Kad je Aco Petrović nakon neuspješne potrage u rujnu za izbornikom postao v.d., pa imenovao Josipa Sesara svojim prvim pomoćnikom, od trenera koji nije bio u kombinacijama najesen, Sesar se pretvorio u završnom Petrovićevom odabiru kao jedna od dvije finalne opcije (Dario Gjergja) s kojom je sportski direktor izašao u četvrtak pred Upravni odbor. Košarkaška Vlada je, pak, većinom glasova (8:2) stala iza Josipa Sesara kao novog izbornika Hrvatske.
Josip Sesar bio je wunderkind hrvatske košarke, jedan od najvećih talenata koji je ikada uzeo loptu u ruke, a bio je naše gore list. I jedan koji je napravio puno manje od svojih potencijala. Nikada nije odlučio igrati u inozemstvu, što je svakako pomoglo da mu karijera ne ode na neku višu stepenicu. Iako je imao ozbiljne ponude, a malo tko bi, recimo, što je Sesar učinio, stigao na kamp Boston Celticsa, imao zajamčeni ugovor s najvećom momčadi svih vremena u ovome sportu, ali se vratio kući.
U toj igračkoj karijeri, osim nekih čarobnih poteza koje i danas možete pronaći na društvenim mrežama, nekih euroligaških utakmica, poput one kad je Manuu Ginobiliju stavio 40 u Bologni, ostat će dojam da mu je kao igraču, zbog silnog talenta trebalo puno manje truda nego ostalima. I išlo je sve glatko, od početaka u Pepsijevom Zagrebu, preko Ciboninih godina dok je ona još bila velika, svih igračkih trofeja, pa i onog posljednjeg naslova prvaka za Split, kad je nosio Žute zajedno s Dinom Rađom i Jurom Zdovcem.
Manji trag od onoga koji mu se predviđao ostavio je i u reprezentaciji u kojoj ima tek dva Eurobasketa, onaj iz 1997. i onaj iz 2001. godine, kada ga je baš vodio na tom EP-u Aco Petrović.
Kad je odlučio biti trener, Josip Sesar morao je krenuti ispočetka. Znao je da ga iz igračkih dana prati glas onoga koji je mogao više, počevši od osnovnih postulata, od samih treninga. Kad je počeo biti trener, znao je da mora biti puno, puno više seriozniji nego je to bio kao igrač. Krenuo je normalnim putem, od Cibonine omladinske škole, preko Gorice, koju je od momčadi iz druge divizije doveo do četiri najbolje u Hrvatskoj pobjeđujući pri tome sve najveće klubove, i Cibonu, i Zadar i Split.
Klupu Cibone dobio je proteklog ljeta, iako je to moglo biti i nešto ranije, ali niti ona mu nije nudila mir i spokoj, bogati proračun i švedski stol prepun igrača s kojega je mogao birati. Zatvorio se u igrače kojima je vjerovao i koji su njemu vjerovali i od momčadi koja nije niti znala hoće li započeti sezonu, stigao je do posve finih rezultata. Ima osvojen Kup, bez problema je ostao u ABA ligi i napada naslov prvaka. Pri tome Cibona nikada u svojoj povijesti, barem u recentnom vremenu, nije bila jeftinija.
Aco Petrović hvalio je tijekom zajedničkih dana u reprezentaciji Sesarove specijale, a i malo koji trener u ABA ligi koji je stigao ove sezone u Zagreb nije hvalio njegov rad. Uostalom, jedan od ozbiljnijih trenera u ABA ligi, znao je reći ove sezone kako ne postoji niti jedan trener koji bi s ovim igračkom kadrom kakvog ima Cibona ostao u ligi. Osim Josipa Sesara.
Danas je on čovjek koji ne propušta niti jednu utakmicu Željka Obradovića, shvatio je da je jedini put za pravog trenera ono što Obradović stalno govori. Imati odgovor na svako pitanje igrača. I tada će autoritet znanja trenera biti ono što je pokretačka snaga momčadi.
Iz perspektive u kojoj mu igrači vjeruju, Sesar ima dobre polazišne osnove i u reprezentaciji, iako će se tu susresti s drugačijim profilom igrača od onih koje je do sada vodio. Opet, karakterno je dovoljno zafrknut da će se znati nametnuti, a i nitko od naših najvećih igrača ne dvoji o tome razumije li, zna li košarku Josip Sesar.
Hrvatska košarkaška reprezentacija u međuvremenu je stigla do razine da nitko od nje ne očekuje ništa i to je najgori križ kojega je mogla ikada preuzeti. Nema goreg od toga nego kad postanete prema nekome ili nečemu ravnodušni, a dojam je da je to osjećaj u kojoj se danas koprca nekada elitni sport u Hrvata.
Josip Sesar je osoba koja taj trend mora promijeniti. On je od četvrtka na poziciji koja je prva i odgovorna, ne kako bi ovaj sport vratila u zonu medalja, nego ga vratila među sportove kojima se vjeruje.
A u špilu više nema niti igračkih aduta kakvi su krasili Hrvatsku nekada, pa će tu trebati i znanja, i čarolije, ali na kraju i sreće za uspjeh.