Zlatni trolist splitske Jugoplastike pamtit će dok je svijeta i vijeka, treba to uvijek i iznova naglašavati, pogotovo u teškim trenucima kao što je ovaj kad se oplakuje odlazak Petra Skansija u 79. godini života.
Taj zlatni trolist sa Skansijem činili su još Rato Tvrdić i Damir Šolman, tri od četiri najbolja strijelca u klupskoj povijesti. Snajper Šolman prvi sa 6156 koševa, Tvrdić drugi sa 5575 i četvrti Skansi sa 3614. Hijerarhiju je narušio jedino Velimir Perasović za samo dva koša (3616). Bila su to, naravno, drugačija vremena. Sva trojica su čitav svoj igrački opus provela na Gripama, a tu pričamo o više od 15 godina karijere, osim što je Skansi imao jednogodišnji izlet u Pesaro da bi se vratio u dvostrukoj ulozi kao igrač i trener.
Kruna te zlatne generacije bila je prva titula prvaka Jugoslavije 1971. godine, a godinu dana kasnije u Tel Avivu protiv Ignisa uskraćen im je uspon na europski vrh. Poraženi su s jednim košem razlike u finalu, prešućen je prekršaj na Šolmanu u posljednjim trenucima...
Šolman je kao rođeni Zagrepčanin izrastao u žutu legendu, baš kao što je 20 i nešto godina ranije Bernard Vukas zamijenio Zagreb za Split da bi postao ikona Hajduka. No, nije to tema, na žalost. Tema je ostavština Petra Skansija, kroz koju nas sasvim lijepo, makar sa suzama u očima i tihim glasom, šaptom, vodi Šolman.
- Danima ga već oplakujem, znao sam da nije dobro, pratio sam njegovu borbu s bolešću... - sjeta se itekako osjeća, bol odzvanja. - Posljednjih je dana bio i na morfiju, gasio se. To je tako, priča o životu i smrti.
Nitko od nas neće uteći. Šolman je u Split stigao 1968. godine i za Jugoplastiku igrao sve do oproštaja 1983. godine.
- To što sam došao u Split i što se nakon svih ovih godina osjećam kao Dalmoš, kao da sam ovdje rođen, najzaslužniji su Pero i Rato. Oni su me doveli, oni su me nagovarali na pripremama reprezentacije, uvjeravali me da mi nigdje neće biti bolje nego u Splitu. S ove distance, mogu samo reći da su bili u pravu. Istina je da me silno želio trener Branko Radović, ali meni je u konačnici imponiralo što me kao suigrača žele Pero i Rato. Što da vam kažem, Pero je bio autoritet.
Najprije su bili suigrači, pa je Pero bio i trener Damiru od 1973. do 1978. godine, ali iznad svega su bili - prijatelji, neraskidivo vezani.
- Familijarno baš bliski, najbliže što možete zamisliti. Na sve one sate i sate provedene u dvorani, treninzima i utakmicama, putovanjima nadovezali smo druženja izvan košarke. Teško je uopće zbrojiti na koliko smo večera zajedno bili u Javora, kod Ante Šporkoga u Podstrani, prema Omišu. Tamo smo slavili i onaj moj pobjednički koš Bosni u majstorici u Beogradu za titulu prvaka Jugoslavije 1977. godine.
Imaju na Gripama tri fotografije, tri sekvence toga čudesnog koša za 98:96 kojim je razbijen posprdni nadimak o Drugoplastici, o četiri druga mjesta u pet prethodnih prvenstava. Te 1977. godine Jugoplastika je postala prvi klub s trostrukom krunom, uzeli su tada i domaći kup, te obranili titulu u Kupu Radivoja Koraća.
Sjetio se Šolman i događaja koji je promijenio kompletnu sliku o košarci na području bivše države, označio njen uzlet u neslućene visine. Titula svjetskog prvaka 1970. godine.
- Da, to je bilo nezaboravno iskustvo u Ljubljani. Istakao bih da je prva petorka bila naša, hrvatska. Na bekovima Rato Tvrdić i Nikola Plećaš, moja malenkost na krilu, a pod koševima Petar Skansi i Krešimir Ćosić. Kakva smo mi bili momčad...
Za vječnost.