U trofejnoj Ciboninoj dvorani, baš na mjestu na kojemu se i danas kočopere najveći trofeji u povijesti kluba, a u većini od njih svoje je zasluge imao upravo on, Mirko Novosel proslavio je 70 godina vezanih uz klub.
Sve je krenulo 15. siječnja 1952. godine, kad se čovjek, koji je za svoja dostignuća u košarci primljen 2007. i u Hall of Fame, nepovratno zaljubio u zvuk udarca lopte o tlo, tada doduše o zemlju, a ne o asfalt ili parket, kako je to kasnije bilo. Novosel je bio igrač, trener u tri navrata, bio je tu dok se klub zvao Lokomotiva, spasio je klub propasti u novom imenu Cibona, odveo je do dva naslova prvaka Europe, a tu je i danas, na mjestu počasnog predsjednika kluba. I pomaže savjetima sa svojih 84 godine.
U ponedjeljak mu se klub zahvalio za svih 70 godina na decentnom domjenku na koji su stigla, kako će reći Mirko Novosel, “dva moja najvažnija igrača”, Andro Knego i Mihovil Nakić, bio je tu legendarni fizioterapeut Božo Fučkar u Ciboninom sakou iz sedemdasetih, bio je tu nekadašnji klupski biograf Zoran Kovačević, izbornik Veljko Mršić, vječna klupska “katica za sve” Predrag Vlaisavljević, Novoselov suradnik Rusmir Halilović, i nezaobilazna navijačica, teta Elza, kojoj je danas 88 godina i koja još uvijek maše na Ciboninim utakmicama s prvom zastavom kluba, još tamo iz 1976. godine.
Možda i jedini na svijetu
Naravno, bila je tu i nova Uprava, predvođena predsjednikom Marijom Petrovićem i direktorom Maurom Lukićem, za koju Novosel ima samo riječi hvale.
- Lijepa je ovo gesta kluba. Kazao sam u jednom razgovoru direktoru da će se uskoro navršiti 70 godina otkako sam dio kluba, to je nešto poput mog rođendana. I evo, organizirali su ovaj domjenak, baš lijepo. Ne mogu vjerovati, tih 70 godina je gotovo cijelo stoljeće, cijeli vijek....
Što mu prvo padne na pamet kad se sjeti tih posljednjih sedam desetljeća?
- Pa, mislim da sam jedini na svijetu koji je sedamdeset godina proveo u jednom klubu, ako izuzmemo one dvije godine na koncu osamdesetih u Napulju. Prošao sam sve, bio sam tu pionir, junior, senior, kasnije trener. Bilo je tu milijun događaja. Evo, pada mi na pamet kad smo na svojevrsnim radnim akcijama asfaltirali igralište na Tuškancu, jer prije toga se igralo na zemlji, onda i napravili onu malenu tribinu. Sjećam se tih utakmica na zemljanom terenu i pogleda u nebo uoči njih, hoće li pasti kiša ili neće, jer igralo se i po kiši. Lopte su bile kožne i od vode bi se namočile, bile teške, a nisu mogle lagano niti kroz obruč. Taktika je uvijek bila ubaciti što je prije moguće nekoliko koševa, pa čuvati prednost. Igrao sam do 27. godine, to je tada tako bilo, jer smo uspredno svi studirali, pa se morali zaposliti, jer košarka je bila amaterizam.
Trebao biti pravnik
Kakav je uopće Novosel bio igrač?
- Pa, išlo mi je dobro, ne mogu reći. Stigao sam i do reprezentacije Jugoslavije. Aco Nikolić je tada bio izbornik, Ranko Žeravica pomoćnik, a bio sam u reprezentaciji koja je 1961. osvojila u Skoplju Balkansko prvenstvo, to je tada bila prva zlatna medalja. Sjećam se i da smo imali sjajnu juniorsku generaciju, pa smo imali dogovorenu utakmicu s Turcima, no izbio je rat na Suezu, pa se utakmica odgodila, a nama je bilo silno žao...
Vrlo brzo nakon okončanja igračke karijere, Novosel je bio i savezni sudac, ali odmah nakon toga i trener Lokomotive.
- Postao sam trener, jer se ispraznila ta pozicija. Glavni zadatak mi je bio da ne ispadnemo iz lige. Dobro smo radili, napredovali, pa smo bili sve bolji i bolji. I stigla je 1969. kad smo osvojili prvi trofej, tadašnji Kup. Igrali smo finale u Kutiji Šibica, koja se otvorila tek dva dana ranije, a bili smo svi angažirani u pripremi dvorane, opet su to bile radne akcije. Tu sam i skrenuo pažnju na sebe ljudima iz Saveza. Otvorila se pozicija za trenera kadeta i juniora u Savezu. Imao sam do tada posao pravnika, koji mi je sredio Pero Zlatar, ostavio sam ga, jer nisam imao znao što bih ako ne uspijem u košarci. Stanković i Šaper su došli po mene, nagovorili me...
I tu je Novosel stekao državni autoritet. Radio je sjajno s juniorima, a onda preuzeo i seniore s kojima je osvojio četiri medalje, uključujući i dva europska zlata, a ciklus se završio s Igrama u Montrealu. U Zagrebu je, međutim, Lokomotiva živjela teške dane.
- Jedini sponzor je bila željeznica, a sponzorstvo se svodilo na besplatne karte za vlak. Naravno, to nije bilo dovoljno. Moj dogovor sa Savezom završavao je nakon Montreala i vratio sam se zahvaljujući Vladimiru Anzuloviću, mojem najboljem prijatelju. On je s moćnim Slavkom Šajberom napravio plan, u klub su ušli Franck, Badel, Kraš i Voće, a klub je po latinskom cibus bonus, ili dobra hrana, jer su sve tvrtke bile iz prehrambenog sektora, dobio ime Cibona. I tu je započeo naš projekt.
Preko Bosne do trofeja
Ili, remek djelo.
- Imao sam veliki autoritet tada pa sam u Cibonu doveo sve nadarene klince iz Hrvatske i tu započeo sustavni rad. Zvali su nas “dječji vrtić Mirka Novosela”. Iz Dubrovnika su stigli Andro Knego i Adnan Bečić, iz Šibenika Aco Petrović, iz Pule Sven Ušić, iz zagrebačkih klubova Mihovil Nakić i Zoran Čutura. Nakon četiri godine stigli smo i do prvog trofeja, u Borovu smo u finalu Kupa 1980. svladali Bosnu, koja je tada bila europski prvak. Nakon toga sve znate, od te 1980. do 1988. osvojili smo 14 trofeja, svake sezone jedan, dva ili tri. Moje životno djelo bile se one utakmice s Partizanom za naslov 1982. godine. Tada se prvi puta igralo doigravanje, nas su prije toga pokrali u Beogradu, pa je Ćosić želio i završiti karijeru. Sjećam da je Ledena imala 6.100 stolica, a stiglo je u nju, prema procjenama i 15.000 ljudi, jer nitko nije sjedio, svi su stajali...
Sve se to povezalo s kasnijim dolaskom Dražena Petrovića i dva uzastopna osvojena naslova prvaka Europe. Ipak, u svim tim godinama, s ove distance, je li se s Draženom osvojilo premalo, samo jedan naslov prvaka Jugoslavije u četiri godine i je li razlog bio u tome što se Novosel bavio više Univerzijadom?
- Pa, da nije bilo Univerzijade, bili bismo još jednom prvaci Europe, osvojili još jedno tri trofeja više. Međutim, ja sam na bio u komisiji koja je početkom osamdesetih zaključila kako je infrastruktura najveći problem zagrebačkog sporta. Kako Zagreb, ali niti Jugoslavija nije mogla konkurirati za organizacijom Igara, izmislili smo Univerzijadu, koja je bila drugo natjecanje po rangu, jer smo shvatili da je to prilika za izgradnju ozbiljne infrastrukture.
Međutim, to je bio težak posao.
- Nije išlo lako, jer nas je prvo dočekala informacija kako je Jugoslavija pod tihim sankcijama, jer je 1974. Beograd otkazao Univerzijadu. Naši protukandidati bili su Indianapolis, New Delhi i Brisbane. Imao sam dobar odnos s drugim čovjekom Jugoslavije, Stanetom Dolancom, i on mi je obećao podršku za Univerzijadu, a dva mjeseca kasnije smo dobili od Saveznog izvršnog vijeća dopis koji je to i potvrdio. No, komisija koja je odlučivala oko domaćinstva imala je 21 člana, ali uoči glasanja u Veneziji, ja sam znao da imamo 14 glasova.
Kako?
- Lobirali smo na sve moguće načine. Primo Nebiolo, predsjednik svjetske atletske federacije, bio je jako utjecajan, on je dobio titulu počasnog doktora zagrebačkog sveučilišta, imali smo Japanca, čelnika svjetske plivačke federacije, kojemu smo obećali da ćemo graditi bazene, predsjedniku svjetske veslačke federacije smo obećali da ćemo od Jaruna napraviti ozbiljan centar. Onda je i Indianapolis odustao, jer je tu moj prijatelj Dave Gavitt lobirao da se isti grad prijavi za organizaciju Panameričkih igara te iste 1987. godine i - uspjeli smo...
Propalo udruživanje
Osim što je Cibona ostala bez nekih trofeja?
- Jest, imao sam tada trostruku ulogu. Bio sam glavni tajnik Univerzijade, tu je bila Cibona, ali i izgradnja dvorane. Zbog toga sam i ušao u cijelu tu priču oko Univerzijade. I ta je dvorana, a toranj su tada zvali “Mirkova cigara”, izgrađen je za rekordnih 11 mjeseci. Bila je to posve naša dvorana, nismo više bili podstanari, ta dvorana nije izgrađena iz proračuna Univerzijade, nego je bila klupska. Zbog svega toga sam klupu prepustio Željku Pavličeviću, koji mi je do tada bio devet godina pomoćnik, dogodilo se i ono finale sa Zadrom...
Spomenuli smo, Novosel je samo jedno kratko vrijeme izbivao iz kluba i grada Zagreb zapravo, kada je otišao za trenera u Italiju koncem 1980-ih, a nakon te epizode, opet se uhvatio posla u Ciboni, HKS-u, pa i ministarstvu, što sve ne...
- U te dvije godine koliko me nije bilo, Cibona se srozala, nije više bila to ista priča.
I dok je uspješno lobirao za uvrštenje Hrvatske na Igre u Barceloni, bio je sve i u Savezu, ali onda je stigla 1995. i Novosel, a s njim i Boris Lalić, tadašnji predsjednik, smijenjeni su iz HKS-a, pomela ih je sudačka struja predvođena Dankom Radićem, uz asistenciju Tončija Vrdoljaka...
- Da, u međuvremenu sam došao u konflikt s Vrdoljakom. Iako je reprezentacija osvajala medalje, one su prikazivane kao neuspjesi, I ja sam bio izbornik 1993, neposredno nakon pogibje Dražena i tada smo sa skorom 8-1 završili s broncom, a Nijemci su sa skorom 6-3 osvojili zlato, a pri tome su izgubili i od nas. Meni je bio pun kufer tih priča o neuspjehu, pa sam se želio povući još prije Atene 1995., ali tada su me Lalić i Bože Miličević zamolili da pričekam, da pomognem Aci Petroviću, kojemu je to natjecanje bilo prvo samostalno na klupi. Kad su nas maknuli kazao sam da se sada pljuje po nama, a ubuduće ćemo biti sretni kao ćemo uopće doći na SP ili OI. Bio sam zloguki prorok. Nakon toga ništa više nije bilo isto.
Imao je potom Novosel nogometnu epizodu s Dinamom, a u međuvremenu ni u Ciboni više nisu cvjetale ruže.
- Gomilali su se u klubu problemi iz godine u godinu. Odnos Bandića i Miličevića bio je katastrofalan, mi smo ostali bez Tuškanca, Bandić je “nacionalizirao” cijelu našu imovinu. Cibona je nakon izgradnje dvorane bila najbogatiji klub u Europi. Imali smo čitav niz nekretnina, Tuškanac, dvoranu koju smo izgradili i platili, jer nisam želio da ona bude napravljena iz fonda Univerzijade. Igrali smo tada 21 godinu uzastopno Euroligu, kao nitko drugi, niti Real, niti Barcelona, niti CSKA, niti Maccabi nisu toliko igrali tada u kontinuitetu. To igranje je tražilo i određena sredstva, grad se tu nije pokazao, pa se Cibona zaduživala.
Novoselu je i dan danas žao što nisu urodili pregovori s Atlantic Grupom.
- Osobno sam bio autor cijelog tog projekta. U kojemu su trebali biti Atlantic Grupa i grad. I dvije momčadi. Jedna bi bila praktički seniorska reprezentacija Hrvatske koja bi igrala Euroligu i nastupala u Areni, a druga juniorska reprezentacija Hrvatske koja bi igrala u Ciboni. Emil Tedeschi je bio nekoliko puta kod mene doma i o svemu tome smo razgovarali. Međutim, na prvom sastanku u Atantic Grupi ja nisam bio, mene tamo nisu pozvali, netko iz Cibone valjda je zaboravio. Tamo se utvrdilo kao je Cibona dužna, 50-60 milijuna i sve je otišlo u krivom smjeru.
Treba zabraniti strance
A kakav je smjer danas. Cibona je u još jednoj velikoj krizi?
- Cibona ima nove ljude u Upravi kluba i dosta se napravilo. Obveze se izvršavaju, ne stvaraju se novi dugovi i to je sada proces. Direktor Lukić je proveo reviziju, minus je tridesetak milijuna kuna i glavni zadatak je sanacija tog duga, cilj je da se dođe do pozitivne nule. Ono što slijedi je politika u kojoj se moraju stvarati igrači. Mi smo bili dvostruki prvaci Europe bez stranaca. Rađi sam rekao da moraju oni u HKS zabraniti strancima da igraju domaću ligu, ali on mi je kazao da to on ne može sprovesti. U Jugoslaviji sam upravo ja lobirao i bio incijator da u tadašnjoj ligi ne igraju stranci. Mi talenata imamo i zašto bi na njihovoj poziciji igrali stranci? Recimo, ovaj Branković, pa ja takvog nisam nikada imao. Toliko visokog, s takvom motroikom, mekanom rukom. Svako se malo netko pojavi, ali treba raditi, selekcionirati ih i ostaviti ovdje. Ne da idu u Ameriku i tamo sjede...