Te srijede, u uskršnjem tjednu, točno na sredini osamdesetih, dakle upravo prije 38 godine u Ateni je ispisano prvo poglavlje dvodijelnog klasika za sva vremena. Cibona je postala prvak Europe, Dražen Petrović je lomio Realovu obranu, Aco Petrović je tražio loptu prvaka za vječnu uspomenu. Tko god je mogao zaputio se prema Ateni tog ranog proljeća, točnije Pireju, ne bi li uživo svjedočio povijesti. Svi ostali bili su ispred televizora.

Taj prvi naslov prvaka, jer sljedeće je godine, opet na isti datum, dakle 3. travnja, u Budimpešti stigla u obrana u meču sa Žalgirisom, bio je početak posljednjeg poglavlja velikog uspona košarke na ovim prostorima. Jer, samo tri godine kasnije od Cibonine dvostruke krune, krenut će i splitska dominacija, s tri uzastopne titule prvaka Europe, od 1989. do 1991. što, evo, do danas nitko nije uspio ponoviti.

Hrvatska košarka u tim je godinama bila velika, najveća. Imala je, doduše, i tri od pet najvećih igrača svih vremena u svojim klubovima. Dražen Petrović je predvodio Vukove, Toni Kukoč i Dino Rađa Žute.

Fino se urušilo

S obzirom na to da je prvi veliki rezultat, srebro na Eurobasketu 1961. u Beogradu, osvojila tadašnja reprezentacija, pa se uzdizala kroz šezdesete i dominirala kasnije, s obzirom na to da je još tih šezdesetih košarka tražila svoje mjesto u ozbiljnom tretmanu, može se reći da je ovaj sport u samo četvrt stoljeća, od početka šezdesetih do sredine osamdesetih prošao cijeli put do vrha.

Sada, 38 godina kasnije, sve to izgleda kao obična priča iz davnina, sada, 38 godina kasnije čini se da se možda i nikada nije dogodilo. Danas su naši najbolji klubovi, još uvijek živi Cibona i Split, a tu je i Zadar, u velikoj borbi preko granica s rezervnim momčadima Zvezde i Budućnosti ili s klubom menadžerske agencije, a to je i jedina šansa da odu preko granice, koja tu prije tih 38 godina i nije postojala.

Fino se sve urušilo.

Razloga je puno, za većinu su sami krivi ljudi koji su bavili ovim sportom, bilo kraj terena, na njemu ili u uredima. I moglo bi trajati u nabrajanju gdje je sve otišlo dovraga. Bolje od toga, čini se, bilo bi kad bi gledali prema naprijed.

Okolnosti su drugačije. Niti se proizvodi koliko se nekada proizvodilo, niti postoje talenti kakvi su postojali, recimo, u tim najvećim godinama. I zaustavit ću se tu, da ne otvaram temu kakvi su vizionari sjedili u uredima u doba najvećih uspjeha, a tko se sve danas bavi klubovima, a posebno tko se sve bavio našim najboljim klubovima desetak godina unazad.

U tom Pireju je prije 38 godina pao Real Madrid, klub koji je osvojio najviše europskih titula do sada, njih čak deset. Isti onaj Real kojeg je otpuhao huk tribina Štark Arene u petak navečer, kad su Partizanovi navijači još jednom ove sezone prebacili brojku od 20.000 gledatelja.

Nekada je Ledena - u kojoj je stalo valjda deset, moglo se natiskati 12, a pisalo se i da ih ima svih 15.000 - bila središnje mjesto društvenog života jednog grada koji je ulazio u tranziciju. Kako je to izgledalo, sjećam se dobro, možda će najbolje dočarati jedna slika s naslovnice. Dražen je, uhvaćen u kadru s leđa, skakao ispred krcate tribine, a u prvom redu bila je mama Biserka, iza Sanja Doležal. Kočio se veliki naslov, “Cibona europska šansona”.

Ljubomora i(li) depresija

Sjetio sam se te slike i u petak dok sam gledao ludilo iz Beograda. Bio sam negdje između ljubomore i depresije. Na dobrom putu prema očaju. I nisam jedini koji se sjeća onog i ovog vremena, one i ove košarke, onih i ovih igrača. I ljudi oko košarke.

Premda cijela priča oko beogradske euforije nije do kraja jasna, premda nitko nikada neće znati kako se plaćaju svi ti igrači i plaća li se baš sve što se mora platiti, premda je danas Partizan u stanju dobiti Real jer ima Željka Obradovića, koji još uvijek najbolji trener, ali i igrače koji su dovoljno dobri da dobiju Real, negdje pomiješanih osjećaja shvatio sam i da to sve skupa nije tema. Da je pameti, moglo je to biti i ovdje.

A ovdje je apatija. Čak niti Ledene više nema. Arenu samo plaća sport, a koriste je zabavljači lakih nota. Čijih se nastupa za 38 godina nitko neće sjećati.