Mogu li ja? Ajmo ovo odigrati, slušaj… Odzvanjale su riječi kapetana na minuti odmora, prije negoli su se hrvatski košarkaši uspješno ukrcali u vlak na prvoj stanici olimpijskog "Orient Expressa". Od Istanbula pa, nadamo se, do Pariza. Iako su Turci već bili u nokdaunu, Dario Šarić osjetio je potrebu nakratko uskočiti u izborničku stolicu. Doduše, s nogu. Nakon što je Josip Sesar izrecitirao plan za nastavak finalne bitke protiv domaćina, flomaster je dospio u ruke 29-godišnjeg Šibenčanina. Iako se radilo tek o sićušnim košarkaškim črčkarijama na ploči, Šarić je tom gestom demonstrirao status.
S jedne strane, svaki član nove hrvatske "velike trojke" - Šarić, Hezonja, Zubac - dao je velik doprinos u kreiranju rijetkog trenutka ponosa košarkaške reprezentacije posljednjih godina. S druge strane, izabrana vrsta dobila je novog (starog) vođu. Kapetanski, liderski, pobjednički. Počastio je, popularni Šiši, Turke s double-double učinkom, 22 poena i 11 skokova. Međutim, na majstorskoj razini odigrao je čitav turnir. Razigravao, zabijao, skakao. U globalu - vodio.
Ta mu uloga nije strana. U biti, čini se kako mu ta rola i najbolje leži. Pogledamo li u retrovizor, u dva je navrata odveo mladu reprezentaciju do europskog zlata. Ujedno, okrunio se i s dvije MVP titule na tim turnirima. U Crnoj Gori 2010. s reprezentacijom do 16 godina, te dvije godine kasnije, u Litvi i Latviji, s reprezentacijom do 18 godina. Između blještavih trenutaka u kockastom dresu stigao je odraditi i "rušenje" Europe na klupskoj razini. U kombinaciji s Hezonjom, odveo je Zagreb do naslova kontinentalnog prvaka, upisavši u finalu protiv Žalgirisa triple-double učinak (19 poena, 14 skokova, 10 asistencija). Tko je bio MVP turnira? Kristalno je jasno. Jednako bjelodano kao i u završnici regionalne lige u Beogradu 2014., kada se Cibona okitila jedinim, povijesnim naslovom u ABA ligi.
Godina promjene
Od blještavih trenutaka mlade karijere prošlo je čitavo desetljeće, a Šarić se, nakon oproštaja Bojana Bogdanovića od nacionalnog dresa, prometnuo u prvo ime svlačionice, u prvo ime momčadi na terenu. Paralelno, postao i svojevrsni simbol nove, Sesarove Hrvatske.
Međutim, prije nepunih godinu dana gledali smo nešto drugačiji scenarij. Reprezentacija je, kako je to bilo već i uobičajeno, pomalo neočekivano posrnula u osmini finala Eurobasketa protiv Finske. Šarić nije odigrao turnir za pamćenje, uostalom, pokazuje i rezultat, cijela momčad nije odigrala na adekvatnoj razini.
U nešto prašnjavijoj povijesti, bila je tu i poneka njegova "mušica", upečatljiva "žuta minuta". Dogodilo se to nakon ispadanja protiv Rusije na europskoj smotri 2017. godine.
- Nemam komentara. Očito nemamo tu kvalitetu. Stvorila se neka priča o nama da smo mi nešto u stanju, a očito je da mi ništa ne možemo, i to je tako - rekao je Dario nakon poraza, a nedugo zatim odlučio i potpuno ignorirati daljnja novinarska pitanja. Međutim, prošlo je šest godina. Šarić je igrač pred devetom sezonom u društvu najboljih košarkaša svijeta, u NBA ligi, u skladu s time, i puno zreliji igrač. Kako na terenu, tako i izvan.
Lov na Pariz
Utakmica protiv Rusa, ali i ta sekvenca nakon nje, odavno je spremljena u ropotarnicu povijesti, kao i ostali posrtaji reprezentacije koja je, uslijed slabijih, razočaravajućih rezultata, opravdano izgubila i kredit kod navijača. No, u prethodnih desetak dana, čitajući komentare po društvenim mrežama, osluškujući "vox populi" u kafićima i novinarskim krugovima, skorena, nataložena negativa počela se naglo topiti.
Jasno, najteži, ozbiljni izazovi tek slijede, ali rušenje Turske u njihovu dvorištu, pa i potpuna demontaža većine suparnika, ulijeva nadu u reinkarnaciju hrvatske košarke. Uz kapetansko izdanje Šarića, motiviranog Hezonju i Zupca u NBA formi, Pariz više nema ruho nemoguće misije.