Autor: Petar Skansi
Što je realna slika onog što si doživio prije 50 godina, to što si tada proživljavao ili ono čega se danas sjećaš? Vjerojatno se pravi odgovor skriva negdje u tebi.
Svjetsko prvenstvo u Ljubljani 1970. s osvojenim zlatom uzrokovalo je eksploziju oduševljenja košarkom, sportom, koji je možda do tog trenutka bio ponešto podcijenjen, premda je donio pregršt medalja sa svjetskih i europskih natjecanja. Najsvježija bijaše ona, srebrna s Olimpijskih igara u Mexico Cityju 1968. godine u finalu sa SAD-om i samim tim ulaskom u povijest košarkaške igre i u kolijevci tog sporta.
Sve gore spomenuto nije ni u kojem obliku utjecalo na stanje duha reprezentacije, na skromnost kojom smo prionuli završnim pripremama, opterećeni samo mišlju da ne smijemo razočarati igrajući kod kuće, pred svojom publikom.
U potrazi za skidanjem svake odgovornosti prionuli smo neviđenom intenzitetu treninga u zapravo tragično lošim uvjetima. Planinske pripreme i odabir lokacije, Bad Kleinkirchheim u Austriji, bio je neviđen organizacijski promašaj, jer je odabrano mjesto bez sportske dvorane i ostalih struktura. Dočekao nas je snijeg do iznad koljena – jedino što nam je preostalo bilo je vježbanje teretom u predvorju hotela i igranje nogometa izvlačeći noge iz debelog snijega. Izgledalo je kao da se pripremamo za uspon na Mount Everest, a ne za dvoranski sport, ali za divno čudo rezultat je bio neočekivano dobar.
Po završetku planinskih priprema program je predviđao nekoliko oglednih utakmica sa selekcijama američkih igrača, koji su igrali po Europi. Bilo je smiješno kako smo ih sve pobjeđivali silinom, intenzitetom bez finoće, šuta i posebne taktike. Kasnije kao trener nikad sebi nisam mogao dopustiti da napravim takve organizacijske greške ili propuste u pripremama, što bi ekipi moglo stvoriti alibi za eventualne neuspjehe. Ali mi na tako nešto nismo imali pravo ni pomisliti.
Završni dio priprema pred početak finalnog dijela natjecanja proveli smo vježbajući u Ljubljani, u novoj Hali Tivoli, potpuno preuređenoj za finale Svjetskog prvenstva, ali s boravkom u hotelu na Bledu. Ako se uzme u obzir da tada nije bilo autoceste, lako je pretpostaviti da je svaki odlazak na trening predstavljao i minimalno tri sata vožnje autobusom. Ali i taj hendikep pretvorio se na neki način u pobjednički mentalitet, bili smo svi na jednom mjestu, u šali, u spavanju, u patnji zgrčenih nogu, ali zajedno.
Pokazat će se to kao odlučujuća prednost i u tijeku samog turnira. Ljubljana je ključala od ogromnog pritiska navijača, kao da se cijela zemlja sjatila u nju. Mi smo bili izolirani u miru Bledskog jezera. Naša su beskrajno duga putovanja u Ljubljanu i iz nje postala melem za naš duh. U odlasku na utakmice imali smo dovoljno vremena za individualnu koncentraciju, u povratku pak da se kolektivno ispušemo slaveći pobjede.
A nijedna nije bila nimalo laka! Počeli smo protiv Italije, veoma jake reprezentacije. Istrčali smo na teren kao u okovima. Strah od neuspjeha, impresionirani hukom 18.000 prisutnih, do tada nikad viđenim u nekoj dvorani, doveo je do toga da umjesto da poletimo, mi smo se doslovno skamenili. Ako ste mislili da nikad nitko nije postojao prije Magica Johnsona, LeBrona Jamesa, pogledajte na YouTubeu utakmicu otvorenja prvenstva s Talijanima i vidjet ćete čudo od igrača imenom Krešo Ćosić. Krešo se tog proljeća vratio iz Amerike sa studija naoružan samopouzdanjem, svjež i onako bogovski talentiran - sam nas je izvukao iz toga grča s Talijanima.
Sve su ostale utakmice bile lakše u pristupu. Uvijek se netko izdigao iz snažne, kompaktne, radne grupe, što je mrvila sve pred sobom uvijek nošena neviđenom podrškom prepunog Tivolija. Tako sve do odlučujuće sa SAD-om i legendarnog transparenta: LUNA VAŠA, ZLATA NAŠA.
Nemam u memoriji neke motivirajuće govore trenera ili nekog trećeg. Ranko Žeravica bio je vrstan trener, izvanredan u fizičkoj i taktičkoj pripremi, operiran od svih pristranosti pa je takvo vodstvo rezultiralo i našom najboljom petorkom: Rato, Nikola, Damir, Krešo i ja. Danas se mnogo puta spominje ta hrvatska petorka, koja je iznijela najveći teret prvenstva. Ali bilo bi krajnje netočno i u potpunoj suprotnosti sa svim gore rečenim što se snage kolektiva tiče. Odlučujući koševi kapetana Ive Daneua, veliki doprinosi Kapidžića, Simonovića, Jelovca, Rajkovića, Čermaka i Žorge.
Kad sam 1992. vodio našu reprezentaciju na OI u Barceloni, često bi mi misli odletjele na 1970. Motivacijski govori su u kolektivnom sportu neobično važan aspekt trenerskog posla, ponekad i od odlučujućeg utjecaja na uspjeh. Nikad u trenerskoj karijeri nisam imao lakši posao u tom segmentu od našeg nastupa u kvalifikacijama i turniru na Igrama. Igrači su iz logičnih razloga bili do kraja motivirani našim prvim nastupom na svjetskoj sceni, još i prije no što je Hrvatska službeno priznata. Ta paralela s Ljubljanom neobično je poučna.
Sigurno će čitatelje zanimati kako smo proslavili, kako smo se opustili nakon tog uspjeha postignutog u pravom transu u obliku borbe Davida i Golijata.
Pa da, upravo tako. Mi smo uvijek mislili kako je Jugoslavija mala zemlja i mora nadnaravnim zalaganjem dostići velike sile. A tek sada, Hrvatska je mala, ali moćna, samo kad je ekstra motivirana i jedinstvena.
Proslavili smo tu medalju, ali zato smo i izgubili zadnju utakmicu, nevažnu za rezultat. Greška? Samo na dojmu. Oduvijek sam vjerovao da su parne godine za mene sretne godine.
Kako i ne bih, samo dva mjeseca nakon zlata i potpunog ispunjenja igračkih želja rodila nam se kći. Mojoj sreći nije bilo kraja.