Na tužnom kraju, jedno je dijete ridalo na ogradi Spaladium Arene. Bojan Bogdanović, osobno u potpunom košmaru u glavi, išiban svim mogućim frustracijama koje živi unazad 11 godina otkada igra za Hrvatsku, između dva punkta gdje je davao izjave, otišao je do ograde. Mali ga gleda dvije godine uzastopno, on je njegov idol. Slikali su se, obojica su razvezali osmijeh, iako je unutra bilo mučno. Obojici.

Porazi su najgora moguća kletva, no tog je dana jedan klinac dobio više nego se nadao od te utakmice. Dobio je kontakt, dodir s Bojanom Bogdanovićem, a on je, uz valjda par nogometaša, jedini hrvatski sportaš zbog kojega se netko budi i po njegovim utakmicama ravna svoje vrijeme.

TOM DUBRAVEC/CROPIX

Taj Bojan Bogdanović zbog nesklada u košarkaškim kalendarima, eto, za reprezentaciju nije mogao igrati unazad tri godine. Bio je to jedan od razloga zašto su se organizirale ove kvalifikacije s pogurancem od države, kako bi se naši najbolji igrači mogli vidjeti u pravim, ozbiljnim utakmicama uživo.

Ipak je imalo smisla

Ne znam hoće li taj klinac pobjeći s klupice u parku, prestati neprestano buljiti u mobitel ili se odvojiti od kompjutora, pa uzeti loptu u ruke. Ali, mogao bi. U državi u kojoj milijuni odlaze na svakakve parade, kulturne akrobacije, imitiranje skijaških perverzija na brdu koje nema niti tisuću metara, gdje nestaje toliko love da se čovjek zapita pa koliko li je te love samo bilo, turnir u Splitu tek je mrvica u pijesku.

I imalo je smisla. Jednoj malenoj, izmrcvarenoj naciji, koja je frustrirana već desetljećima jer si utvara da je nešto važna u košarci, ponuđena je nada. Kroz ranking, jer nemojte zaboraviti da se Hrvati nisu dokopali SP-a, pa su temeljem novih kriterija dobili šansu za Tokio i tu je FIBA prala grijehove onemogućavanja prisustva najboljih igrača tijekom kvalifikacija za SP.

VLADIMIR DUGANDZIC/CROPIX

Onda je stigla pandemija i sve je prebačeno za ovo ljeto, Da je bilo lanjsko, opet bi bilo isto. Ne bi se kvalificirali, jer tada svakako ne bi igrao Bojan Bogdanović, tek operirane šuterske ruke.

Sada smo bili tu gdje jesmo, odigrali smo jedno od najsramotnijih natjecanja u povijesti, jer kako tretirati poraz od 30 razlike od Brazila u utakmici za koju njihov izbornik, a nekadašnji naš, Aco Petrović, tvrdi da ju je puštao, pa onu pobjedu na jedvite jade nad Tunisom i na koncu činjenicu da su nam Nijemci napravili dvadeset poena viška u zadnjih osam minuta utakmice.

Momčad nam je bila u disbalansu. Najbolji glumac na svijetu neće dobiti Oscara ako mu je u sporednoj ulozi u zajedničkim kadrovima naturščik. A tako je ponekad proteklog tjedna u Splitu izgledala Hrvatska.

Postoje objektivne okolnosti, jer bi Hrvati drugačije izgledali s četiri, pet igrača koji su nedostajali (Šarić, Zubac, Simon, Krušlin, Bender...), međutim, na kraju dana sve te godine muke pretvaraju se u beskrajni kružni tok u kojemu nema izlaza.

Traže se glave i vrijeme nije lako. Stojko Vranković ima mandat još tri godine, a time i odgovornost. Nije mu lako, jer osjeća moralnu odgovornost, a on je preponosan tip. Međutim, mandat mu daje i odgovornost za ono što slijedi. Ideš ako znaš u čijim rukama nešto ostavljaš, a teška vremena nose i velike odluke. Hrvatska nema vremena za lovicu na fotelje, ona mora raditi sada i tu kako se ne bi izgubile sljedeće tri godine.

Već u studenom kreću teške kvalifikacije za SP (iz Europe na Eurobasket odlaze 24 reprezentacije, a na SP samo njih 12), onda 2022. slijedi Eurobasket, 2023. je SP, a 2024. i OI u Parizu. To su tri natjecanja na kojima ćemo imati Bojana Bogdanovića u punoj snazi. Roko Ukić neće biti mlađi, a Lovro Gnjidić neće u te tri godine sazrijeti da može nositi Hrvatsku.

TOM DUBRAVEC/CROPIX

Ni na SP, ni na OI 2024.

Ako je u nogometu samo Petković ozbiljni napadač u HNL-u, pa sada razmišljamo o Mierezu kao strancu, jer nema klasnih napadača niti u mlađim selekcijama, isto treba napraviti i po pitanju playmakera u košarci. Samo tako nećemo uništiti karijeru Bojana Bogdanovića.

Bez stranca na playu, naime, nisam siguran da ćemo na SP, a samim time i na Igre 2024.

To su odluke koje čekaju Stojka Vrankovića, a tek nakon toga i Dinu Rađu ili Veljka Mršića, koji i dalje ima ugovor. Nije pitanje tko će ostati, nego koga ćemo dovesti. Na poziciju playa. Sve ostalo je proliveno mlijeko.