Večeras će u Novigradu, prekrasnom istarskog gradiću, svoj treći put na klupi reprezentacije započeti Aco Petrović.
Prva dva puta spremao je kontinentalne smotre, onu iz 1995. na Eurobasketu u Grčkoj kad smo osvojili posljednju medalju te nikada prežaljenu 2001. kad smo propustili nemoguće protiv Turaka u četvrtfinalu Istanbula.
Te 1995. Petrović je prestao biti izbornik odmah po svršetku Eurobasketa jer je ta bronca ocijenjena neuspjehom, a Aco je ionako bio dio tada smijenjene garniture čelnika hrvatske košarke (Novosel, Lalić). Pa tako nije imao priliku voditi reprezentaciju na Igrama u Atlanti, gdje je na izborničku stolicu vraćen Petar Skansi, kojemu je Petrović bio pomoćnik na Igrama 1992. u Barceloni.
Danas Petrović nije samo izbornik. On je i šef Cibone, barem će to biti dok, kaže mi jučer, inozemni sponzor definitivno ne preuzme čelna mjesta u klubu, a sve će se to zbiti do sredine srpnja. Petrović je i predsjednik Zagrebačkog košarkaškog saveza, on je i član Upravnog odbora Hrvatskog košarkaškog saveza, ali i član Stručnog savjeta.
Izbornik će biti, otkriva, samo ovo ljeto, a sam vjeruje da će to biti dugo toplo ljeto, da se reprezentativna priča neće zaključiti sa 10. srpnjem u Torinu. Misli Petrović zatvoriti trenerski krug u finišu karijere kraj klupe na način kakav zaslužuje filmski scenarij.
Iako o tome neće ništa javno govoriti.
Kakva je Hrvatska kojom rukovodi, saznat ćemo, barem okvirno, u sljedećih šest dana kad ćemo odigrati jedine pokuse do odlaska na olimpijske kvalifikacije. Dva puta Kanada i jednom Češka, ista ona Češka koja nas je demolirala na koncu lanjskog Eurobasketa, trebale bi iscrtati sliku Hrvatske koje u Torino odlazi po malo čudo.
Plasirati se na Igre iz pozicije u kojoj je sada Hrvatska - a ona svakako nije prvi favorit turnira u Torinu jer tu igraju i domaćini Talijani i uvijek neugodni Grci - djelovalo bi kao prilično iznenađenje. Iz novinarske perspektive čini mi se da je doći do Igara jednako teško kao što bi u Riju bilo dospjeti u polufinale. I pri tome nisam pretjerao. U koju god skupinu dospjeli na Igrama, sletjet će nam unutra dvije reprezentacije od kojih smo bolji. Kad u četvrtfinalu ne bismo naletjeli na SAD, onda je to 40 minuta identične težine kao što će biti 40 minuta kontra Italije (ili čak i teže) i Grčke na kvalifikacijama.
Reprezentacija, treba i to reći, posebno njezina unutarnja linija, nije onakva kakvom joj se Petrović još prije desetak dana nadao. Tada je sjela isprika Justina Hamiltona, koji odlazi u NBA, a ispriku Leona Radoševića ionako malo tko traži.
Nejasno je samo što je radio na popisu, s obzirom na kroničnu ozljedu, koja se pojavljuje svako ljeto baš kad počinju pripreme reprezentacije. I traje to, evo, već sedmo ljeto!
Miro Bilan tako je stigao u ulogu koja mu fantastično odgovara, ulogu koja ga je promovirala u jednog traženijih centara ovog prijelaznog roka u Europi, u ulogu prvog centra. I on će se snaći, ne treba sumnjati. Kao što ne treba stavljati upitnike oko toga kakva će biti kemija među igračima. Bojan Bogdanović ionako je prije nekoliko dana kazao što misli o onima koji nisu među njima iz svojih razloga. Takvi im i ne trebaju, otprilike.
Ljubazni domaćin u Novigradu tvrdi da će sportska dvorana biti puna večeras. Kanada će doći s nešto NBA igrača i bit će ona dobra provjera. Još jednom u četvrtak, tada ćemo i mi biti kompletni, s dva, kako kaže Bogdanović, “nositelja”, Krunom Simonom i Darijem Šarićem.
Neće Petrović, jer nije on takav trener, tražiti visok ritam mijenjajući 12 igrača, zatvorit će on kroz tri pokusne utakmice koje slijede kostur na sedam-osam, uvrh glave devet ljudi. I krenuti s njima u boj.I u odličnoj je formi. “Nemojte zaboraviti da možemo napraviti nešto veliko”. To je mantra koju ponavlja igračima svakog dana, svakoga treninga, svake sekunde otkako su zajedno.
Sad ulazi u ključnih šest dana za posljednje odgovore. I sanja da će zatvoriti trenerski krug.
Ne u Torinu. U Riju.