Katedrala, Dinamo, Zrinjevac, plavi tramvaj, kumice na Dolcu, Lotrščak, Sljeme... Samo neki od simbola s kojima povezujemo, koji su prva asocijacija na Zagreb. Barem onih koji u njem žive, rađaju i umiru, koji ovaj grad ljube, na njega se kao povremeno i “srde”, s njim žive, proživljavaju s njim sve “lepe i grde cajte”. Tu uz obalu jedne rijeke od koje taj isti grad panično bježi. Tam gdje je navodno neka djeva Manda, po legendi, “zagrebala zemlju po vodu”, po drugima “zagrabila vodu” i tako je naselje podno Gradeca i Kaptola dobilo ime. Legenda tako veli, a sad koliko su pučke legende vjerodostojne, pustimo na stranu. Nije to tema, niti je bitno.
No, ima još jedan sinonim za ovaj grad. Cibona. Nije se uvijek baš tako zvao ovaj klub. Počelo je sa Sloboda, pa Zagreb, Vihor i Polet, a od 1950. do 1976. Lokomotiva. Od ‘76. do danas, Cibona. E, pa taj klub danas slavi tričetvrt stoljeća postojanja, 75 godina od utemeljenja. U ovakvim je prilikama prava povlastica kada za ispisati koji redak o povijesti ne treba ući u prašnjavu pismohranu, stare novine, knjige, dokumente. Privilegij je kada postoji živi svjedok vremena - Mirko Novosel.
- Klub je osnovan 1946., a ja sam kao pionir u Lokomotivi počeo 1952. Dakle, 69 godina.
Ovomu se više nema kaj dodati. Mirko Novosel je u Ciboni i s Cibonom prošao sve. Igrač-poletarac, nadareni klinac, pa kasnije ozbiljan seniorski igrač, ali i trener, pa i graditelj dvorane, čelnik kluba. Jednostavno, “tata Cibone”.
Cibus bonus
Kako je to počelo ili kako ste vi kao dječak uopće spoznali da vam u gradu postoji neki košarkaški klub, da bi se vi htjeli baviti tim sportom, kako su se okupljale prve momčadi?
- Klub je osnovan na Tuškancu, pokraj današnjeg Saloona, na igralištu koje je danas krov podzemne garaže. Godine 1950. klub su preuzele željeznice, tadašnji ŽTP Zagreb. Tako je i nastalo ime Lokomotiva, željeznice su bile sponzor.
Dobar novac?
- Ma kakav novac. Jedino kaj su davale željeznice su bile besplatne karte za vlak, da smo mogli putovati. To je sve. A Cibona je nastala 1976. zahvaljujući prije svega pokojnom sportskom novinaru Vladimiru Anzuloviću koji je uspio animirati Slavka Šajbera, partijskog šefa u Zagrebu, da se klub spasi od propasti koja je prijetila. On je okupio direktore prehrambenih tvrtki Franck, Kraš, Badel i Voće. Oni su dogovorno preuzeli sponzoriranje Lokomotive s tim da su prvo promijenili ime kluba u Cibona. To je složenica od Cibus bonus ili “dobra hrana”. Tada su mene kontaktirali, koji sam u to doba bio trener jugoslavenske reprezentacije, od 1970. do 1976. Tada sam se vratio u Zagreb i tada je počeo projekt Cibona. U početku sam skupio sve nadarene juniore po Hrvatskoj, pa su ih tada zvali “dječji vrtić Mirka Novosela”. Nakon četiri godine, 1980. osvojili smo prvi trofej, tadašnji Kup Jugoslavije kada smo u Borovu, u Vukovaru pobijedili Bosnu koja je tada bila prvak Europe.
Igrali smo samo ljeti
Malo bismo se vratili na igrački početak. To je 7 godina nakon II. svjetskog rata, pretpostavljamo solidna neimaština. Kako ste nabavljali tenisice (ako je takva vrst obuće postojala), dresove...?
- Druga su to vremena bilo. Na svakakav bi se način snalazili, ali u ono doba se košarka igrala samo ljeti, na otvorenom. Po zimi bismo pauzirali. Nije bilo dvorane. Igrali bismo na Tuškancu i sjećam se da nam je najvažnija stvar bila ne suparnik, nego jel’ bu padala kiša ili ne bu. Ak’ je padala kiša, a imali smo kožnate lopte, one bi se toliko natopile vodom, da ih je bilo teško dobaciti do koša. Međutim, imali smo i u tom igračkom dijelu i uspjeha utoliko da smo došli u situaciju boriti se za vrh Prve lige. Jasno, sve je bilo amaterski tada. Svi smo bili studenti i bila je praksa da smo odgađali odlazak u vojsku do 27. godine, što je bio zakonski maksimum odgode. Tako sam ja s 27 godina, u jesen 1965. otišao u vojsku, a ispostavilo se i da sam tada završio igračku karijeru. U vojsci sam imao i nekih zdravstvenih problema.
No, bez Lokomotive niste mogli i nakon prestanka igranja.
- Ali sam prvo bio savezni košarkaški sudac. Godine 1966. sam sudio sve glavne derbije Yu-lige jer su tada najbolji klubovi dolazili iz Beograda, Zadra i Ljubljane. Malo kasnije je i košarka konačno ušla u dvorane i ja sam tada dobio ponudu da postanem trener Lokomotive. Prve smo utakmice pod krovom imali u dvorani Vatrogasne škole na Ksaveru. To je bila jedina dvorana tada u Zagrebu. Usput, u istoj sam se dvorani baš nedavno cijepio protiv koronavirusa, pa sam se smijao kako se eto sad cijepim u dvorani u kojoj sam počeo trenersku karijeru. Imali smo dobre jako rezultate, 1971. smo se borili za naslov prvaka.
Što se Novosela tiče uslijedilo je uspješno razdoblje s reprezentacijom (naslovi prvaka Europe, svjetsko srebro 1974. i olimpijsko srebro u Montrealu ‘76), a onda povratak u Cibonu 1976.
- Zvali su, pritiskali da se vratim, iako sam ja stalno i bio vezan, pratio sve u Lokomotivi. Klub je tada bio na izdisaju, ali je onda započeo taj novi, veliki projekt Cibone.
U 9 sezona 14 trofeja
Projekt koji je prve rezultate, konkretne trofeje počeo nizati od 1980. ako se ne varamo.
- U 9 sezona, od 1980. do 1988. smo osvojili 14 trofeja.
Prvo, zvučnije pojačanje je bio, ako se ne varamo Krešo Ćosić, a godina 1980.?
- U Moskvi na OI sam bio određen da zajedno sa Žeravicom vodim reprezentaciju. I često sam bio s Ćosićem. On je Zadranin, ali je rođen u Zagrebu. U Moskvi sam mu rekao, već je bio završio dvogodišnji ugovor u Bologni, “Čuj Krešo, ti si se rodio u Zagrebu i znam da si košarkaški Zadranin, ali ovo je prilika da možda svoju karijeru završiš u Zagrebu!”. Odmah je prihvatio i ‘80. došao u Zagreb. Igrao je s nama tri sezone, a ‘82. smo osvojili Prvenstvo, Kup i Kup kupova. Krešo je tada završio svoju igračku karijeru, a mi smo u ljeto ‘84. realizirali dolazak Dražena Petrovića što je bio šlag na tortu. Tu je došla velika ‘85. kada smo ponovo osvojili dvostruku domaću krunu, ali prvi put i naslov prvaka Europe. Te smo sezone triput tukli Real Madrid. Doma, u gostima kod njih, i u finalu u Ateni. Vrhunac!
Mirko Novosel se nakon prvog naslova prvaka Europe povlači uz kluba, budući da je uključen u projekt Univerzijade, iako i tada, s nove dužnosti povlači ključne poteze. Famozna akcija kupnje “ciglica” za novu, Ciboninu klupsku dvoranu, izgradnja današnjeg KC Dražen Petrović, ostavština je Univerzijade i Mirka Novosela.
Momčad je pak prepuštena Željku Pavličeviću koji je prijašnjih devet sezona bio Novoselov pomoćnik na klupi. Nasljednik slijedi stope učitelja, osvaja i drugi naslov prvaka Europe (u Budimpešti protiv Žalgirisa), ali sad dolazimo do intrigantne godine 1987. i finala državnog prvenstva protiv Zadra. Zagrepčani i Cibonini navijači nikada neće preboljeti taj izgubljeni naslov prvaka jer je Cibona bila uvjerljivo najbolja momčad u ligi. Sve je počelo s drugom finalnom utakmicom i “fingiranjem” Draženove ozljede na zagrijavanju, njegovim neigranjem, što Zadar koristi za pobjedu i majstoricu u Zagrebu.
Puste priče o puštanju
Postoji priča da je sve to učinjeno samo stoga jer ste željeli novi trofej, naslov prvaka proslaviti u Zagrebu, a ne u Zadru ili negdje putem do Zagreba?
- Ni govora, to su puste priče. Postojalo je tada pravilo da igrač koji prikupi tri tehničke mora pauzirati jednu utakmicu. Uoči utakmice u Zadru, Dražen je imao 2 tehničke i postojao je strah da u Jazinama ne zaradi treću tehničku i onda ako izgubimo, ne bi ga imali za treću utakmicu u Zagrebu. To je sva istina. A u toj trećoj u Zagrebu, mi smo u poluvremenu još vodili, ali u drugom poluvremenu se mora priznati da je Zadar odigrao perfektno, a Petar Popović maestralno. Postigao je jedno 6-7 trica, čudo. I svaka čast. Istina je da bismo mi sljedeće sezone vjerojatno osvojili i treći put uzastopno Kup prvaka, ali... Zato smo osvojili Kup kupova opet. Trenersku karijeru u Ciboni sam zaključio 1988. kada smo u Rijeci osvojili Kup tadašnje Jugoslavije pobijedivši Jugoplastiku. Ja sam otišao onda na dvije godine u Italiju, u međuvremenu je došlo do narušavanja odnosa u Ciboni, a u Zagreb sam se vratio 1990. na poziv predsjednika Tuđmana - prisjeća se naš sugovornik.
Novosel je nastavio s projektom Cibone, radio i kao pomoćnik ministra za sport, a koncem ‘90-tih i u NK Croatia, odnosno Dinamo. Taj projekt Cibone iz ‘90-tih je očito bio na zdravim temeljima jer je klub od 1991. do 2011. bio jedini u Europi koji je konstantno igrao tadašnju Euroligu. Niti Maccabi, ni Barcelona, Bologna, Real, Olympiacos.... nitko, samo Cibona s takvim kontinuitetom!
Cibono, sretan ti rođendan!