Daleko od rodne grude još jedan mladi trener gradi svoju trenersku karijeru. Riječ je o Aleksandru Šćepanoviću (42), negdašnjem košarkašu koji je zbog ozljeda ranije završio igračku karijeru. Trenerski put počeo je u matičnom Kvarneru, prvo kroz omladinski pogon, onda asistirajući Vladimiru Anzuloviću. Kasnije ga je put odveo u Njemačku, gdje je autor jedne sjajne priče.
Šćepanović je preuzeo Karlsruhe Lionse kad su bili još u Četvrtoj ligi. Nakon što su izborili treći i drugi razred njemačke košarke, pozvao ga je bundesligaš MBC, no pandemija je poremetila stvari te se vratio u Karlsruhe, gdje je ove sezone ostvario povijesni uspjeh - plasman u elitnu Bundesligu. Međutim, mala je vjerojatnost da će tamo zaigrati sljedeće sezone. Problem je taj što Karlsruhe ne zadovoljava uvjete, no Šćepanović svakako ostaje na klupi Lionsa u kojoj god ligi budu nastupali.
- Osvojili smo titulu i izborili Prvu njemačku ligu. Bila je to povijesna sezona kluba. No, na početku nije izgledalo da će tako biti. Prognoze analitičara su bile da ćemo se boriti za opstanak. Rasli smo kroz sezonu, iz dana u dan, iz utakmice u utakmicu te smo nakon mnogo ozljeda, u najbitnijem trenutku bili kompletni. Najbolju košarku smo igrali kad je bilo najpotrebnije. Sa sedmog mjesta kroz doigravanje smo otišli do kraja, skinuli sve favorite - priča Aleksandar Šćepanović.
Možete li opisati vašu ekipu. Ne čemu temeljite vašu igru?
- Njemačka košarka je dosta specifična. Moram krenuti tim putem da bi objasnio. Igra se brza košarka s puno bekova. Visok je tempo, najbitnija stvar je tranzicija, kako napadačka, tako i obrambena. Liga je amerikanizirana. Samim time se tako mora i slagati ekipu, kako bi se adaptirali na taj sistem. Ja sam već duže vrijeme tu i moram priznati da mi se taj način sve više sviđa. U početku mi je to izgledalo dosta divlje, ali sam prihvatio taj sistem. Mi smo bili treća najmlađa ekipa ove sezone. Uspjeli smo u nečemu što ja volim, to je da ekipa bude multikulturalna. Imali smo Australca, Danca, Engleza, dva Amerikanca, nažalost niti jednog Hrvata. To je jedna stvar koja dosta oplemenjuje ekipu. Uz mladost, želju i fantastičnu kemiju koju smo imali u ekipi, uspjeli smo doći do tog povijesnog rezultata.
Kakva je njemačka Druga liga, gdje je u odnosu na Prvenstvo Hrvatske?
- Prije svega, najveća razlika koju ja vidim je gledanost. Mi imamo drugu najmanju dvoranu u ligi, koja samo jednom ili dva puta ove sezone nije bila rasprodana. To je stvar koja se u Hrvatskoj može vidjeti samo u finalima. Naravno, nije to kao kad Tornado navija, ali pune dvorane daju lijepi dekor. Druga stvar koju bih izdvojio su financije. Liga je puna stranaca, svaka ekipa ima minimalno četiri, koji diktiraju stil košarke. Gledajući našu ligu, to mi djeluje dosta sporo, bez agresije. Naši igrači jesu puno bolje educirani te su učeni da razumiju košarku, da čitaju situacije, dok ovdje dominira atleticizam te se živi s greškama.
Je li za mlade igrače bolji odlazak u npr. drugu Bundesligu, gdje će imati sigurna i bolja primanja ili pak da svoje ime grade kroz hrvatsku košarku, gdje su ipak u nekom fokusu javnosti?
- Prije svega smatram da mladi igrač mora naći trenera koji će mu vjerovati, bilo gdje. To mora biti provjereni sistem. Nekad sam bio protivnik toga da mladi igrači rano odlaze u velike klubove, ali onda, gledajući kako su ti veliki klubovi organizirani, koliko utakmica igraju, tu uz sve te dobre igrače ipak ima mjesta da se mladi igrač razvije. Nije lagano, ali nije lagano niti na drugoj strani. Ostati u Hrvatskoj i izboriti se, u svim tim situacijama, gdje je pritisak da se mora pobijediti i onda se nema vremena za razvijanje mladih. Kod nas se mladi razvijaju samo kad nema para, ne ide to baš tako. Teško je reći što je bolje, jer se mora vidjeti ima li klub tu ideju razvijanja mladih igrača. Hoće li im trener dati priliku i onda, hoće li klub stati iza trenera i njegove ideje, ne mu dati otkaz nakon četiri poraza.
Kako je uopće započeo vaš trenerski put u Njemačkoj?
- Nakon silnih operacija završio sam igračku karijeru te sam u Rijeci, u Kvarneru počeo raditi u omladinskom pogonu. Sljedeće godine sam bio pomoćnik Vladimiru Anzuloviću, također u Kvarneru. Onda sam krenuo na jedno putovanje po Europi, gdje sam gledao kako rade veliki treneri. Nakon toga mi se otvorila prilika u Njemačkoj, da dođem u ovaj klub. Oni su tada bili u Četvrtoj ligi. Onda me zvao bundesligaš MBC, gdje sam bio pomoćni i glavni trener. No pandemija je to poremetila i vratio sam se u Karlsruhe.
Kakve su ambicije za sljedeću sezonu?
- Čudne, zato jer vrlo vjerojatno nećemo igrati Bundesligu, ne ispunjavamo uvjete za viši rang. Tako da su ambicije, ako ostanemo u Ddrugoj ligi, probati ponoviti uspjehe od ove sezone, ako pak budemo igrali Bundesligu - borba za opstanak.
Bili ste u Njemačkoj prošle godine kad su postali svjetski prvaci. Kako su to proživljavali?
- U Njemačkoj je nogomet religija. Nakon njega su rukomet i hokej pa tek onda košarka. Košarka se organizacijski trudi i mislim da im je cilj maknuti rukomet s te druge pozicije. Recimo taj dan kad su postali svjetski prvaci, glavna vijest u njihovim medijima je bila nekakva smjena unutar nogometnog saveza, tek onda košarkaška reprezentacija. Ulice nisu gorjele, to tamo samo nogomet može napraviti.
Bliže se kvalifikacije za OI. Kako gledate na šanse Hrvatske u Pireju?
- Te kvalifikacije su uvijek nezgodne, jer je taj turnirski sistem natjecanja koliko je dobar, toliko je i loš. Izbornik priča o dobroj kemiji i mislim da je to temelj svega. Kemija može neutralizirati neke manjkavosti koje možda ekipa ima. Ako se definira tko su lideri, tko igrači uloga te ako svatko bude radio svoj posao sve je moguće.
Vidite li se jednog dana ponovno u hrvatskoj košarci?
- Naravno. Meni je velika želja raditi u Hrvatskoj, jer nema ljepše stvari nego raditi posao koji voliš kod kuće. Bilo bi lijepo voditi neki stabilan klub u Hrvatskoj te biti okružen svojima - zaključio je Aleksandar Šćepanović.