Toni Kukoč, Stojko Vranković i Dražen Petrović u šetnji dubrovačkim Stradunom 80-ih godina prošlog stoljeća
 MILO KOVAČ/Slobodna Dalmacija
NEPONOVLJIVI TONI

Zabio je prvi koš za Hrvatsku, ali i tricu bez koje nikad ne bi igrali slavno finale protiv Dream Teama!

Najbolje je igrao na turniru koji je završio loše. Nakon što je otišao, nikad nismo uzeli medalju
Piše: Toma DragičevićObjavljeno: 11. rujan 2021. 23:25

Odlaskom Tonija Kukoča s domaćih parketa u povijest je otišla i zemlja u kojoj je izgradio ime najboljeg europskog košarkaša u tom trenutku. Samim time raspala se i reprezentacija koja je sa scene sišla uzastopnim naslovima svjetskog i europskog prvaka, ali 1992. rodila se nova košarkaška sila Starog kontinenta. Hrvatska.

A tu novu reprezentaciju svijet je dobio priliku upoznati već na Olimpijskim igrama u Barceloni, prvima na koje smo otišli kao samostalna zemlja. I sa samo jednom momčadi. Iz jednostavnog razloga jer su se FIBA i MOO morali pobrinuti da na Igre na koje dolazi Dream Team bude i ono najvrijednije što je imala košarkaška Europa. Ne samo Kukoča i Dražena Petrovića, već i fantastične Litavce predvođene Arvidasom Sabonisom i Šarunasom Marčiulionisom, onda i ZND s Tihonenkom, Volkovom, Bazarevičem...

Upala pluća

I dogodilo se, Hrvatskoj je omogućena prilika da izbori OI, a prije odlaska u Španjolsku gdje će se održati kvalifikacije, u Slovenskim Konjicama odigrana je i povijesna prva utakmica naše košarkaške reprezentacije u kojoj je prvi koš uopće za Hrvatsku postigao - Toni Kukoč.

Do početka Igara, koje su izborene na predolimpijskom turniru, definitivno nije sve išlo glatko jer je u posljednjoj pripremnoj utakmici - ZND - upisan i povijesni prvi poraz, Kukoč je u međuvremenu zaradio upalu pluća, kvalifikacije su pak otvorene senzacionalnim porazom od Njemačke, stići će kasnije još jedan od Litve, ali u konačnici nijedan nije bio koban.

Kao što nije bio ni onaj očekivani u uvodnoj skupini olimpijskog turnira nakon utakmice u kojoj su Michael Jordan i Scottie Pippen neumorno “davili” i neupitno “udavili” Tonija koji će se s Draženom postati junak gotovo nevjerojatnog preokreta u polufinalu protiv Zajednice Nezavisnih Država. Ili - jednostavnije - Rusije koja je 40 sekundi prije kraja imala četiri razlike i Aleksandra Volkova na liniji slobodnih bacanja.

Kako je tada na snazi još bilo pravilo “jedan za jedan”, promašaj Ukrajinca omogućio je Kukoču da nas tricom dovede na samo pola koša zaostatka. Onda je Volkov promašio prvo bacanje i u sljedećem napadu, dok je Dražen u posljednjim sekundama stavio oba nakon izborenog prekršaja Vladimira Gorina...

Time je pak Toni Kukoč nastavio nevjerojatan niz. Na šestom uzastopnom velikom natjecanju osvojio je medalju s reprezentacijom. Prvu s Hrvatskom, ali i drugo olimpijsko srebro. Zlato je bilo nedostižno jer na drugoj strani je bilo “barem deset Dražena i Tonija”.

Niz je stao sljedeće godine kad je zbog odlaska u NBA propustio Eurobasket u Njemačkoj na kojem je osvojena bronca, a prije kojeg smo zauvijek ostali bez Dražena Petrovića, time i bez savršenog tandema dvojice međusobno izuzetno kompatibilnih igrača.

image
Foto: J. Bistrović
CROPIX

Hrvatska, košarkaška Europa i svijet bili su neutješni, među svima njima je bio i Kukoč, koji je teško podnio gubitak dugogodišnjeg rivala, ali i voljenog suigrača...

- Ne znam tko je bolji od nas dvojice, niti me to zanima, jedino žalim što sami ne možemo sjesti i to raspraviti - reagirao je nedavno Toni na pomalo i besmislenu usporedbu genijalaca bez premca.

U novom olimpijskom ciklusu Kukočeva će Hrvatska osvojiti još dvije bronce, svjetsku ‘94. u Torontu i europsku ‘95. u Ateni, posljednje seniorske medalje naše košarke. Na oba turnira je Kukoč bio glavni kreator igre u momčadima pod vodstvom Pina Giergie odnosno Ace Petrovića, za poene su primarno zaduženi bili Dino Rađa i Arijan Komazec. Ali kao uvijek u karijeri, nije bilo te uloge kojoj se nije znao prilagoditi. Pa je tako nakon Barcelone, gdje je bio drugi asistent olimpijskog turnira, isto ponovio na Svjetskom prvenstvu, dok je na Eurobasketu ‘95. predvodio sve asistente.

Oproštaj u Le Mansu ‘99.

Nažalost, možda i najbolji turnir koji je Toni Kukoč odigrao za Hrvatsku, onaj na Olimpijskim igrama u Atlanti na koji je - mimo Bullsa koji su ga željeli povući iz reprezentacije - došao sa slomljenim prstom na šuterskoj lijevoj ruci. Smetalo mu je, definitivno mu je smetalo, osjetilo se to na šutu, između ostalog i u četvrtfinalnoj utakmici protiv Australije koja nas je zaustavila u pohodu na novu medalju, ali i u takvom stanju je nudio čaroliju koja ovaj put nije nagrađena. Atlanta je trebala biti vrhunac jedne generacije, da bi ispala neslavni oproštaj.

Ne Tonijev, on će se oprostiti tek tri godine kasnije na Eurobasketu u Francuskoj. S nekim novim suigračima, njemu uglavnom nepoznatima i okolnostima u kojima Hrvatska nije bila predodređena na uspjeh, odnosno previše se uzdala u veličinu svoje jedine zvijezde.

image
Posljednja utakmica za Hrvatsku protiv Njemačke 1999.
AFP

Jedna priča, ona o Kukoču i Hrvatskoj zaključena je 28. lipnja 1999. u Le Mansu porazom od Njemačke u osmini finala Eurobasketa. Na drugoj je strani - prigodno - bio Dirk Nowitzki, koji će baš te godine doći u NBA ligu. I nastaviti tamo gdje je stao Toni Kukoč, postati ono što Toni Kukoč nikad nije dobio priliku postati. Iako za tim ne mora žaliti, kao ni za Atlantom i Francuskom. Zato jer je prije toga već bio osvojio sve. Dok Hrvatska nakon njega više nije osvojila ništa. S Kukočem su otišle i medalje...

Linker
11. rujan 2021 23:25