Bilo je to vrijeme u kojemu nije bilo You-Tubea, vrijeme u kojemu se na dva programa televizije, zapravo na jednom, mogla vidjeti tek tu i tamo pokoja utakmica. Jedna po kolu, tako je to u pravilu izgledalo. Novine koje držite u rukama uglavnom su otvarale priče i tu ste mogli saznati da postoji neki klinac kojega naprosto morate vidjeti uživo.
I onda ste čekali, proučavali raspored sezone i vrebali kad će taj klinac stići negdje blizu vas kako biste vidjeli to o čemu se naveliko priča. Bilo je tako i te jeseni, negdje sredinom osamdesetih, u vrijeme dok je Cibona još igrala u Domu sportova, dok je to bila velika i strašna Cibona koja je na pogon Dražena Petrovića krotila Europu.
Te hladnjikave večeri, sjećam se jako dobro, prvi sam puta vidio dječji vrtić s Gripa. U naslovim ulogama, iako samo golobradi klinci, bili su Toni Kukoč i Dino Rađa. Ako ste kojim slučajem u to vrijeme pogledali nešto što je u TV-razmjenama stiglo s onog kraja svijeta, ako vam je zapeo za oko neki NBA-isječak, onda ste odmah shvatili da je to nešto posve različito od onoga što volite i gledate ovdje.
Dok nisam vidio Tonija Kukoča. Bio je štrkljav, teško je mogao podnijeti neke ozbiljne mišiće s kojima bi ga mečirali, ali ta elegancija, taj pokret, ta sposobnost da gledate košarku, petorku koju napada i petorku koja se brani, a vidite samo njega, e, to sam tada prvi puta vidio.
Bila je to čarolija, eksplozija u vašoj blizini. Bila je to ljubav, ma tako se može zaljubiti samo klinac u pubertetu!
Još samo sam dva puta kasnije, a samo će Bog znati koliko sam utakmica pogledao u međuvremenu, vidio nešto slično među klincima. Prvi sljedeći puta bio je kad sam vidio prvu utakmicu Josipa Sesara, drugi puta kad sam vidio prvu utakmicu Luke Dončića.
.
Te noći u Springfieldu, tako će se poklopiti, u dvorani, istoj toj dvorani, bila su još dvojica koja su za ovog autora igrala ovaj sport posve drugačije. Jedan je Michael Jordan, koji je uveo Tonija u Hall of Fame, drugi je bio Paul Pierce, koji je postao član Hall of Famea, baš kada i Toni. Uz toliko velikih košarkaša, zašto baš Pierce, ne mogu i nikada nisam mogao objasniti. Ali, on je za mene tu, u samom vrhu onih koje sam volio.
Toni Kukoč ostao je i na toj ceremoniji velikana u čudnim sakoima i s prstenima na ruci, posve svoj. Više nego o sebi, pričao je o drugima. A takva je bila i njegova košarka. Davno je zapisano kako on nije trebao ubaciti najviše poena, skočiti najviše puta ili asistirati najviše puta da bi bio najbolji. Toni Kukoč je jednostavno sve ono što bismo svi željeli biti, u bilo kojoj sferi našeg života. Najbolji, iako se čini da mu to u niti jednom trenutku nije osnovna namjera.
Nikada nije patio od kamera, intervjua, naslovnica, glamura. Bio je, reklo bi se, nekako samozatajan, a opet vrlo, vrlo prisutan. Ne na onaj balkanski mučan način, kad netko dobije etiketu "čovjeka iz sjene", "sive eminencije" ili neku sličnu poveznicu sa svojim imenom, jer takvih se pristojan čovjek uvijek treba čuvati. Toni je bio sve, a da se to nije silno trudio biti. Kao kad složite najbolju frizuru na svojoj glavi, a da vam je kosa i dalje pomalo raščupana, ali baš je takva najbolja i sve se čini da stoji baš onako kako treba biti. Takva je bila i Tonijeva košarka.
On je peti. Peti Hrvat kojega je košarka uvrstila u svoj vječni muzej, stalnu postavu najvećih imena koje je ponudio ovaj sport. Iza Kreše Ćosića, Dražena Petrovića, Mirka Novosela i Dina Rađe, koji je, zajedno sa Stojkom Vrankovićem i sam nazočio ceremoniji u Springfieldu.
Samo SAD ima više članova Hall of Famea nego Hrvatska. I s time smo valjda sve rekli. Samo Hrvatska, barem ne u skorije u vrijeme, od zemalja velike košarkaške tradicije nema na vidiku šestog člana. I to je fakat.
Dok slavimo Tonija Kukoča. Besmrtnika. Čovjeka zbog kojega su se generacije nepovratno zaljubile.