Prije točno tri mjeseca hrvatski košarkaši otvorili su olimpijski turnir u Riju. Prva utakmica Hrvatska - Španjolska 7. kolovoza, točno u ponoć po našem vremenu i veličanstvena pobjeda 72:70, začinjena nebeskom blokadom Darija Šarića nad Pau Gasolom u posljednjoj sekundi.
Vruća, euforična noć, kao što je bilo i cijelo košarkaško ljeto 2016.
Što je od vruće euforije ostalo tri mjeseca kasnije? Gdje je hrvatska košarka 7. studenoga?
U kaosu, možda nikad većem. Čak je i mladi NBA star Dario Šarić s druge strane Atlantika, baš preko subotnjeg intervjua u SN, poslao upozorenje košarkaškim vlastodršcima: “Već smo morali znati tko nam je izbornik”. Samo, kome je mogao poslati poruku? HKS nema ni predsjednika, ni Upravni odbor... Ni izbornika, naravno.
“Sveto trojstvo”, trojica velikana u Stručnom savjetu koji u ovom trenutku figuriraju kao najveći autoriteti HR-košarke, Stojko Vranković, Dino Rađa i Toni Kukoč redom su se izjasnili da “pitanje izbornika nije najvažnije u ovom trenutku”. Nije najvažnije?!
To je u svakom trenutku, ako ne najvažnije pitanje, onda svakako prioritet HKS-a. Kao što je reprezentacija prioritet svakog sportskog saveza.
Je li važnije prvenstvo, klupska sezona, koja je u potpunoj konfuziji, s dvije paralelne lige?
Zašto nemamo izbornika? I to nakon najljepšeg košarkaškog ljeta i najvećeg uspjeha od posljednje brončane medalje na EP 1995. godine u Ateni?
Hrvatska je ljetos upisala pobjede nad Grčkom i domaćinom Italijom na kvalifikacijskom turniru u Torinu, da bi u Riju svladala Španjolce, domaćine Brazilce i Litvu te kao pobjednik skupine ušla u četvrtfinale. Između Torina i Rija upisali smo i “recku” nad Francuskom. Protiv Srbije u olimpijskom četvrtfinalu ispali smo na jednu loptu, jednu odluku... Ali bili smo tamo, među najboljima na svijetu, gdje hrvatske košarkaše, nakon Eurobasketa 2015, nitko nije vidio ni u najluđim snovima.
Komedija potpunog apsurda
Doslovno nitko osim Aleksandra Petrovića, koji je jedini - kad mu je ponuđeno mjesto kao “malom od kuhinje” kad su svi “veliki stručnjaci” redom odbili reprezentaciju - poručio da će odvesti Hrvate u Rio pa i do medalje. Bez obzira na to što je morao u posljednji trenutak krpati sastav jer su mu redom otkazala četiri (od sedam) naših NBA igrača, pa još dvostruko više ozlijeđenih, uvrijeđenih, umornih, potrošenih, nezainteresiranih...
Sve je to Aco istrpio, pregrmio i priuštio nam košarkaško ljeto za pamćenje. S tim da treba naglasiti da Petrović nije bio izbor Stručnog savjeta, ni produkt neke stručne politike, nego vatrogasno rješenje kad tu reprezentaciju nitko drugi nije htio povesti u Torino.
I sad gledamo komediju potpunog apsurda. Kad se već igrom slučaja ukazalo bogodano rješenje i kad je Petrović iskazao želju da nastavi raditi s reprezentacijom, zatvaraju mu se bez objašnjenja vrata pred nosom. Kao najbolje rješenje potvrđuje ga i tandem koji je na parketu bio kičma ljetošnjih uspjeha Bojan Bogdanović i Dario Šarić.
Ali “stručno” se poručuje da Aco ne može nastaviti uspješan ljetni put? Ispada kao da mu je uspjeh teret i kao da iznenadno pobjedničko ljeto remeti nečiju “stručnu politiku”. Kao “spasonosno rješenje” nameće se Andrea Trinchieri, sigurno odličan klupski trener (prvak Bundeslige s Bambergom), isto tako, trener koji nikad nije radio s hrvatskim igračima. Trener koji je bio među onima koji su odbili ovoljetni poziv i koji ima svoju cijenu kakvu HKS nikad dosad nije platio za izbornika.
Aci Petroviću spočitava se neki “sukob interesa”. Koji sukob interesa? Je li ljetos povukao ijedan potez koji bi sugerirao da ga posao u Ciboni sputava kao izbornika? Je li veći sukob interesa biti klupski trener u inozemstvu i zbog obveza u klubu prilagođavati obveze prema reprezentaciji?
Neviđen eksperiment
Spočitava se i da je Aco konfliktan i težak za suradnju? Ako je to cijena uspjeha, pa što? Vrhunski sport nije izbor “miss simpatičnosti”, niti se do velikog rezultata dolazi bez krvi, znoja i suza. Po tom kriteriju “netalasanja” Mourinho bi valjda stalno bio nezaposlen na burzi. No, pred Moua i takve velike trenere bacaju milijune jer donose rezultat, a ne zbog toga što su ugodni za suradnju.
O tome je progovorio i jedini hrvatski trener u NBA i bivši izbornik Neven Spahija jasno poručivši da i on smatra da Petrović treba ostati voditi reprezentaciju i da se moraju nadvladati osobne simpatije i antipatije. Jedino moguće razmišljanje u profesionalnom sportu - uspješni se ne mijenjaju, trenera nosi rezultat, a ne pojedinačni dojmovi.
Aco rezultat ima, ne samo ovoga ljeta, ako hoćete, njegova je posljednja europska bronca iz Atene 1995. godine.
Tada je u sastavu imao Stojka Vrankovića, Tonija Kukoča i Dinu Rađu. Njih trojica sada kažu da “pitanje izbornika nije najvažnije” i to je zapravo sasvim točno - nije najvažnije jer slučajnim odabirom Hrvatskoj se vratio izbornik koji je vratio svjetlo među obruče. I apsolutno ima pravo na novi mandat ako ga želi, a to nije sporno.
Na istom pitanju, bira li se izbornik po jedinom kriteriju vrhunskog sporta, po uspješnosti i rezultatu, treba tražiti i odgovor tko će voditi HKS nakon Izborne skupštine 19. studenoga. Tko ne poštuje taj kriterij, nema ni kompetencije za bilo koju odgovornu funkciju.
Nepristrani Neven Spahija, koji radi u visoko uređenom NBA sustavu, dobro je primijetio da veliko igračko ime kao što je Stojko Vranković prije vidi uz reprezentaciju kao sportskog direktora nego kao predsjednika, pogotovo što će Stojko još barem cijelu 2017. živjeti u Americi. Stojko je iznimno pozitivan lik, moralan i korektan čovjek, i baš zato mora pošteno odgovoriti na pitanje - što je on radio nakon igračke karijere, u kojem velikom sustavu, na kojoj poziciji koja zahtijeva organizacijske i stručne sposobnosti, da bi mogao i znao na svom prvom poslu držati pod kontrolom cijelu hrvatsku košarku? To bi doista bio novi, još neviđeni eksperiment - predsjednik bez dana radnog iskustva s udaljenosti od nekoliko tisuća kilometara iz Amerike vodi Savez, a reprezentacija se daje u ruke Talijanu koji radi u Njemačkoj. Zavodljiva floskula “košarka košarkašima”, koju je u svojoj kampanji lansirao dosadašnji predsjednik, lukavi političar Ivan Šuker s ciljem da prigrabi vlast, poput floskule “tvornice radnicima”, i sad je vrlo brzo potonula u bezvlašću.
Uostalom, tko vodi NBA ligu? Odvjetnik Adam Silver, prije njega biznismen David Stern. Nikad nisu igrali s Jordanom, Barkleyom, Magicom, Juliusom Ervingom, Larryjem Birdom... A od NBA su napravili najuspješniju sportsku tvrtku u svijetu.