Tužna, pretežna vijest prostrujila je u ponedjeljak ujutro Splitom, u 59. godini od posljedica srčanog udara umro je legendarni košarkaš Jugoplastike, dio nezaboravne generacije momčadi Splita s kraja osamdesetih godina, Goran Sobin. Ironija je što je Goran Sobin bio jedan od najsrčanijih igrača Jugoplastike u povijesti, onaj na koga si se čvrsto mogao osloniti u svim najvažnijim bitkama i biti siguran da on neće zakazati. I, da, Goran Sobin nikada nije zakazao.
Goran Sobin je najbolju i najveću utakmicu za Jugoplastiku odigrao 7. svibnja 1988. godine, treću utakmicu finala prvenstva Jugoslavije, majstoricu za prvaka protiv Partizana. U fešti pred više od 4500 gledatelja Žuti su uništili Partizan s 88:67, a Goran Sobin je zabio 28 koševa i u mali džep stavio Vladu Divca, koji je ostao na četiri poena. Bio je to prvi u seriji trofeja jedne čudesne generacije, a Goran Sobin, ljudina od čovjeka, bio je neizostavni član prve petorke (Zoran Sretenović, Duško Ivanović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Sobin) koja je mljela sve pred sobom. Do odlaska u grčki Aris 1990. godine Sobin je s Jugoplastikom još dvaput bio prvak Jugoslavije, bio je i dvostruki europski prvak, osvajač Kupa…
Igrat će kasnije Sobin još za Taugres, Cibonu, Zagreb i – Alkar. E, tamo u Sinju Sobin je bio omiljen, obožavali su ga Maligani, tretirali kao božanstvo, a on im je uzvraćao igrama na parketu, ne štedeći ni sebe, ni druge.
Božo Maljković je Sobina zvao Veli Jože i to sigurno nije bilo tepanje. Nije bio prvi u redu kad se dijelio talent, ali je uvijek pronašao način biti koristan za momčad i kao igrač iz sjene dati neprocjenjiv udio u pobjedama. Sjećamo se još jedne takve veličanstvene partije protiv Partizana, u novom finalu 1989. godine. Jugoplastika je u prvoj utakmici u Beogradu pobijedila sa 74:73, Sobin je bio prvi igrač s 21 košem.
Tihi, nenametljivi i pošteni čovjek za Jugoplastiku je igrao od 1981. do 1990. godine. Dočekao kao nešto stariji najveće buduće zvijezde, dva Hall of Famera Dina Rađu i Tonija Kukoča kako bi ostavio neizbrisiv trag u sportskoj povijesti. Nakon što je završio igračku karijeru živio je povučeno, volio je raditi u vrtu i otići "u ribe", zaljubljenik u more. Košarci se rijetko vraćao, znao je pomoći na Gripama u radu sa centrima, visokim igračima, ali nikada ne bi dugo izdržao. Ipak, njega je u klubu naslijedio sin Josip, njegova slika i prilika po bespoštednom angažmanu i borbi.
