Toni Kukoč

 Duje Klarić/Cropix
CRNA VIJEST IZ DOMOVINE

Toni Kukoč u potpunom šoku: ‘Strašno, pa zašto samo dobri ljudi odlaze? Zove me Dino, i plače...‘

Toni se prisjetio zadnjeg susreta sa Sobinom, zajedničkih utakmica, odrastanja i anegdota
Piše: Frane Vulas/Slobodna DalmacijaObjavljeno: 20. prosinac 2021. 23:40

Toni Kukoč javio se iz SAD-a za Slobodnu Dalmaciju i zavapio.

- Strašno. Može li mi itko objasnit' zašto samo dobri ljudi odlaze? Na stranu sve ostalo, košarka, ali Sobin je bio baš duša od čovjeka.

Njega je ta tužna vijest o odlasku bivšeg suigrača kao i sve druge zatekla.

- Kao da sam imao neki ružan predosjećaj. Nisam mogao spavati i oko tri sata ujutro (po lokalnom vremenu, nap.a.) sam se digao i otišao sam pogledati mobitel, kad vidim da mi je došlo nekoliko poruka. Pišu mi svi slično: „Jesi li čuo za Sobina?”. Ostao sam šokiran. Zove me poslije Dino, plače on, meni suze na oči... A baš smo se na proljeće našli, Dino, Peras, on i ja. Pričali smo, zezali smo se, smijali...

image

Velimir Perasović, Toni Kukoč i Goran Sobin

Duje Klaric

Poznavali su se kaže mnogo prije nego je postao košarkaš.

- Znao sam ga još kad sam bio dijete. Sobin je s mojom sestrom Sandrom išao u osnovnu školu, u Zlate Šegvić. Oni su bili četiri godine stariji. Znao sam već tada da igra košarku. Kasnije, u karijeri to je bio suigrač kakvog samo poželjeti možeš. Ali to što je bio borben, srčan, odličan igrač nije bilo ništa naspram tome kakav je bio kao osoba! - poručio je Kukoč.

Prisjetio se Kukoč i nekih zajedničkih trenutaka koji su mu posebno ostali u sjećanju.

- Uvijek ću pamtiti kada smo u vrijeme Jugoplastike išli svi u njega u Kaštela. Išli smo u ribe, izvadit' mreže, a onda smo poslije kod njega pekli tu ribu, on ju je sprema. Bila je prava fešta. Sad to mogu reć' bila su to pijana posla. Jedva smo poslije došli doma. Trebalo mi je kasnije dva dana da dođem sebi.

Sjećanja su sama navirala.

- A kada smo se jednom vraćali s gostovanja, kad smo se vozili po osam-devet sati autobusom iz Ljubljane po ondašnjim jugoslavenskim cestama koje su bile kakve su bile, gledali smo film koji se zvao „Rollerball”. Glumio je James Caan, a glavni lik Jonathan se bavio sportom koji se tako zove, u kojem se igrači „skejtaju”. Mi smo svi već bili nikakvi od umora, utakmice, puta. A onda je Sobin počeo glumiti da „skejta” s jednog na drugi kraj autobusa, gore-dolje. Na kraju je digao cijeli autobus, svi smo mu vikali: „Jonathan, Jonathan!” (baš kao i na kraju filma glavnom junaku navijači, nap.a.). Tužan sam, ali lijepo se sjetiti ovih nekih naših stvari. Bože moj ima li pravde? Ovako dobri ljudi...

Linker
28. lipanj 2022 16:58