RONALD GORSIC/CROPIX
PROBLEM SMO SAMO MI

Gruba hrvatska realnost: Zašto su Švedska ili Finska bolje od nas? Uzroci nisu od jučer...

U težoj smo poziciji nego što smo bili u prošloj kampanji, za koju smo naivno pomislili da se neće ponoviti
Piše: Tvrtko PuljićObjavljeno: 27. veljača 2022. 21:22

Kad smo otvorili kvalifikacije za SP 2019. godine, ujesen 2017. godine, s Ivicom Skelinom na klupi nakon što se Savez razišao s Acom Petrovićem, ali i on sa Savezom, naivno smo pomislili kako je lekcija naučena. Tada se krenulo s obnovljenom reprezentacijom, nisu se u nju zvali veterani, pa su nas zadeseli startni porazi od Nizozemske u gostima i kod kuće s Talijanima. Za drugi krug smo se vratili iskusnijim igračima, ali uslijedio je težak poraz od Rumunjske u Zadru. Imali smo 0-3 na kontu.

Gotovo se navlas ista situacija dogodila i sada. Veljko Mršić je odlučio nakon neuspjeha u olimpijskim kvalifikacijama pomladiti našu vrstu, a ona nije mogla ništa više nego dovući oglede protiv Slovenije u Zagrebu i Finske u Espoou do egala. Mršiću je, valjda, tako će to sada ispasti, bilo već tada sve jasno, pa je provjerio kako mu stoje akcije za neki inozemni angažman. Da je pričekao veljaču, možda bi mu te akcije još malo potonule, jer bojao se Mršić onoga što bi se moglo dogoditi. I događa se.

Visi nam i šansa za OI

Damir Mulaomerović hrabro je prihvatio praznu izborničku stolicu, ali niti on, a niti vrsta koja je, poput slučaja iz veljače 2018., sada bila nešto iskusnija, nije mogla do pobjede u trećem srazu. OK, Švedska je bolja od Rumunjske od koje smo onomad izgubili, ali ta nam informacija na kraju dana neće puno pomoći.

Jer, Hrvatska je sada u puno težoj poziciji nego je bila u prošloj kampanji, za koju smo, baš naivno, pomislili kako se više neće ponoviti.

image

Damir Mulaomerović

RONALD GORSIC/CROPIX

Tada smo u četvrtom srazu imali Nizozemsku kod kuće. Sada imamo Švedsku u gostima. Tada smo nekako dohvatili tu pobjedu nad Rumunjskom, uz silnu patnju, a onda u lipnju svladali Italiju u Trstu i Rumunjsku u Cluju te s 3-3 pronašli put do drugog kruga. Tamo, pak, više nismo imali nikakve šanse.

Sada, imamo Šveđane u Norrköpingu u ponedjeljak, Šveđane koji su ostavili najbolji dojam u prve tri utakmice kvalifikacija i da ih suci nisu udaljili od pobjede u Kopru, imali bi sada čistih 3-0 na kontu.

Hrvatska se, pak, s 0-4, ukoliko ne napravi, baš kako je to Damir Mulaomerović kazao nakon poraza u Zagrebu, podvig na sjeveru Europe, neće vratiti u sedlo. Neće, vjerojatno, niti u drugi krug kvalifikacija. A to znači da ćemo potpisati i gori rezultat od onoga koji nas je snašao u kampanji za SP 2019.

Ostat ćemo tako bez SP-a 2023., ali i bez šansi za Igre u Parizu. Ostat ćemo na Eurobasketu u rujnu koji smo izborili između dvije runde kvalifikacija za SP, a sljedeće veliko natjecanje za Hrvate bit će Eurobasket 2025. No, i za njega će se morati kvalificirati. Pardon, prvo ćemo se morati pretkvalificirati u društvu košarkaških liliputanca, a onda i kvalificirati u sudaru s ozbiljnim košarkaškim državama.

Osnova moderne igre

Trenutačno, a Švedska je to u Zagrebu zorno prikazala, Hrvatska bez pomoći NBA i euroligaških igrača nije kadra biti u 12 najboljih reprezentacija Europe koje će završiti na SP. Vjerojatno je dovoljno dobra za biti među 24 europske vrste koje dospiju na kontinentalno natjecanje, ali više od toga - ne.

I to je naša realnost. Realnost je izgubiti od Švedske u Zagrebu, ako ona igra s četiri igrača koji imaju ozbiljne uloge u najboljoj europskoj ligi, onoj španjolskoj i igra joj jedan bivši NBA igrač. Hrvatska, koja joj se sučelila, nema niti jednog igrača u Španjolskoj, a i nitko od naših nije zaigrao u NBA ligi.

Možemo mi sada gatati, tražiti krivce jer netko, je li, mora biti kriv, ali ovo što se događa hrvatskoj košarci jest - gruba realnost.

image
RONALD GORSIC/CROPIX Cropix

I drugima fale igrači, nekima više (kao nama), nekima manje, ali razlika je u tome što je svaka, baš svaka reprezentacija protiv koje Hrvati igraju - i gube - sastavljena od igrača koji znaju kako je to igrati europske kupove. Koji se tu kale. I koji imaju istu jezgru momčadi dugo. Mi lutamo, mijenjamo pelene onima koji ulaze, a kad prohodaju, onda ih tek čeka problem, jer su naučili hodati u regionalnom blatu. Ne na asfaltu Europe. I kad se obuku cipele, vidi se da na njih nisu navikli.

Nas Švedska izludi s preuzimanjem, osnovom moderne košarke, a razlog zašto ne možemo reagirati na to je vrlo jednostavan. Svako se preuzimanje, svaka ideja takve obrane pada ili se može riješiti prodorom, a Hrvatska nema igrača koji može prodirati u kontinuitetu. Mi i dalje imamo centimetara na bacanje i s visokim igračima nismo nikada, niti ćemo imati problema. Ali, bekovi rade razlike. Uvijek jesu i uvijek će raditi razliku.

I Srbi žele Amerikanca

Može, recimo, Nikola Jokić biti MVP NBA deset puta uzastopno, ali dok Denver ne isprofilira beka koji je blizu Jokićeve klase, nikada neće biti ozbiljan konkurent za naslov.

Ili, može i ovako; Slovenija, europski prvak i olimpijski polufinalist je u petak izgubila u Finskoj, glatko, lakše nego mi, iako joj je zaigrao “drugi najbolji”, Amerikanac Mike Tobey. On nije bek, bek je Luka Dončić, a Luke, naravno sada nema.

I slično je, da ne bude zabune u Srbiji. I oni lutaju, a Svetislav Pešić, vremešni izbornik, kako čujem, dao bi sve na svijetu da u reprezentaciju može dovesti Coreya Waldena iz Bayerna.

Da, i Srbi, zadnja brana puta po kojemu “igraju samo naši”, popušta pod pritiscima, a ti pritisci su veliki, jer, navodno, Miloš Teodosić neće čuti za tu priču. I znate što će se dogoditi? Dovest će, kad-tad, Amera. Bez obzira na Teodosića.

I dopustite, o kakvom tu ponosu govorimo, pričajući da smo “to mi”, da nam ne treba Amerikanac? Koliko je Crna Gora manje ponosna država zato jer joj je igra Justin Cobbs? I tko zna koliko još Amerikanaca ima crnogorsku putovnicu. Mogu birati koga će od njih uzeti. Mi ne možemo nikoga. I dali smo do sada dvije putovnice. Jedna je bila menadžerska igranka (Oliver Lafayette), a druga (Dontaye Draper) nas je dovela do jedinog polufinala unazad 27 godina, onoga na Eurobasketu u Sloveniji 2013. godine.

Znači, na 50 smo posto. Puno je to bolje od prosjeka s koliko pogode Crnogorci ili Turci, pa čak i Slovenci, koji nemaju problema s davanjem putovnica.

image
RONALD GORSIC/CROPIX Cropix

Opet će lov na vještice

Međutim, i priča s Amerikancima sada djeluje prilično nevažno. Kad smo na 0-3. I s pištoljem na sljepoočnici, privedeni uz neki švedski zid u hladnom Norrköpingu.

Ne sumnjam, krenut će sada lov na vještice. Love uvijek isti. Upravo oni koji su šutjeli dok je sve odlazilo kvragu. I kimali glavom. U idolopoklonstvu Vođi, koji je bio samo sudac. I trgovac hrvatskih resursa za sitne, osobne interese. Pa danas nismo u Euroligi. Pa smo danas na dnu regionalne lige koju je, isti taj uz svoje jatake patentirao, kao, da bismo kroz nju bili jači.

Baš jesmo. Kako da ne.

Švedska, Finska, Island, Izrael, Belgija, jučer Češka i Poljska otišli su dalje. Mi smo se 15 godina trudili da privolimo najbolje da igraju za Hrvatsku, pa i kada oni (možda i zbog odnosa prema tadašnjem Savezu) za to nisu bili najzainteresiraniji, a danas imamo apsurd u kojemu svi žele igrati, a ne mogu.

OK, to je problem FIBA-e. Ali, na kraju dana, samo naš. Problem naših odluka. A one su bile krive. I u pogledu stranca u reprezentaciji i u pogledu natjecanja koje igramo.

I još više u pogledu natjecanja koje ne igramo. A utakmice i sustavi natjecanja stvaraju igrače. Koji ih je, eto, više u Švedskoj nego u Hrvatskoj.

Linker
22. svibanj 2024 17:37