Nakon pada Zida, raspada Jugoslavije i SSSR-a dogodilo se prvi puta od, pazite sada, 1946. da niti jedna država s Balkana ili dijela SSSR-a nije među četiri najbolja. OK, ovdje nije bilo Rusa. Ali, ipak...
Čitam bujicu teških emocija koja dolazi iz slovenskih medija nakon ispadanja reprezentacije kojoj je zlato bilo jedino što sja. Nešto ranije sam čitao iste takve reakcije iz srpskih medija. I jedni i drugi su na križ pribili izbornike. Srbi vremešnog djedicu (73) Svetislava Pešića, Slovenci su shvatili, godinu dana prekasno kako je Aleksander Sekulić samo pomoćni trener i ništa više od toga. Iako je lani igrao polufinale Igara.
Čitam i govorim si, takvi smo i mi bili nekada. Dok smo još vjerovali, dok smo se još nadali. Ne postoji trener koji je izgubio eliminacijsku utakmicu, a da u njoj nije napravio greške. Napravio ih je i onaj trener koji je dobio, kako neće onaj tko je izgubio.
Međutim, na kraju dana ne radi se tu o toj utakmici i o tih 40 minuta. Niti Srbi, a niti Slovenci nisu ispali zato što im je trener zalutao. Prvi je možda prestar, a drugog se tu ionako ništa pitalo. Niti lani kad je bio u polufinalu Igara.
Nije ga se pitalo niti kad je sastavljao 12 za Eurobasket, pa je tu morao uvrstiti Luku Rupnika, koji je u ovoj reprezentacji po funkciji prijatelja onog puno važnijeg Luke, nego je tu zbog svojih košarkaških vrijednosti. Pa je kod kuće ostao Gregor Hrovat, tri puta bolji košarkaš i čovjek koji bi pomogao kad se ozlijedio Zoran Dragić. Ovako je Slovenija bila na Eurobasketu, kao niti jedna momčad nikada u svijetu ozbiljne košarke s rosterom u kojemu je bilo pet playmakera. Nekada su dvojica dovoljna, maksimalno ih treba biti tri. OK, od tih pet je jedan Dončić, koji može i nešto drugo igrati, može sve, ali bez lopte u rukama ne mogu igrati u ovim godinama niti Goran Dragić, a još manje Žiga Samar, Aleksej Nikolić ili taj Luka Rupnik.
I sada svi koji napadaju Sekulića, morali bi se sjetiti je li tko od njih raspravljao o tome smije li Luka Dončić određivati reprezentaciju, pa bila riječ i o 12. igraču, jer u ovakvom ritmu utakmica svaki je važan.
Srbija je, pak, otišla na Eurobasket poput Hrvatske 2009. godine. Dobro, nije baš imala šest petica u rosteru kao mi tada, ali je imala čak sedam igrača koji se najbolje osjećaju na pozicijama četiri i pet. Sedam?! Da, sedam - Nikola Jokić, Nikola Milutinov, Dušan Ristić, Marko Jagodić-Kuridža, Uroš Lučić, Nikola Kalinić i Dejan Davidovac su svoje najbolje utakmice odigrali u karijeri na dvije visoke pozicije. Kad se Srbiji ozlijedio Nemanja Nedović, ostala je na samo četiri igrača na tri vanjske pozicije. I onda nema Jaramaza, jer nema tu klasu, izgubi se Gudurić, pa Srbija ostane s Vasom Micićem, uz neku pomoć Vanje Marinkovića. Kako se to dogodilo Pešiću?
I dok Srbija još skida glavu Pešiću, Slovence je prekinuo predsjednik Saveza Matej Erjavec, koji je odmah ujutro po teškom porazu od Poljske kazao kako Sekulić ostaje izbornik.
Prije toga se Luka Dončić, kad se ispuhao i prestao psovati suce, koji su mu bili izgovor za slabiju partiju, što je kasnije i sam nehotično priznao, posuo pepelom.
- OK, nisam bio na sto posto uoči utakmice, imao sam razne male ozljede. Dobio sam i injekciju na poluvremenu, ali sve to skupa nije razlog zašto sam odigrao loše. Iznevjerio sam momčad, ali i cijelu Sloveniju. Ja jednostavno moram biti bolji - kazao je Luka Dončić.
Mučilo ga je puno toga. Nije postao prodor u reket u kojemu nije vidio faul na sebi, a te reakcije su bile baš pretjerane. OK, problem je FIBA-inog kriterija koji se promijenio nakon uvodnih skupina. Jer, u tim uvodnim skupinama niste mogli proći kraj Luke Dončića, Nikole Jokića ili Giannisa Antetokounmpa, a da se nešto na njima se sudi. Činilo se ponekad kako bi suci najradije dok im arbitriraju ušetali u kadar i namjestili se za selfie zajedno s ova tri superstara.
Onda ih se u Berilnu stavilo u tretman ostalih. I tu su nastali problemi. Oni su morali u času, u samo 40 minuta u slučaju Jokića, ili 80 minuta koliko su izdržali Dončić ili Giannis, shvatiti da su samo dio momčadi, da su frontmeni benda u najluđem rock‘n roll koncertu, a ne solo pjevači na San Remu.
Za tako što su imali malo vremena. A treneri ih nisu bili kadri na to spremiti. Jer na koncu dana, sve su to ljudi. A ne objekti za selfie.
Peter Lovšin iz Pankrta trebao je od petka do nedjelje raditi ludilo ispred Mercedes Benz Arene za tko zna koliko tisuća Slovenaca. Neće ići. Ulaznice se preprodaju, jer će na njihovo mjesto stići Poljaci. Slovenija je ostala izvan polufinala, zauvijek je ostala bez Gorana Dragića. Za sada je tu Sekulić. I samo 23 godine Luke Dončića.
Doći će neki novi ljudi uz Dončića, doći će za sljedeća natjecanja, ai pustite te priče, "mi smo uz Sekulića", i neki bolji trener. Neki kojega će se slušati. Igor Kokoškov je bio puno već autoritet 2017., ali tada je Slovenija grizla, a i tjedan dana uoči Eurbasketa setove napada postavljao im je u Ljubljani Eric Spoelstra, glavom i bradom. Na kraju dana Luka Dončić je debelo odrastao u 40 minuta patnje protiv Poljaka u Berlinu.
Što će reći i njegova izjava nakon utakmice. Nekako bih se okladio da će na sljedećem velikom natjecanju Luka Rupnik biti u 12 samo ukoliko će to svojim igrama zaslužiti. Ne zato jer je frend.
Ne valja otići dalje od zaključka kako nitko s Balkana nije više u Berlinu. Nije slučajno. Kao što i nitko s Balkana ne bi trebao više nikada, uključujući i Hrvate, gurati stvari pod tepih uoči velikog natjecanja, jer znate, "da se na razbije atmosfera". A ona su upravo razbije baš zato jer se stvari guraju pod tepih.
I onda sve pukne u 40 minuta. Uvijek pukne.