Uvjerljiva pobjeda (98:68) protiv Bugarske i nešto manje uvjerljiv poraz (83:95) od Češke. Kada se pogledaju samo rezultati hrvatske košarkaške reprezentacije na turniru koji se igrao proteklog vikenda u Češkoj, reklo bi se da je sve očekivano s obzirom na to da je Bugarska dosta slaba, dok je Češka posljednjih godina redovno u završnicama velikih natjecanja. No, očekivano nije riječ koja se smije koristiti uz hrvatsku reprezentaciju jer smo već naučili da naši košarkaški mogu izgubiti sve, i ono što je očekivano i ono što nije.
Prošlo je gotovo mjesec i pol dana od one utakmice protiv Finske nakon koje smo ispali iz kvalifikacija za SP te si priuštili igranje kvalifikacija za kvalifikacije za sljedeće EP. U cijelom slobodnom padu na dno dna ostao nam je još tračak nade za kakav-takav povratak na mapu zemalja u kojima se igra barem donekle ozbiljna košarka, a to je ovogodišnji Eurobasket.
U tu svrhu dogodilo se i čudo pa smo odustali od bespotrebne tvrdoglavosti te angažirali Amerikanca Jaleena Smitha da popuni poziciju playmakera, nakon ozljeda su nam se vratili Krunoslav Simon i Dario Šarić, a izbornik Damir Mulaomerović je povukao hrabar potez te nije pozvao Antu Žižića rekavši da mu treba drukčiji tip centra od Ivice Zupca kojeg je programirao kao našeg startera i jednog od nositelja igre. S obzirom na sve to ove dvije utakmice u Češkoj moramo promatrati nešto ozbiljnije nego što bi trebalo s obzirom na to da se radi tek o prvim pripremnim ogledima. Važno nam je bilo vidjeti ima li nade da će Hrvatska izgledati dobro na Eurobasketu.
Ubojite češke trice
Nade ima. Hrvatska je odigrala dobro drugo poluvrijeme protiv Bugarske i dosta dobro prvo protiv Češke. Na početku utakmice protiv Bugara pokazali smo određenu dozu nesigurnosti, ali smo kasnije uhvatili konce igre te mirno došli do pobjede. Česi su nas, s druge strane, prilično unakazili tricama u drugih 20 minuta naše utakmice, ali smo i tu pokazali da se možemo nositi s ozbiljnom reprezentacijom što Češka definitivno jeste.
Ono što je sve jako zanimalo je Smith, odnosno njegova igra. Amerikanac je u prvoj utakmici postigao tek tri poena, ali je imao sedam asistencija bez izgubljene lopte, dok je protiv Češke bio najefikasniji igrač s 21 poenom i šutom za tricu 4-6. Smith je definitivno puno bolja opcija od bilo koje druge koju imamo na playmakerskoj poziciji. Donio je Hrvatskoj smirenost u organizaciji napada, pažljivo čitanje protivničke obrane i pravovremeno razigravanje suigrača, a Česima je pokazao da može zabijati trice u serijama.
Napast će obruč kad god mu se ukaže prilika, a u obrani je pokazao da može agresivno braniti protivničke bekove, ne ispadati u rotacijama te preuzimati i više igrače. Nije nikakav spasitelj hrvatske košarke, to ne treba ni biti, ali je itekako pokazao zašto nam je trebao.
Što se drugih stvari tiče, Mulaomerović je odlučio slagati petorku u kojoj Mario Hezonja igra na poziciji ‘četvorke’, a uz Bojana Bogdanovića, Zupca i Smitha, ostaje pitanje tko će biti peti starter. Protiv Bugarske je to bio Dominik Mavra, protiv Češke Toni Perković, a svaki od njih ima svoje razloge za biti u petorci. Mavra donosi mogućnost da imamo još jednog kreatora igre i čvršću obranu dok je Perković u drugom poluvremenu protiv Bugarske pokazao da može povezati nekoliko trica u nizu pa je stoga dobar kao starter. No, niti jedan od njih nije potpuno kvalitetno rješenje i tu će izbornik još dosta razmišljati kome posvetiti startnu rolu.
Najlakše bi bilo reći kako niti jedan od njih dvojice neće biti starter kada u konkurenciji bude i Simon, ali dojma smo kako bi u ovom stupnju karijere Simon više pomogao ulazeći s klupe. Činjenica je da u startnoj petorci imamo dosta ofenzivnih oružja, prije svih Bogdanovića i Hezonju, a na klupi nemamo igrača koji može u seriji donijeti nekoliko koševa. Tu bi se Simon odlično uklopio i kao tricaš i kao sekundarni kreator u situacijama kada će Smith biti na klupi.
Zanimljivo je bilo gledati i Šarića koji je očigledno u jako dobroj fizičkoj spremi nakon što više od godinu dana nije igrao košarku zbog teške ozljede. Mulaomerović ga je uglavnom koristio na poziciji centra iako je protiv Češke malo igrao i u paru sa Zupcem. Šarić je bio brz na nogama, brži nego smo to navikli gledati od njega, ali mu je nedostajalo finese u napadu, pogotovo protiv Češke kada je imao šut 2-10.
Što je s Prkačinom?
Zato je Karlo Matković pokazao da je spreman pogađati u serijama. Ukupno je u dvije utakmice ubacio 30 poena, uz šut 13-14 i nametnuo se kao prva opcija zamjene za Zupca. Dapače, u nekim situacijama je korisniji nego Zubac, posebno u fazi obrane gdje Matković može preuzeti sve igrače nakon pick’n’rolla. Zubac je u ove dvije utakmice opet pokazao tu slabost, ali je u jednom razdoblju protiv Češke to ipak bolje izgledalo kada su on i Smith nekoliko puta dobro odigrali preuzimanje protivničkih igrača nakon postavljenog visokog bloka. U obje utakmice Zubac je počinjao utakmicu, ali je u trećoj četvrtini netko drugi bio umjesto njega na parketu - protiv Bugara Matković, protiv Čeha Šarić.
Nismo od Bogdanovića i Hezonje dobili pravi napadački učinak. Obojica mogu puno bolje i u obrani, ali jasno je bilo da je Mulaomerović ove dvije utakmice koristio da bi isprobao neke druge opcije, posebno igru na centre kojima se dosta spuštala lopta. Samim time dva naša najbolja napadača nisu bila toliko u fokusu koliko će sigurno biti u važnim utakmicama.
Očekivali smo u Češkoj u većoj ulozi vidjeti Roka Prkačina, ali on je protiv Bugarske odigrao tek 5 minuta dok protiv Češke nije ni ulazio u igru. Nametala se opcija kako bi on mogao dobiti minute na ‘četvrtici’ jer je dovoljno brz da može to igrati u obrani, ali očigledno ga Mulaomerović, barem u ove dvije utakmice, nije želio koristiti na toj poziciji koju su, osim Hezonje, igrali Šarić i Ivan Ramljak.
Sve u svemu, Hrvatska je zadovoljila u Češkoj. Treba razumjeti da kriteriji kod hrvatske košarke nisu visoko postavljeni jer se veselimo svakim pozitivnim promjenama. Ovdje smo ih vidjeli, šteta je samo što neke stvari, poput dovođenja Amerikanca, nismo napravili ranije.