Kad je Finska sredila Hrvatsku u Rijeci te nas izbacila iz drugog kruga kvalifikacija za SP, činilo se kako se naša reprezentacija može pojaviti na Olimpijskim igrama tek 2028. godine, u Los Angelesu. Već tada je postalo jasno da ćemo morati u zamršen sustav pretkvalifikacija za kvalifikacije, a da stvar bude još zamršenija, Hrvatska je morala u prvoj rundi pretkvalifikacija ostala iza Poljske u skupini, pa smo morali i u dodatnu rundu pretkvalifikacija za Eurobasket gdje smo poigrali s nejakim Ircima i Luksemburžanima. No, u proteklih godinu dana smo ipak uspjeli jednom dobiti Poljake, te po dva puta Švicarce i Austrijance, pa se dokopati vize za ove predolimpijski kvalifikacije. Zapravo pretkvalifikacije za one prave kvalifikacije koje će se igrati koncem lipnja i početkom srpnja 2024. godine.
Onaj lakši dio puta smo dakle završili, a sada u Istanbulu treba biti bolji od onoga što je naša košarka uglavnom nudila od olimpijske 2016. naovamo. Kad bi Hrvatska osvojila istanbulski turnir i plasirala se na izlučne kvalifikacije, na koje bismo tada, za razliku od onih za Igre 2016. i 2020. stigli bez rankinga koji nas je njih doveo, mogli bismo zaključiti kako je to najveći rezultat unazad sedam godina naše košarke. Ne bi bilo puno, ali bi dalo neku nadu.
I dalje bi put na Igre bio nemoguće težak, jer bi nas u tj izlučnoj rundi čekali neki košarkaški giganti od kojih bismo trebali biti bolji kako bismo završili u Parizu. Ali, postojala bi šansa.
Kao što postoji šansa da budemo najbolji u Istanbulu. Hrvati koji su stigli ovdje, a najvažnije da su to sami igrači, vjeruju u takav rasplet. Budite na čistu, da nije tako, nitko od vedeta ne bi bio ovdje, jer svatko od njih mogao je ili nije niti trebao pronaći valjan razlog da u ovo vrijeme bude negdje drugdje, a ne u reprezentaciji.
Ovo je jedna nova reprezentacija, reprezentacija koja više nema igrača koji rođen u osamdesetima, jer zadnji je takav bio Bojan Bogdanović. Nema više tu niti Krune Simona, još ranije se oprostio Roko Ukić. Kako je to bilo jasno već nakon ispadanja u Berlinu u osmini finala, sada je ova vrsta u rukama Darija Šarića, Marija Hezonje i Ivice Zupca. Posebno prva dvojica, koja su u reprezentaciji od 2012., odnosno od 2014. godine doživjeli i odigrali sve i svašta tijekom zadnjih ljeta. Naučili su na teži način kako se nosi dres, ali sada će biti u drugačijim ulogama. Prije svega Dario Šarić, koji uživa u svojoj kapetanskoj ulozi, ali i Mario Hezonja širi pozitivu, dok je Ivica Zubac bijesan na sebe što sa svojih 26 godina ima tek odigran jedan, jedini Eurobasket. Svi oni znaju i vjeruju da vrijede više, da naša košarka vrijedi više.
Za provjeriti je li tome tako, bit će dobar test tjedan koji je ispred nas. U skupini u kojoj su oslabljena Belgija i Švedska, a tu je solidna Nizozemska, trebali bismo biti među prva dva. A onda slijedi dvije nokaut utakmice, nadamo se dvije, za prolazak ovog turnira, za onu ušicu igle koja će samog jednog odvesti na posljednji izlučni turnir.
Šansa je sasvim mala. Ali, svi oni koji će u nedjelju istrčati kontra Belgije, svi koji su oko reprezentacije, vide tu šansu nešto većom nego što se ona može vidjeti golim okom.
Ali, idemo redom. Prvo Belgija. I Dario Gjergja. Nedjelja oko ručka. Ako se još nervirate dok gledate košarku, preporučujemo nešto laganiji objed. Ili nas čeka sjajan desert?
Tu je i onaj, nekada izbornik, sada sportski direktor reprezentacije, Jasmin Repeša, koji davno lansirao čuvenu izjavu o dometima Hrvatske na velikim natjecanjima. Ovo nije takvo, ali dovoljno blizu da to bude.
Sjećate se, rekao je jednom Repeša: “Hrvatska je poput tempirane bombe. Kad eksplodira može uništiti sve oko sebe, ali može i samu sebe.”
Češće je bilo ovo potonje. Vrijeme je da se narativ krene mijenjati...