Tamo od sredine osamdesetih pa sve do danas, iako je sada vitalni umirovljenik, malo se toga u hrvatskoj košarci događalo mimo Bože Miličevića. Bio je direktor Zadra, s njim je klub 1986. postao prvak nadjačavši najjaču Cibonu, a onda je iz Zadra prešao u Ciboninu fotelju i postao možda i najveće pojačanje pod Tornjem koje je ikada stiglo iz Zadra. Jer Miličević je u devedesetima od Cibone stvorio najjači klub ovih prostora, sudjelovao je u formiranju Eurolige, a osnivač je i ABA lige.
Pa krenimo s promjenama u ABA ligi, novoj, u vlasništvu klubova, nakon što su Miličević i ekipa prestali biti vlasnici lige kao fizičke osobne.
- Kad smo osnovali Jadransku ligu, jer to je bio radni naziv, ideja je bila tržišna košarka. Jadranska je liga bila zamišljena tako da sama sebe financira, a da pritom pomogne klubovima u razvoju igrača, ali i da im da mogućnost zarade.
Liga s glavom i repom
Povukao je Božo usporedbu s Euroligom...
- Euroliga je recimo i danas putokaz Europi, posebno savezima i FIBA-i, da je ne smiju zaobilaziti, nego da moraju ustrajati na njoj kao ideji nekakvog europskog ogranka NBA-a. Uzrok je svih problema gubitak autonomije FIBA-e, ona trenutačno ničeme na vlada. Međutim, FIBA je sastavljena od nacionalnih saveza, stoga su oni ti koji su je dužni promijeniti. Treba joj vratiti dignitet, dati važnost velikim natjecanjima. Ligaška natjecanja pak moraju voditi klubovi ili druge formirane lige, ta natjecanja ne smiju biti na teret države i trebaju funkcionirati tržišno. EU funkcionira po principu tržišnog natjecanja, a to je razlog zašto je FIBA izgubila utakmicu s Euroligom. Profesionalni sport danas mora zarađivati novac, sve je ostalo državni diktat.
I koje je rješenje?
- Treba izvršiti pritisak na saveze, na njihove predsjednike, koji onda moraju natjerati FIBA-u da se promijeni.
Vratimo se na ABA ligu.
- Liga je započela i stasala unatoč protivljenju medija i javnosti, a nevjerojatnom je brzinom preboljela sve dječje bolesti, od financija nadalje. Postala je to liga s glavom i repom, s priznanjem ULEB-a, liga iz koje su tri kluba išla u Euroligu i još četiri u Eurokup, čime je dobila i sportsku zadovoljštinu.
Međutim, ta je liga u međuvremenu izgubila dva mjesta za Euroligu, ostalo je samo jedno.
Je li bio promašaj što ste vi kao privatne osobe bili vlasnici ABA lige?
- To smo namjerno napravili, da ne odlučuju o važnim stvarima klubovi. Ta je odluka bila dobra jer je liga bila vrlo objektivna, čemu najbolje svjedoči ono finale u Beogradu koje su igrale Cibona i Cedevita. U međuvremenu su se stvari promijenile, stasali su neki klubovi, jedni politički, drugi ekonomski, i željeli su preuzeti upravljanje ligom. Ja i dalje mislim da klubovi ne mogu voditi takvu kompleksnu ligu jer tu nema sreće, uvijek će biti repova. I nisu svi u ravnopravnom položaju.
Zaboravljeni principi
Na što ciljate?
- U ovoj je ligi dio zemalja iz EU i moraju se ponašati u skladu sa zakonima EU, imati čiste ugovore s igračima, a drugi dio lige, e, to su naslijeđeni, neki davno zaboravljeni principi poslovanja. Važno je tko se kako zove, brendovima se gleda kroz prste, pa imamo netransparentne klubove. Pitanje je tko bi imao dominaciju kad bi svi bili u istim okvirima. Mi smo Zvezdi, nije nikakva tajna, dopuštali neke stvari, promjene imena, nejasnu situaciju s FMP-om i tu nije bio problem s nama, nego s njihovim zakonodavstvom. Nama je pak odgovarao brend Zvezde. Međutim, kad cijeli ovaj prostor uđe u EU, ovdje će se izgubiti pravila igre koje sada postoje za neke. Dok tako ne bude, u prednosti će biti populisti, bukači, galamdžije i oni će prodavati maglu. Jer ovo što se trenutačno događa čisto je prodavanje magle i demagogija.
U svemu tome, izuzev Cedevite, naši se klubovi ne snalaze...
- Najveći su problemi u Sloveniji - nevezano za naslov europskog prvaka jer to je izolirani incident - i u Hrvatskoj. Zato što smo u EU, klubovi iz naših zemalja pet igrača plaćaju onoliko koliko oni koji nisu u EU plaćaju deset igrača. Oni koji zaobilaze propise su u prednosti, a kad je riječ o Srbiji, tu su u prednosti jer imaju i širu bazu, više stanovnika. U Sloveniji i Hrvatskoj pada vrijednost klubova jer su nam danas problemi lige u Austriji ili Mađarskoj. U Austriji danas postoje klubovi koji imaju veći proračun od Zadra i Cibone. Orban je pak u Mađarskoj odredio pet sportova od državnog interesa, a među njima je i košarka, zbog Szolnoka, koji je nekad bio dio ABA lige i tu dobio snagu. Znači, Mađarskoj je važno pet sportova, SAD-u 13, a Hrvatska ima 83 saveza koji svi traže iste prava. I ako naš Ured za šport, kojim ravna naša genijalka Janica, ne svede sektor na sedam-osam sportova od nacionalnog interesa, svi ćemo biti u blatu. Ne mora taj Ured dovoditi i plaćati igrače, ali je neshvatljivo da Grad Zagreb još uvijek ima problem s izgradnjom stadiona. Nekada se grad prepoznavao po kazalištima, danas je njegovo ogledalo stadion. A kakav je Maksimir?
Klubovi su prvi problem
Ne znam koliko je to glede stadiona posao Janice Kostelić. Možda je postavljanje sustava važnije?
- Važno je opet piramidalno ustrojiti školski sport, gdje bi se radile selekcije za klubove. Mi danas imamo nebrojeno puno škola košarki, nogometa, rukometa, a većina roditelja tamo treniranje svoje djece plaća na crno. Tu se javljaju frustracije roditelja, koji ulažu u nešto, a ne znaju u što. Sve je to mala prevara. U Zadru me jednom netko pitao kako je to bilo riješeno u klubu u moje vrijeme. Znate kako? Tako da je Zadar svojim igračima hranio sebe i još pet drugih klubova. Ali bio je tu jedan juniorski i jedan kadetski pogon. Svakodnevno su nam dolazila darovita djeca i svaki se dan radila selekcija u kojoj su ostajali najbolji. Sve je skupa rezultiralo proizvodnjom i rezultatima. To moramo vratiti.
To je pak zadaća HKS-a, ako govorimo o košarci?
- Ono što se ne vidi dovoljno čisto jest da je ovo rukovodstvo Saveza dosad napravilo jako puno. Oni su vratili dignitet Savezu, riješili su tešku financijsku situaciju koju su naslijedili i polako rješavaju sustav. I taj će sustav donijeti rezultat, ja iza tih riječi u potpunosti stojim, tu će biti ozbiljnih rezultata, vjerujte. Ne trebamo se pritome zavaravati i kazat ću kako je naša liga jedna od najnekvalitetnijih liga, ne samo u regiji. A klubovi su glavni problemi reprezentacije. Sve počinje od sustava.
Onda se poslužio primjerom.
- Evo, zovem nekidan Božanića iz KK Zagreba i pitam ga zašto u Zagrebu ne igra Darko Bajo, Cedevitin perspektivni junior, da se tu kali. On mi kaže da Baji menadžer to nije dopustio. Onda se sjetim kako su se meni Giriček, Markota ili Bagarić kalili u drugim ligama i paralelno igrali Euroligu kao klinci. I nije bilo govora o tome da meni neki menadžer kaže da ih ne smijem slati u drugu ligu na kaljenje. Danas mnogo toga određuje i roditelji, a klub, koji daje trenera, dvoranu i sve ostalo, ne može ništa ako roditelj pokupi dijete i odvede ga iz kluba. Usput, izgubili su se sportski djelatnici, tako je u Zadru, Splitu, Ciboni, a u svim tim klubovima upravlja politika, odnosno lokalna vlast. Dok se klubovi ponovno ne počnu voditi iz klubova nema napretka. Pazite, mi danas imamo slučajeve da politika određuje trenere! Nije politika u nas uništila samo gospodarstvo, politika je ovdje uništila sve.
Profesionalni izbornik
Vratimo se na HKS, imamo i taj problem reprezentacije.
- FIBA definitivno tu nije pomogla svojim idejama oko kvalifikacija, kao da namjerno želi dokrajčiti i ovo malo kvalitete što je ostalo. Mora se napraviti pritisak da se kompletna druga runda kvalifikacija odigra u rujnu, kad su tu svi najbolji igrači. I to je, koliko pratim, interes svih velikih reprezentacija, ne samo nas. Pazite, od naših je NBA igrača samo Bogdanović sportski punoljetan, ostali se još razvijaju, pa tu dodajte Luku Šamanića i Roka Prkačina, koji ima 16, ali to je već sada, s obzirom na to što pokazuje, alternativa Dariju Šariću. I oni dolaze, a to je osam igrača kakvih nema nitko. I to će za par godina biti nepobjediva vrsta.
Ali potrebna nam je konkretna akcija, smatra Miličević.
- Savez se mora postaviti prema FIBA-i, Savez nadalje mora profesionalizirati izbornika. HKS jedini od ozbiljnijih saveza u nas nije imao profesionalnog izbornika. I to nije slučajno, ponavljam, nije slučajno, da sada ne bih kopao po utrobi bivših čelnika. Izbornik mora biti profesionalac jer je i loš profesionalac bolji bolji od amatera koji živi od toga što je profesionalac u klubu. Takav profesionalac mora biti čovjek koji će deset puta zvati Hezonju, Bogdanovića, Šarića, pitati klubove zašto netko igra centra, a krilo je, on mora biti taj čija se riječ sluša.
I tako smo došli do Cibone. Božine Cibone.
- Gledao sam Cibona - Hermes i Cibona - Jazine. Ono protiv Zvezde, oprostite, ja ne mogu ni gledati. Otišao sam ne te dvije utakmice iz znatiželje, upitao sam se dolazeći u dvoranu hoće li petorka Cibona imati više od sto godina. I znate što, ne petorka, već tri igrača iz petorke su imali preko sto godina, Tomas, Rozić i Žorić. Protiv Hermesa i Jazina?! I onda imamo tu nekog Uljarevića, koji bi mogao biti neko rješenje za reprezentaciju, ali taj dečko ima manju minutažu od nekih činovnika. I to mi je nejasno, to se u moje vrijeme ne bi moglo događati jer bi trener odmah bio pozvan na odgovornost. Pazite, mi smo izgubili bisere iz Cibone, poput, Žižića, Zupca, Mazalina, Slavice, Arapovića. Ljudi koji su odlučivali o tome da ti klinci odlaze sada dijele lekcije Savezu. Sve to moj bivši klub, sve te potencijale nije znao kapitalizirati. A samo ti klinci, uz dva ekstra stranca, već čine vrhunsku momčad i tu vratiš sve što si ulagao. Ali ne, ti moraš Zvezdi prodati Euroligu...
Mislite li da je Cibona nakon što je osvojila ABA ligu i stekla pravo igranja Eurolige prodala Zvezdi svoje mjesto u Euroligi?
- Ne znam, ali ako je to išlo u tom smjeru, onda je to moralo ići preko visoke politike i gospodarstva.
Mislite li tu na Ivicu Todorića, čiji je “srpski Konzum” Idea kasnije postao glavni sponzor Zvezde?
- Da, mislim na Todorića. Ali ograđujem se, kažem, ako je Cibona prodala Euroligu. Iako, tu spregu ne valja podcijeniti.
Ja sam pokrio dugove
Dobro, Cibona je danas u predstečajnoj nagodbi, pitanje je kako ju se servisira, igračima kasne plaće, dugovi su i dalje veliki. Ali cijela je ta priča s dugovima počela u vrijeme dok ste vi bili direktor kluba.
- Moji su dugovi tada pokriveni prodajom igrača; Radošević je prodan za 500.000 eura, Bogdanović za 250.000, Zubčić za 250.000. To je milijun, ostalo su bila naša potraživanja, koja su kasnije i naplaćena. No nije to suština priče. U Zadru i Ciboni ja sam zarađivao novac i mogao sam imati vlast. A dok se ovi novopečeni tajkuni i kapitalisti ne namire i ne zadovolje svoje potrebe za avionima i jahtama, dok se ne ižive, oni neće ni ulagati u sport. Država i gradovi to nisu uspjeli prepoznati i riješiti taj problem. Evo, imamo odličan primjer iz Zadra, pozitivan primjer. Svaka tvrtka koja ulazi u posao s Gradom nešto plaća, uvijek se plaćalo, samo je pitanje kamo taj novac odlazi. Sada je ondje slučaj da je u klub ušao novac. I to je putokaz za sve lokalne moćnike. To je način na koji moraju razmišljati.
'Trebaju nam još tri minute da prelomimo utakmicu, a nama cijela prva petorka sjedi na klupi. Poludio sam na tribinama'
Zove li vas danas tko za savjet, dok ste u mirovini?
- Predsjednik Saveza Stojko Vranković moje je dijete, on to ni ne krije i mi smo u kontaktu koliko trebamo biti. Čujemo se. Stojko je častan i pošten čovjek i nitko mu ne smije dopustiti da izgori na ovoj funkciji. Ne smijemo ga potrošiti. On je jedini predsjednik koji do zadnjeg računa plaća sve sam i donijet će nam stabilnost. Sadašnje vodstvo Saveza je dobro rješenje i bila bi slika puno bolja da nam se nisu dogodili ti Rumunji.
Božo Miličević to je gledao uživo.
- Pazite, imamo 12 poena viška, trebaju nam još tri minute da prelomimo utakmicu, a nama cijela prva petorka sjedi na klupi. Poludio sam na tribinama, bio je Repeša do mene, čuo je i Stojko. Odmah sam vidio da to nema smisla. Nama trener mora biti profesionalac. I pri tome ne smijemo robovati bivšim trenerima, jer oni su imali svoju priliku i bili su - falši. Pazite, sada nama dijele lekcije ljudi koji su Istanbulu vodili 19 razlike i izgubili u četvrtfinalu, ili oni koji su u drugom četvrtfinalu u Beogradu izgubili tri razlike prednosti, a bila su bacanja, znalo se da će drugo Španjolci promašiti, a mi nismo imali centra na skoku. To su bile naše dvije medalje. Koje nismo osvojili.