Svi ljubitelji košarke mogli su uživati u sjajnom vikendu. Osmina finala Eurobasketa donijela je puno uzbuđenja, praktično niti jedna utakmica nije riješena do same završnice, a koliko je bilo sjajnih individualnih partija pojedinih igrača, toliko smo vidjeli i neke odlične momčadske izvedbe.
Italija je pobijedila Srbiju jasno forsirajući svoju šutersku igru, ali i napadanjem Nikole Jokića kao i njegovim pravovremenim zatvaranjem u obrani. Češka se dugo držala u igri protiv Grčke praveći ‘zid‘ oko Giannisa Antetokounmpa u obrani te gradeći napad oko genijalnosti Tomasa Satoranskog koji je secirao protivničku obranu što su njegovi suigrači koristili te se neprekidnim kretnjama oslobađali na slobodne šuteve. Belgija je više od tri četvrtine bila u egalu protiv Slovenije bazirajući se na brzom protoku lopte i pokušaju zatvaranja linija dodavanja od strane Luke Dončića. Finska, ah ta Finska, je Hrvatsku izbacila pozivajući akciju za akcijom kojima su stvarali prostor za Laurija Markkanena koji je to nemilice koristio.
Mogli bi tako secirati reprezentaciju po reprezentaciju i kod više-manje svih bi našli jednu stvar - sustav. Kod svih osim kod jedne, one koju smo najviše pratili i za koju smo navijali. Hrvatske.
Hrvatska košarka je na ovaj Eurobasket otišla nakon što je samo prije nekoliko mjeseci dosegnula novo dno - ispadanje iz kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, odnosno igranje pretkvalifikacija za sljedeće Europsko prvenstvo. Ili kvalifikacija za kvalifikacije, kako to volimo reći da bismo naglasili koliko smo pali na košarkaškoj karti Europe. No, ni to nas nije opametilo pa smo u Milano i Berlin otišli s nerealnim ambicijama. Razmišljalo se čak i o nekoj medalji s kojom bi se Bojan Bogdanović i Krunoslav Simon valjda časno oprostili od reprezentacije. Došli smo do toga da smo odlučili birati protivnika, ali ne u osmini finala već smo bahato išli dalje i razmišljali o tome da će nam u četvrtfinalu biti lakše protiv Španjolske nego protiv Slovenije. Pa je Bogdanović namjerno promašio ono slobodno bacanje protiv Ukrajine da bi išli na Finsku, umjesto na Poljsku.
To slobodno bacanje je, u stvari, ono jedino što je uistinu razočaravajuće što se hrvatske košarkaške reprezentacije i Eurobasketa tiče. Da se razumijemo, sasvim je legitimno u sportu kalkulirati kada za to imaš šansu, ali za kalkulacije trebaš imati osnovu. Obično kalkuliraju oni najveći dok svi ostali grabe svaku priliku da se pokažu i dokažu. Nije uopće važno to što bi nam Poljska vjerojatno bila lakši protivnik od Finske jer je pitanje bi li uspjeli pobijediti i momčad Igora Miličića koja sada čeka četvrtfinalnu utakmicu protiv Slovenije. I sigurno joj nije žao što će igrati protiv Dončića i ekipe umjesto protiv Španjolaca. Uostalom, Belgija, još jedna momčad koju vodi hrvatski trener - Dario Gjergja, je pokazala da se može igrati protiv Slovenaca. Sustavom.
Hrvatska sustav, kako smo rekli, nema. Naša igra se bazirala na solo akcijama u kojima bi naši najbolji igrači dobili poneki blok pa bi pokušavali sami riješiti pojedine situacije. Oslanjali smo se na individualnu kvalitetu koju, doduše, imamo, ali za koju je potrebno napraviti sustav da bi došao do izražaja. Jer ne smijemo se zavaravati, i naši najbolji košarkaši su u svojim klubovima sistemski igrači čije kvalitete dolaze do izražaja upravo zbog trenerskih zamisli i postavki. Bogdanović u Utah Jazzu nije igrao previše s loptom u ruci već je koristio sve što su mu Donovan Mitchell i Rudy Gobert stvarali, prvi kreacijom, drugi prisutnošću pod košem. Dario Šarić je u Phoenixu, prije teške ozljede, bio rezervni centar koji je donosio energiju u igri Sunsa s niskom petorkom; Ivica Zubac je član petorke Clippersa, ali s jasno ograničenom ulogom; Mario Hezonja je imao odličnu sezonu u Unicsu, ali se najbolje snalazi s loptom u rukama koju ovdje nije imao; Krunoslav Simon je u godinama kada može biti samo igrač zadatka; Jaleen Smith se sjajno snalazi u sustavu Albe; Karlo Matković je mladić koji se treba tek dokazati iako ima veliki potencijal.
Da bi dobio ono najbolje od njih Damir Mulaomerović je morao napraviti neki sustav. Da se razumijemo, nije on imao toliko vremena da se poslože svi automatizmi koje smo vidjeli, recimo, u igri Finske, ali za neke osnovne stvari smo imali vremena. No, u igri Hrvatske se nisu vidjele kretnje bez lopte, pokušaji nekih kompleksnih napadačkih akcija pa ni sistemske obrane. Najbolje je izgledalo kada bi Smith, Dominik Mavra ili netko treći bacio loptu na alley-oop zakucavanje Matkoviću, ali to je ona najosnovnija košarkaška akcija. Da nismo ni pick‘n‘roll savladali, onda tek ne bi ništa imalo smisla. Nije Mulaomerović jasno posložio ni rotacije u momčadi pa smo lutali od utakmice do utakmice, mijenjali petorke, opterećivali veterane dok neki igrači nisu dobili nikakvu priliku. Nejasno je da Roko Prkačin, ako je već toliki talent za koji se kunemo da jeste, nije u mogućnosti imati stabilnu malu minutažu u ovakvoj momčadi.
Izgubljene lopte, ne zatvaranje skoka u obrani te igranje zastarjele košarke s puno akcija u post igri što je potpuno suprotno trenutnim trendovima. To je Hrvatska. Ali Hrvatska su i nevjerojatne reakcije na sudačke odluke. Suci su, definitivno, najgora stvar na ovom Eurobasketu, ali valjda nitko se nije bunio na sudačke odluke više od Hrvata. Ok, možda Dončić i grčki izbornik Dimitrios Itoudis, ali to je u njihovom DNA. Suci su na svakoj utakmici imali barem 4-5 pogrešnih odluka i njihov kriterij je stran svakom ozbiljnom poznavatelju košarke, ali igrači bi se trebali smiriti i ne reagirati baš na svaku odluku. A mi smo to činili.
Mogli bi pisati o hrvatskoj igri i uspoređivati je s ostalim reprezentacijama do beskonačnosti, ali na kraju je zaključak isti - od ovog Eurobasketa nismo dobili ništa. Nismo ga iskoristili za postavljanje nekih temelja za budućnost, ali to nismo ni željeli. Išli smo na ‘sve ili ništa‘, nadajući se da ćemo na individualnu kvalitetu u jednoj ili dvije utakmice ostvariti neki rezultat kojim bi Bogdanovića ispratili u mirovinu i na kratko se zavarali da košarka u Hrvatskoj postoji. Sada smo ostali i bez toga, ali i bez jasne vizije što nakon ovoga. Mulaomerović je najavio ostavku, a već u studenom nas čeka nastavak žestoke borbe u pretkvalifikacijama za sljedeći Eurobasket.
S kim na klupi i s kojim igračima to ne znamo. Znamo samo jedno - ulazimo bez sustava, a hoćemo li ga ikada izgraditi pitanje je na koje, realno, trebamo tražiti odgovor.