radio kao završeni pravnik, odlučile više ne financirati košarku, vratio se u Zagreb i zajedno s Vladimirom Anzulovićem, velikim prijateljem i uz svesrdnu pomoć partijskog šefa Slavka Šajbera, koji je naredio tvrtkama iz prehrambenog sektora da ulažu u novi klub, u Cibonu, krenuo raditi remek djelo.
Niti deset godina kasnije Cibona je postala sposobna dovoditi u svoje redove ikone sporta poput Krešimira Ćosića ili Dražena Petrovića, niti deset godina kasnije Cibona je već imala pospremljena dva naslova prvaka Europe u svojoj vitrini. Deset godina kasnije dobila je i svoju dvoranu, u srcu Zagreba, s poslovnim prostorima uz nju, sve u vlasništvu kluba, koji su trebali zauvijek hraniti proračun. Dok Cibona nije opljačkana. I dovedena tu gdje je sada.
Bio sam klinac kad sam ga upoznao. S velikim respektom, no Mirko nije bio tip pred kojim bi vam drhtala koljena. Vrlo je lako s njim bilo napraviti pristojan profesionalan odnos. U kojemu ste uvijek mogli nazvati, a i on je znao sam okrenuti broj. Znao je pričati satima, nekada ste se složili, nekada niste, nekada je tupio o "tehnologijama koje se znaju", o "trenerima crtačima po pločama" i "playmakerima koji se hvataju za jaja, i kaj je sve to? Zakaj pokazuju akcije koje će igrati? Da ovi protiv kojih igraju znaju kaj će odigrati?".
Bio je neobično zanimljiv. Velike, bogate memorije, sjećao se sitnih detalja. I živio je vrijeme, morao ga je živjeti, koje je bilo drugačije od vremena kad je bio mlad, popularan i kad je ovo bio neki drugi sport.
Imao je zanimljiv pogled na novinarstvo. A i to je radio, čak za SN. Pa je tako uoči Igara u Los Angelesu vodio reprezentaciju na američku turneju, a za SN je javljao pokusne utakmice. I tu čarobirao s poenima reprezentativaca. Dražen se tek vratio iz vojske, nije bio u naročitoj formi nakon godinu dana neigranja, ali malo mu je Mirko dodavao poena kad je diktirao glave. Jer trebalo je momku vratiti samopouzdanje. I tko je, uostalom, to tada mogao provjeriti?
Jednom me uhvatio i s pričom, valjda me želeći odvesti na pravi put, kako je nekada jedan stari, također pokojni novinar Večernjeg lista sve znao o Ciboni, sve što se događalo. "Ali nije nikaj napisao".
Da, bila su to neka druga vremena.
A on je u njima bio superheroj. Bio je Red Auerbach. Ili ono što je Red za najveći klub svih vremena, za Boston Celticse, to je Mirko Novosel bio za Cibonu. Doduše, ne samo za Cibonu. Nikako ne samo za Cibonu.
Otkako je primljen u Hall of Fame, ponosno je nosio prsten člana. Bio je tu gdje pripada.
Red je ostao upamćen po cigari koju nije vadio iz usta. Mirko Novosel je uz Ciboninu dvoranu plasirao i svoju, čuvenu "cigaru". Tako se kolokvijalno, za one koje ne znaju zvao Toranj. Mirkova cigara.
Kad ga više nema među nama, bilo bi red da se u ovom gradu nešto ozbiljno nazove po Mirku. Vidim kako je Aco Petrović već predložio da to bude Arena. I nemam ništa protiv.
Malo je ljudi po kojima se bilo što u ovom gradu zove, a da su ostavili trag kakav je ostavio Mirko Novosel. Dok ih ima puno, baš puno koji s Mirkom Novoselom i njegovom ostavštinom ne mogu u istu rečenicu, a ne u istu ulicu ili trg.