Malo je tko zaključio profesionalnu karijeru poput Roka Stipčevića. Ovaj Zadranin iza kojega je dvadeset sezona igračke karijere, a koji je pred koji dan napunio 37 godina, zaključio je sezonu u slovenskoj Krki koju je kao prvi među jednakima na parketu i u punoj minutaži vratio u ABA ligu. Iza sebe je ostavio sezonu u kojoj je rušio neke rekorde, u kojoj je zabijao redovno preko dvadeset poena, u kojoj je pogađao trice u serijama, dijelio asiste, vukao kontre. Prevedeno, ono što je nudio parket u njegovoj izvedbi bilo je daleko od umirovljenja.
I kad je nešto slično naznačio na koncu ABA 2 lige, novinar je ostao pomalo zatečen. Onda je sve postalo službeno. Rok Stipčević je definitivno završio jedno poglavlje svojega života.
- Odluka je donijeta puno prije, nisam tip koji neke stvari odlučuje preko noći. Znao sam i na koncu ABA 2 lige kako ću završiti na kraju sezone, ali tada to nije imalo smisla javno reći jer je trebalo odigrati još dosta utakmica, pa je trebalo zadržati fokus, kako moj, tako i cijele momčadi. Fizički sam stvarno OK, mentalno također, pa bih prema tome mogao nastaviti igrati. Nemam nikakvih zdravstvenih tegoba, u posljednje tri sezone možda sam igrao i u najvećoj prosječnoj minutaži tijekom svoje karijere. Međutim, treba znati stati u jednom trenutku. Onda kad više nisi sebi na prvom mjestu, kad ti košarka i lopta više nisu prioritet. Kad shvatiš da si s tom odlukom ispunjen i osjećaš mirnoću.
Mediteransko zlato 2009.
S obzirom na to kako je Rok Stipčević - a nisu svi takvi - jedan od onih koji košarku živio 24/7, logično je pretpostaviti kako će ostati u košarci.
- Nemam još ništa definirano, ali imam neke dvije priče koje se razvijaju. Kroz neko razdoblje ću svakako odlučiti. Jest, povezano je to s košarkom. I nije to trenerski put, čak bih u ovom trenutku rekao da 99,9 posto neću biti trener.
Zašto ne?
- Možda će ovo zazvučati ružno. Međutim, otkako sam krenuo igrati, dakle u moja dva desetljeća profesionalne košarke meni uvijek netko drugi određivao raspored. Kad je buđenje, kad je trening, kad je ovo, kad je ono. Trenerski posao je tu puno zahtjevniji i teži. I s obzirom na ono koliko si plaćen ti ne dobiješ niti blizu onoga koliko ulažeš u sve to na kraju dana. U Hrvatskoj je sve srozano, način na koji se klubovi i reprezentacija odnose prema trenerima, gdje ne postoji strpljenje još je teži. Svakom treneru treba duži period da se njegov rad osjeti, ja bih volio pomoći takvim ljudima da rade mirnije i da su plaćeni adekvatno s obzirom na svoj trud.
Kad ostane sam sa sobom, čega se prvo sjeti u dugoj karijeri? S čime je bio najsretniji?
- Puno mi toga prolazi kroz glavu. Najveći uspjeh? Pa to da sam zaključio karijeru i fizički i psihički zdrav. Da se mogu i dalje baviti sportom, ali samo za svoj gušt. Ostalo je iza mene jako puno lijepih stvari, puno prijateljstava i poznanstva diljem Europe. Ostvario sam i dječački san, igrao sam pred punim Jazinama, onda sam stvari samo dizao na veću razinu.
Najveća razočaranja su, pak, vezana uz reprezentaciju...
- Jest, to što nisam uspio osvojiti niti jednu medalju s velikih natjecanja, a igrao sam ih sve, i Eurobaskete i SP i OI, najveće je razočaranje. Doduše, imam zlato s Mediteranskih igara 2009. godine, to je jedina seniorska medalja koju je Hrvatska osvojila od 1995. naovamo i jedino zlato uopće, ali to natjecanje nije toliko valorizirano. Žao mi je što nismo stigli do neke veće medalje, jer bio sam dio top reprezentacije, dio top društva u njoj.
Nakon svih inozemnih putešestvija, Rok Stipčević se vraća u svoj Zadar.
- Planiram živjeti u Zadru, nakon 15 godina se vraćam kući.
Vratit će se u novoj ulozi
I nije jedini, bit će tu i njegov prijatelj Marko Popović...
- Tu smo, volimo košarku, sve pratimo, involvirani smo, ali niti Pop niti ja nismo tipovi koji se guraju preko mrtvih. Dobro svi znaju da smo na raspolaganju. Ostaje i pitanje i zašto nitko od zadarskih košarkaša, a ostavilo nas dosta u posljednje vrijeme, nije završio karijeru u Zadru, osim Luke Žorića, ali to je pitanje za klub. Previše se puta dogodila ista priča. I svatko od nas može jako puno dati klubu, vratiti ono što je klub dao nama. I nitko ne bi imao ništa protiv, ali to je ipak malo kompleksija priča.
Za kraj, Rok Stipčević je ponudio i najbolju petorku od svojih suigrača tijekom karijere.
- Na jedan bi bio Zoran Planinić, dok bih ga mijenjao s klupe. Na dva bih stavio Keitha Langforda, na tri je svakako Babo, Bojan Bogdanović. Na četiri neka bude Šiši, Dario Šarić, na petici Ante Tomić.
Rok Stipčević, dojma smo, nije rekao posljednju riječ u košarci. A to što je već donio odluku kako neće biti trener i nije u krajnju ruku loše. Hrvatskoj, naime, dramatično nedostaje klupskih radnika. Možda je na tim pozicijama i veća rupa nego na onima igračkima. Ako je Rok Stipčević izabrao taj put da ostane u košarci, onda je košarka samo na dobitku.
Ali, pričekajmo za odgovor na to pitanje. S obzirom na Rokovu ambiciju, na strast koju je pokazivao dok je bio igrač, gotovo bismo se okladili da nećemo čekati dugo. Vratit će se Rok Stipčević ubrzo u jednoj sasvim novoj ulozi...