Pink Panther je u Sarajevu! Grad na Miljacki doista je na nogama poradi dolaska jednog od najboljih europskih košarkaša svih vremena. Ovaj grad je doduše zadnjih godina, poglavito s podosta razvikanim Međunarodnim filmskim festivalom već solidno naviknuo na tzv. celebritije, holivudske zvijezde, ali naš Toni je sve to ipak podignuo na razinu više.
Kulminacija se svakako očekuje tijekom srijede navečer kada će se u ovdašnjem, jednom od najelitnijih hotela, "Hills" održati premijera filma "The Magical Seven - Toni Kukoč", autora Sabahudina Topalbećirevića. Riječ je inače o našem kolegi, uglednom BiH novinaru i TV komentatoru, ponajviše (iako ne isključivo) vezanom za košarku. Njegov film o jedom od hrvatskih članova Kuće slavnih u Springfieldu nedvojbeno je središnja točka jedne druge priče, 12. po redu Međunarodnog sportskog simpozija "Simposar".
Na NBA kanalima
Sam film bi mogao biti poprilični hit. Dosad je naime samo uvodne, odabrane dijelove ili ono što se nazivlje "trailer" vidjelo milijun ljudi. Da se radi očito o profesionalnom uratku, svjedoči i podatak koji nam je otkrio autor, kolega Topalbećirević.
- Ovaj film, to sad mogu ovako ekskluzivno reći, je već dogovoren da ide s vremenom i na NBA kanale, a Bulls će se javiti Toniju kada će biti svjetska premijera u Chicagu.
Dobro, mi bi prije rekli da je svjetska premijera sada, u Sarajevu, ali kako Amerikanci vole sebe stavljati u prvi plan... Posebno jer se u filmu među 26 sugovornika nalazi i najveći ikad, Michael Jordan.
- Iskreno, ja o ovom filmu ne znam ništa - na sekundu je iznenadio Toni, ali brzo pojasnio splitski humor.
- Ma, ne znam ništa o detaljima, ja film još nisam ni pogledao. Pogledat ću ga u srijedu sa svima vama. Tko zna kako će kasnije biti između Bahe (nadimak autora filma, Sabahudina Topalbećirevića) i mene. Možda nećemo nikad više razgovarati, ha, ha. A Jordan... Ništa, nazva‘ sam ga, objasnio o čemu se radi, dao sam Baki Jordanov broj i to je to.
Tako nastade četvrti film u novinarovoj produkciji, nakon već prikazanih uradaka o Draganu Džajiću, te nažalost pokojnima već, Ivici Osimu i Ćiri Blaževiću.
- Film se inače stvarao 5 godina - ponovo će Toni upasti.
- U početku je bila samo ideja, poziv meni u Sarajevo na simpozij Simpozar i rekao sam nema problema jer mi je to baš u doba godine kada sam blizu, u Splitu. Međutim, onda su sljedeće dvije godine bile pandemijske, tako da je prošlo još 3-4 godine. Nakon nekog vremena mi je spomenuo film, na što sam mu rekao, ma kakvi. Pa, ja sam još mlad! Ima još vremena, daj za 10-15 godina. No, Baka je bio uporan, prije 6 mjeseci je počeo snimati i to je to.
Različite priče
Toliko o filmu zasad, onako na "neviđeno". Više nas je zanimao Toni danas, njegovo viđenje na košarku, odnos Europe i NBA. Počeli smo baš s potonjim
- Dvije su sasvim različite priče. Europljani danas u NBA, gdje ih imate zaista jako, jako puno i onog doba kada smo mi dolazili, početkom ‘90-tih. Nas se tada gledalo samo kroz loše strane. Koliko god mi Europljani bili tada u fundamentima košarke, u razmišljanjima ja bi čak rekao i bolji, samo su se gledale lošije strane. I stalna propitkivanja - "Jesu li oni dovoljno jaki"", "Je li oni uopće znaju?", "Mogu li skakati, igrati obranu"" itd. Uvijek se našao neki razlog zašto mi Europljani ne bi trebali biti tamo, u NBA. Ja neću reći da je igračima koji sada dolaze ondje, iz Europe ili ostatka svijeta lakše, ali su se Amerikanci promijenili.
Na koji način?
- Zato što oni sada vjeruju da svi koji dođu u NBA, znaju igrati tu košarku. Sad imate najbolje primjere možda u Jokiću ili Dončiću, ali i jedan Antetokounmpo i oni u svojoj prvoj, drugoj, najviše trećoj sezoni dobiju odriješene ruke. da rade što ih je volja. Njima se da lopta i veli se, "mi ćemo sve ostale prilagoditi vašoj igri zato jer mi vjerujemo da vaša igra pomaže cjelini". Mi, moja generacija je imala mogućnost pokazati možda 20-30% svojeg talenta. Znam po sebi. Ja da bi dao 20 koševa, ja sam trebao šutirati 60%! Po utakmici! Ali, ako su Michael i Scottie šutirali dobro taj dan, čekaj sljedeću utakmicu! Sad to nije tako. Pogledajte igru Jokića. Na njemu je da izmisli, odabere što će i kako će. Ja vjerujem da sad dolazim u NBA, moja bi karijera bila nekih 30-ak posto bolja. Statistički.
Dobro, ali 3 NBA prstena...
- Ma ne, velim statistički i ja ne bi promijenio svoju karijeru za ništa. Ima igrača koji su bili "ludilo", ali nisu došli blizu NBA prstena.
‘U moje vrijeme...‘
Malo smo samo promrsili koju o Srbiji i Svjetskom prvenstvu, iako nas je zapravo daleko više zanimala (a i inače), Njemačka.
- Srbi imaju jaku momčad, tu nema nikakve mudrosti to reći. Nastavljaju s velikim uspjesima. Po meni je vrlo značajna uloga njihovog trenera Svetislava Pepića. A Njemačka? Pa, znate li vi koliko Njemačka ulaže u košarku? Sam su vrh. Nikakvo, baš nikakvo iznenađenje. Uostalom, pa to je jedina momčad bez ijednog poraza. Zasluženo je onda takva reprezentacija najbolja na svijetu.
Razgovor je bio ugodan, preugodan, ali morali smo ga malo "naružiti". Ne dakako hinjeno i ne treba ovo doslovno shvatiti. Naime, pričalo se u Sarajevu u Dončiću i Pešiću, o Sloveniji i Srbiji, o NBA i Njemačkoj, a Hrvatska...? Da, znamo da nas nema nigdje, pa je onda logično da se i ne možemo spominjati u kontekstu onih koji se bore za ili u vrhu, ali ipak, gdje smo mi "fulali"? Gdje je hrvatska košarka napravila korake?
- Meni je jako teško govoriti o stvarima u hrvatskoj košarci jer ja tu nisam previše unutra - veli Toni, savjetnik uprave Chicago Bullsa.
- Bio sam dobivao ranije, ali prije nekih 5,6-10 godina dobivao informacija od Dina, Stojka kad su oni bili dio našeg košarkaškog saveza. Ha, ne znam što da vam kažem - s osjetnom će ipak rezignacijom u glasu Toni Kukoč.
Ne znamo ni mi, zato tragamo za odgovorima. Znamo da nisu jednosložni i nismo očekivali čarobno rješenje, ali znanje i autoritet Tonija Kukoča ipak nešto predstavlja, znači.
- Mladi igrači se odgajaju od 13-te, 14-te, 15-te godine. Tada se oni MORAJU "napraviti" igrače, naučiti igrati košarku. Ja ne znam je li mi imamo trenere koji su voljni to sada raditi. U moje vrijeme su to bili Igor Karković, Zoran Grašo, a da ne govorim o Slavku Trniniću i Pinu Grdoviću. Oni su trošili po 7-9 sati dnevno da bi mlade momke od 15-17 godina učili osnovama košarke. Kada dobiješ takve igrače u seniorima, onda je puno lakše kasnije. Evo, moja ekipa Bullsa je bila dobra i zato jer je razlika između najmanjeg i mene kao najvišeg bila 6-7 cm. I mogli smo svi sve preuzimati i sve igrati. Tako smo bili školovani - zaključio je Toni Kukoč.