Vijest da su Uroš Luković, Aleksandar Bursać, Dario Drežnjak, Antonio Jordano, Domagoj Vuković i Martin Junaković vraćeni kući nakon što su se sa Zadrom počeli pripreme jer im klub nije riješio smještaj definitivno spada u rubriku "vjerovali ili ne", ali i na najbolji mogući način oslikava stanje u hrvatskoj klupskoj košarci.
Koje je daleko gore čak i od reprezentativne. Prije svega zato jer svi naši klubovi već godinama ovise isključivo o lokalnim vlastima, dok je na tom planu prije nekoliko mjeseci došlo do velikih promjena i u Zagrebu, i u Zadru, i u Splitu, samim time i do problema u našim klubovima koji igraju ABA ligu.
Međutim, dok su Cibona i Zadar složili momčadi za novu sezonu, makar u Zadru već tjednima traje rasprava oko rebalansa gradskog proračuna koju nova većina u Gradskom vijeću ne želi izglasati dok ne dobiju potpuno izvješće o tome kako se i koliko u klubu trošio i troši javni novac, u Splitu su dva dana nakon početka priprema objavili tek da će novi trener Žutih biti Srđan Subotić, makar se to znalo još prije više od mjesec dana.
Koga će Subotić voditi - onima koji sigurno ostaju treba priključiti barem pet ozbiljnih pojačanja - još uvijek nije poznato, iako na Gripama već sredinom rujna moraju u kvalifikacije za FIBA Ligu prvaka, koju su prijavili kao svoje treće natjecanje, uz ABA ligu i PH, sljedeće sezone.
Sad, što je bolje? Složiti momčad kao što su to napravili Cibona i Zadar, uz neizvjesnost kako će se ista servisirati za dva, tri, šest... mjeseci ili vagati do posljednjeg trenutka koga i što dovesti, kao što se postavio Split u kojem se mijenja kompletni Nadzorni odbor, što dodatno usporava dovođenje igrača.
Odgovor: Ništa od toga nije dobro. Kao što nije ni to da Zadar i Split nemaju sportske direktore, već je kompletan teret slaganja momčadi na trenerima Ivanu Perinčiću i Srđanu Subotiću, koji se time ne bi trebali baviti, pogotovo ne u svom tek drugom, odnosno prvom angažmanu na čelu jednog seniorskog stožera.
Ali to je košarka u Hrvata. Improvizacija na svim razinama. I tako već godinama, čak i desetljećima...