Puno je bilo naznaka da je ovo jedan sasvim drukčiji turnir od tko zna koliko prošlih. Hrvatska je bila mirna, fokusirana, a čak, kad smo se pojavili u Berlinu, osjetili smo i među novinarima kako im se ova Hrvatska činila opasnijom, moćnijom nego neke prethodne.
I nije se dogodilo ništa. Ništa što nismo već vidjeli toliko puta da, budemo iskreni, više i ne boli tako. Navikli smo se na batine poput kakvog magarca. Navikli smo se i da nas razbije neki Vesely, Šved ili Markkanen, kad vjerujemo da smo samo korak do velikih stvari. Navikli smo i da gledamo unaprijed, pa kao imamo šansu i za Španjolce, a pri tome zaboravljamo da je preko puta zdrava družina, zvala se ona Češka, Rusija ili Finska. I da oni imaju svoju računicu. A ta je - kako s Hrvatskom.
Ne, nismo izgubili, da se krivo ne shvati, zato što smo već razmišljali o četvrtfinalu. Ne, razmišljao je Damir Mulaomerović i njegova vrsta o Fincima, i te kako su razmišljali. A onda je naletio brzi vlak, obično to tako bude u eliminacijama, i pribio nas je uz zid plača.
Treba li se stidjeti? Pa, ukoliko se na gomilu stave vrijednosti Finaca i vrijednosti naših igrača, onda bi vaga debelo pretezala na našu stranu. Recimo kako je jedan od najboljih Finaca, play Edon Maxhuni, ovog ljeta bio meta Splita, to je taj rang košarke. Mimo Salina. Svakako Markkanena.
Potiho smo se nadali
I dok zbrajamo žrtve, dok tugujemo i dok tražimo krivce, pribijamo na križ, jer to je sport s kojim se tradicionalno bavimo, i u tome smo vrlo vješti, očito vještiji nego u košarci, treba pogledati prema naprijed.
Jer, bit će i sutra. A sutra će biti neke nove generacije, možda nove šanse. Činjenica jest da mi na svojim greškama nismo naučili ništa. Ajde, bar jesu malo novinari, jer ovaj puta nije bilo euforije, niti velikih najava s naše strane. Nadali smo se, ajmo reći, potiho. Takva je bila i reprezentacija.
Pa opet ništa.
Nema više Bojana Bogdanovića, nema više Krune Simona. Takve su bile najave. Reprezentacija će ostati za neka nova natjecanja, kad ih već dograbimo, u rukama Darija Šarića, vjerojatnog novog kapetana i u rukama Marija Hezonje, čiju smo eksploziju čekali, ali je nismo dočekali. Možda bude idući put. Bit će to neko novo vrijeme, vrijeme u kojemu će biti i Ivica Zubac, u kojemu smo dobili Karla Matkovića, u kojima smo, barem nešto shvatili da Dominik Mavra može i te kako pomoći u kvalifikacijama, a tu će kao osigurač sada biti u Jaleen Smith.
Košarka je, međutim, propustila još jednu svoju šansu da se izbori za neki bolji tretman u hrvatskom društvu, koje, znate već tu priču, priznaje samo pobjednike. Hrvatska košarka je daleko od pobjednika, ona je uvijek poražena, spektakularno nokautirana kad god iščekujemo neki lucky-punch. Al, taj se ne događa.
Vraćamo se u realnost u kojoj će naši klubovi živjeti kao siromasi na dnu regionalne lige, bez šanse za otići preko granice, pokušavat ćemo stvoriti neke igrače kako bismo jednog dana ugledali sunce. Kako bismo bili Finska, recimo.
I dalje će tu biti klase od igrača. I dalje će od njih trebati stvoriti momčad koja će baš onda kad je to potrebno biti najbolja što može. Hrvatska, unazad dvadesetak godina bila je takva samo dva puta: na olimpijskim kvalifikacijama za Peking, kao i na olimpijskim kvalifikacijama za Rio. Uz onaj niz na Eurobasketu 2013. koji nas je doveo do polufinala, ali tada je to bila riječ o jednoj od najslabijih europskih smotri, koja se, recimo, s ovom sada teško može usporediti.
Opet nismo dočekali
Iako sad to nije popularno napisati, jer su svi bijesni, meni je duboko žao Bojana Bogdanovića i Krune Simona. Zato jer je obojici bilo stalo i više nego što možete zamisliti. I zato jer nisu napravili ono što su željeli. Znate ono kako se velike stvari dogode onima koji znaju čekati.
Bojan Bogdanović i Kruno Simon nisu dočekali. Niti mi skupa s njima. Što donosi sutra tek treba vidjeti.
Neka nova Hrvatska, ako se plasira na Eurobasket 2025. godine, tražit će svoje šanse. Priča treba krenuti od početka. Trebala bi od klubova, a oni su, oprostite, ma oni nisu niti da se pojave bilo gdje izvan Hrvatske.