Sumoran kraj ljeta koje je nudilo tako puno za hrvatsku košarku. Nakon slučaja Bender (koji je, usput rečeno, za Maccabi igra u tenisicama Nike zbog kojih nije želio igrati za reprezentaciju), poluprazne Arene, seniori se već večeras vraćaju u domovinu. Prije nego što su ozbiljne utakmice uopće došle na raspored.
Oh, u kakvoj smo velikoj zabludi živjeli posljednjih mjeseci. Češka je do kraja razgolitila sve probleme Perasovićeve reprezentacije. Izbornik se odlučio za mali broj akcija. Igračima je dao slobodu u napadu i vjerovao da će takav sustav funkcionirati jer će obrana biti na visokoj razini. No u najvažnijoj utakmici na prvenstvu, prvoj eliminacijskoj, hrvatska obrana nije postojala. Problemi koji su se povremeno javljali posljednjih tjedana i šokirali nas protiv Gruzije, u nedjelju su se našli na hrpi i rasprostrijeli po parketu na kojem je Hrvatska statirala.
Niti “o” od obrane za koju smo prije nekoliko dana napisali da vrijedi medalje. Ovo što je Hrvatska “igrala” u Lilleu nije bilo vrijedno niti dječje košarke. Prije dvije godine Češka je Repešinoj Hrvatskoj zabila 53 koša, jučer su do te brojke stigli već u 22. minuti (!). Ma kakva obrana, ma kakva nova Hrvatska. Nije to bila ekipu koja gine za suigrača, koja se bori za svaki pedalj parketa. Ovo je bila Hrvatska kojoj će se mnogi smijati.
Svi su zakazali. I Perasović i stožer i igrači. Česi su nas pročitali kao bukvar i pobijedili jednostavnom košarkom. Satoransky je imao više asistencija nego cijela Hrvatska, Vesely letio, a u prvom poluvremenu su nam nož u srce zabili momci iz drugog plana, Auda i Jelinek. Jesu li naši treneri uopće bili spremni za njih?
Vjerujemo da su igrači htjeli, barem većina, ali uzalud stav ako se ne prikaže u 40 minuta koje određuje “ili jesi, ili nisi”. Hrvatski košarkaši, ovo je nova potvrda, u bojama reprezentacije češće “nisu” nego “jesu”. Igre u klubovima ponovno su nas zavarale, stvorile lažnu sliku o snazi hrvatske reprezentacije.
Zbog toga je vrijeme za ozbiljne promjene. I u razmišljanju i u ponašanju. Previše talenta čeka da raširi svoja krila kako bi dozvolili da nas neki i dalje uporno razočaravaju.